Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3912/19 (E. Č.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3912/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-3912/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Elmir Čehajić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elmir Čehajić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 I 266569 15 Gži od 6. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Elmir Čehajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Galiba Hrvačić - Karačić odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 18. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 266569 15 Gži od 6. kolovoza 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda, u ovršnom postupku apelanta kao tražitelja ovrhe, protiv ovršenika (Federacija Bosne i Hercegovine), uvažena je žalba ovršenika i prvostupanjsko rješenje od 23. siječnja 2015. godine preinačeno, tako što se prigovor ovršenika od 26. lipnja 2012. godine usvaja, ovršni postupak obustavlja i u cijelosti ukidaju sve provedene ovršne radnje.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud rješenjem od 13. lipnja 2012. godine odredio ovrhu na temelju ovršne isprave-Rješenja Službe za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjeglice i raseljena lica Općine Ilidža od 9. veljače 2007. godine, kojim je apelantu priznato svojstvo civilne žrtve rata i pravo na nastavak primanja osobne invalidnine i ortopedskoga dodatka. Kantonalni je sud naveo da je ovo pravo apelantu priznato sukladno odredbama Zakona o osnovama socijalne skrbi, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji s djecom. Ovršenik je protiv ovoga rješenja o ovrsi izjavio prigovor, sa prijedlogom da se ovršni postupak obustavi. Prvostupanjski je sud rješenjem od 23. siječnja 2015. godine prigovor ovršenika odbio kao neutemeljen i Rješenje o izvršenju održao na snazi.

4. Kantonalni je sud istakao da je utemeljen žalbeni navod ovršenika da označeni ovršenik (Federacija Bosne i Hercegovine) nije dužnik po ovršnoj ispravi. Kantonalni je sud istakao da je odredbom članka 83. stavak 1. Zakona o osnovama socijalne skrbi, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji s djecom propisano da isplate po ovome Zakonu za civilne žrtve rate vrši nadležni kantonalni organ uprave. Nadalje, istakao je Kantonalni sud da je odredbom stavka 2. istoga članka propisano da će se sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnoga proračuna doznačiti nadležnomu kantonalnom organu uprave na temelju zahtjeva tog organa, koji se podnosi Federalnom ministarstvu. Kantonalni je sud istakao da se obveza Federacije Bosne i Hercegovine svodi samo na to da doznači dio sredstava za isplatu nadležnomu kantonalnom organu uprave. Kantonalni je sud istakao da označeni ovršenik stoga nije obveznik isplate predmetnoga potraživanja apelanta, jer iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je to obveza nadležnoga kantonalnog organa uprave. Kantonalni je sud istakao da je imajući u vidu navedeno žalbu ovršenika valjalo uvažiti primjenom odredbi članka 235. točka 3. Zakona o parničnom postupku u vezi s odredbom članka 21. stavak 1. Zakona o ovršnom postupku, te prvostupanjsko rješenje preinačiti kako je navedeno u izreci drugostupanjske odluke.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5506/17 od 15. listopada 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3912/19 (E. Č.) | Sudska praksa | Aktio