Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2064/18 (B.M.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dostava
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2064/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2064/18, rješavajući apelaciju B.M. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 105438 17 Rev od 28. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banjaluke, podnio je 5. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 105438 17 Rev od 28. decembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 105438 10 P od 15. aprila 2016. godine obavezana je Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom za određene vremenske periode, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, sve pobliže precizirano u izreci presude, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka odbijen.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev apelanta da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete, izgubljene zarade (plata) za period od 16. oktobra 1989. godine (datum prestanka radnog odnosa) pa do 28. augusta 2009. godine (datum pravosnažnosti rješenja o ukidanju klauzule pravosnažnosti), isplati iznose bliže označene u izreci prvostepene presude, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je apelantu odlukom Disciplinske komisije od 8. decembra 1988. godine poslodavca „Autoprevoz" OOUR Međumjesni putnički saobraćaj Banjaluka (sada „Autoprevoz“ AD Banjaluka, u daljnjem tekstu: poslodavac) čiji je on bio radnik na poslovima automehaničara, izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Također, istaknuto je da je po prigovoru apelanta Radnički savjet tog preduzeća, odlukom od 18. januara 1989. godine, preinačio odluku Disciplinske komisije i izrekao disciplinsku mjeru uslovno na period od 12 mjeseci, te da je odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Banjaluci od 28. juna 1989. godine, po prijedlogu poslodavca, poništena kao nezakonita odluka Radničkog savjeta od 18. januara 1989. godine, a odluka Disciplinske komisije održana na snazi, kao i da je na tu odluku suda stavljena klauzula pravosnažnosti sa 13. oktobra 1989. godine. Zatim, ukazano je da je rješenjem poslodavca apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa sa 16. oktobra 1989. godine, od kada apelant nije radio.

5. Isto tako, navedeno je da je podneskom Osnovnog suda udruženog rada u Banjaluci od 5. decembra 1989. godine, apelant obaviješten da je odluka suda od 28. juna 1989. godine postala pravosnažna 13. oktobra 1989. godine, jer nije ulagana žalba, da je odluka pokušana biti uručena na njegovu adresu, ali da se on na toj adresi nije nalazio, pa da je dostavljanje odluke izvršeno putem oglasne table suda, te da je istekom roka za žalbu na odluku stavljena klauzula pravosnažnosti. Nakon toga, istaknuto je da je rješenjem prvostepenog suda od 8. juna 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 28. augusta 2009. godine usvojen prijedlog apelanta od 14. novembra 1990. godine i ukinuta klauzula pravosnažnosti na odluci Osnovnog suda udruženog rada Banjaluka od 28. juna 1989. godine. Također, ukazano je da je, u nastavku tog postupka, po tužbi poslodavca protiv apelanta presudom prvostepenog suda od 14. aprila 2011. godine odbijen zahtjev poslodavca da se poništi rješenje Radničkog savjeta od 18. januara 1989. godine kojim je izrečena uslovna disciplinska mjera prestanka radnog odnosa i da se utvrdi da je apelantu radni odnos prestao odlukom Disciplinske komisije od 8. decembra 1988. godine. U vezi s tim, istaknuto je da je navedena presuda prvostepenog suda od 14. aprila 2011. godine postala pravosnažna 24. maja 2011. godine, jer je žalba poslodavca, kojom je osporavana navedena presuda, odbačena kao neblagovremena rješenjem prvostepenog suda od 12. jula 2011. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog suda od 29. decembra 2011. godine, dok je rješenjem Vrhovnog suda od 13. decembra 2012. godine odbačena revizija poslodavca, kao nedozvoljena, podnesena protiv rješenja drugostepenog suda od 29. decembra 2011. godine.

6. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je utvrdio da na strani tužene ima elemenata protivpravnosti, jer je organ tužene nepravilno stavio klauzulu pravosnažnosti na odluku suda na temelju koje je poslodavac prekinuo radni odnos apelantu. Naime, kako je u predmetu koji je pravosnažno završen presudom prvostepenog suda od 14. aprila 2011. godine, odbijen zahtjev poslodavca kojim je tražio da se poništi odluka kojom je uslovno izrečena mjera prestanka radnog odnosa i utvrdi da je apelantu radni odnos prestao odlukom Disciplinske komisije, Osnovni sud je zaključio da je na taj način dokazano da je apelant trebao da ostane u radnom odnosu i ostvaruje zaradu. Nalazeći da se time, saglasno odredbi člana 154. stav 1. i člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), radi o nepravilnom radu organa tužene, uslijed čega je tužena odgovorna što apelant nije radio i sticao zaradu u spornom periodu, Osnovni sud je zaključio da je osnovan zahtjev za naknadu štete koja se ogleda u izgubljenoj zaradi koju bi apelant ostvario u radnom odnosu da nije bilo nezakonitog rada tužene.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 105438 16 Gž od 13. decembra 2016. godine žalba tužene je uvažena, pa je prvostepena presuda u pobijanom dijelu odluke o glavnom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka preinačena, tako što je odbijen zahtjev apelanta da mu tužena na ime naknade štete isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom za određene vremenske periode, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, sve pobliže precizirano u izreci presude. Istovremeno, obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, umjesto da tužena apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u ranije dosuđenom iznosu, sve precizirano u izreci presude.

8. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama sporna odgovornost tužene za štetu koju je apelant trpio zbog prestanka radnog odnosa kod poslodavca koju traži za period od prestanka radnog odnosa 16. oktobra 1989. godine do pravosnažnosti rješenja 28. augusta 2009. godine o ukidanju klauzule pravosnažnosti na odluku kojom mu je prestao radni odnos. Nadalje, istaknuto je da prema odredbi člana 172. stav 1. ZOO pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Shodno tome, ukazano je da odgovornost pravnog lica za rad njenih organa zavisi od definisanja pojma nezakonitog i nepravilnog rada. Naime, istaknuto je da nezakonit rad organa je rad u suprotnosti sa zakonom i sa moralnom normom koja čini dio javnog poretka, dok je nepravilno svako postupanje suprotno pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, postupanje mimo cilja koji je određen, suprotno zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu. Međutim, da bi se moglo govoriti o odgovornosti za štetu tužene u građansko-pravnom smislu potrebno je kumulativno ispunjenje slijedećih uslova: protivpravnost radnje kojom je uzrokovana šteta, postojanje štete za drugo lice, uzročna veza između protivpravne radnje i nastupile štete.

9. Također, Okružni sud je ukazano na činjenice da je apelantu koji nije zatečen na adresi iz tužbe, odluka o prestanku radnog odnosa dostavljena putem oglasne table suda, na jedan od načina koje propisuje zakon, da je na odluku nakon proteka roka za žalbu stavljena klauzula pravosnažnosti, da je po prigovoru apelanta odluka o prestanku radnog odnosa dostavljena apelantu, da je na prijedlog apelanta ukinuta klauzula pravosnažnosti stavljena na rješenje o prestanku radnog odnosa i da je apelantu u daljem toku postupka omogućeno da ostvaruje zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Imajući u vidu takvo stanje činjenica, Okružni sud je naveo da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da mu je šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada suda ili sudije koji je učestvovao u stavljanju klauzule pravosnažnosti. Naime, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju dostavljanjem odluke suda o prestanku radnog odnosa apelantu putem oglasne table suda, što je istekom roka za žalbu imalo za posljedicu stavljanje klauzule pravosnažnosti, ne može smatrati nepravilnim i nezakonitim radom organa tužene nego se isključivo radilo o pogrešnoj primjeni odredbi Zakona o parničnom postupku (koji je tada bio u primjeni) o dostavljanju pismena strankama (član 145. Zakona o parničnom postupku), pa kod takvog stanja stvari nema voljnog elementa tužene da se apelantu takvim postupanjem pričini šteta. Kako je na utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešnog pravnog zaključka pogrešno primijenjeno materijalno pravo (člana 172. stav 1. i 154. stav 1. ZOO), Okružni sud je naveo da je valjalo žalbu tužene uvažiti, a pobijanu presudu preinačiti i odbiti zahtjev apelanta za naknadu štete, kao u izreci presude.

10. Vrhovni sud je 28. decembra 2017. godine donio Presudu broj 71 0 P 105438 17 Rev, kojom je odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u odredbi člana 172. stav 1. ZOO, shodno revizionim navodima, sadržan osnov za odgovornost države odnosno entiteta za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada suda. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da kada je u pitanju odgovornost za štetu koja je posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada suda, odnosno sudije, treba imati u vidu da su u pitanju dva interesa koja se posebno štite. Jedan je pravo stranke, konkretno pravo na naknadu štete u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada suda, odnosno sudije u vršenju sudijske funkcije, a drugi je pravo sudije na pravno mišljenje i pravno shvatanje u postupku za koje ne može odgovarati. Stoga pogrešno pravno tumačenje zakonske norme ili primjena neodgovarajuće zakonske norme u postupanju suda u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja se ne može smatrati nezakonitim i nepravilnim radom suda. Također, istaknuto je da s obzirom na položaj, ovlaštenja i nadležnosti sudova i sudija u postupku, izražavanje pravnog shvatanja, te primjena materijalnog ili procesnog prava u konkretnom postupku, se ne može u svakom slučaju podvesti pod nezakonito ili nepravilno postupanje, kao pretpostavku odgovornosti za nastalu štetu. U protivnom, ukazano je da sudije ne bi mogle samostalno i nezavisno obavljati svoju dužnost, bez straha za izraženo pravno shvatanje i primjenu prava. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da treba imati u vidu da pravilnost i zakonitost postupanja suda podliježe kontroli, ispitivanju, u zakonom propisanoj proceduri, po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima.

12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz tih razloga, odgovornost za štetu koju nanese sudija u vršenju sudijske funkcije, nezakonitim ili nepravilnim radom prema stranci u postupku, je specifična vrsta odgovornosti, pa se odgovornost države odnosno entiteta za štetu trećim licima, suprotno revizionim navodima, ne može cijeniti isključivo prema objektivnom kriteriju, jer je to protivno osnovnom principu nezavisnosti i samostalnosti sudova. Stoga se nepravilnim radom suda može smatrati samo ono postupanje sudije koje je suprotno opštim pravnim načelima i pravilima struke, odnosno kada se radi o pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna, koja ne zahtjeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni nije bilo nikakvih dilema u sudskoj praksi. Vrhovni sud je istakao da to jeste subjektivni elemenat odgovornosti, ali se ne vezuje za postojanje volje ili pristanka da se nanese šteta trećem licu, kako to nepravilno zaključuje drugostepeni sud, nego za procjenu „težine“ povrede, odstupanja od očekivanog postupanja svakog drugog, prosječnog sudije, čiji uzroci mogu biti različiti, ali nemaju objektivno prihvatljivo opravdanje.

13. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju, apelant izvedenim dokazima nije dokazao da se radi o takvom postupanju sudije koje bi dovelo do odgovornosti tužene. Naime, čitanjem spisa Osnovnog suda udruženog rada Banjaluka, utvrđeno je da se u tom spisu (iz neutvrđenih razloga) ne nalazi povratnica o pokušaju uručenja odluke suda od 28. juna 1989. godine na adresu apelanta, niti dostavnica o dostavljanju odluke putem oglasne table suda, osim što iz podneska suda od 5. decembra 1989. godine proizlazi da je dostava odluke suda pokušana na adresu apelanta, ali da se on na toj adresi nije nalazio, pa da je dostavljanje odluke izvršeno putem oglasne table suda, te da je istekom roka za žalbu na odluku stavljena klauzula pravosnažnosti. Nadalje, ukazano je da iz tih razloga, te kako je apelant dokazao da u spornom periodu nije mijenjao adresu stanovanja, usvojen je njegov prijedlog za ukidanje date klauzule pravosnažnosti, ali stanje spisa tog predmeta (te imajući u vidu navode iz podneska suda) ne daje osnova za zaključak da su očigledno povrijeđene odredbe o dostavljanju odluke suda odnosno da je očigledno postupljeno suprotno odredbi člana 145. Zakona o parničnom postupku, koji zakonski propis je u tom periodu bio na snazi. Naime, istaknuto je da je to zato što je moguće da se radi o nepravilnom postupanju poštanskog dostavljača (nepravilnom označavanju da je apelant odselio sa adrese iz prijedloga odnosno tužbe), kao i da je s obzirom na vraćenu povratnicu u pitanju nepravilno shvatanje suda o ispunjenju zakonskih uslova za dostavu odluke putem oglasne table suda. Pored toga, navedeno je da iako ne po redovnom ili vanrednom pravnom lijeku, ali po zakonom propisanom sredstvu (prijedlogu za ukidanje klauzule pravosnažnosti), nepravilno postupanje suda u konkretnom slučaju je ispravljeno ukidanjem date klauzule. Dakle, Vrhovni sud je naveo da izvedenim dokazima apelanta, na kojem je teret dokazivanja u smislu odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, nije dokazano da su ispunjeni uslovi da se utvrdi odgovornost tužene za štetu koja je za apelanta nastala u spornom periodu.

14. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Također, apelant tvrdi da je osporena presuda očigledno proizvoljno ocijenila dokaznu građu. U vezi s tim, apelant navodi da pobijana presuda nije u pravu kada nepravilno i nezakonito stavljanje klauzule pravosnažnosti, čemu je prethodilo i nepravilno i nezakonito dostavljanje sudske odluke putem oglasne table suda, a za što nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, pokušava opravdati pozivanjem na principe nezavisnosti i samostalnosti suda, koji principi ovdje i nisu relevantni, te pokušavajući iznijeti i daljnja, također neprihvatljiva tumačenja u pogledu pretpostavki za postojanje odgovornosti tužene za naknadu štete. Osim toga, apelant smatra da pokušaj da se iznese stav o tome kako tužena nije odgovorna naknaditi štetu, povezujući to sa činjenicom „manjkavosti“ spisa, nema nikakav pravno relevantan značaj.

Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

[…]

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Promjena stana Član 145.

Kad stranka ili njezin zakonski zastupnik do dostave drugostepene odluke kojom se postupak završava promijene svoje prebivalište ili stan, dužni su o tome odmah obavijestiti sud.

Ako oni to ne učine, a dostavljač ne može saznati u koje su se mjesto odnosno stan odselili, sud će odrediti da se sve daljnje dostave u parnici za tu stranku obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda.

Dostava se smatra obavljenom nakon proteka osam dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda.

Kad punomoćnik odnosno punomoćnik za primanje pismena do dostave drugostepene odluke kojom se postupak završava promijeni svoje prebivalište ili stan, a ne obavijesti o tome sud, dostava će se obaviti kao da punomoćnik nije ni postavljen.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena odluka sadrži dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2064/18 (B.M.) | Sudska praksa | Aktio