Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3655/18 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3655/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3655/18, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 026842 15 Rev od 13. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 026842 12 Gž od 4. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 026842 10 P od 3. jula 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 026842 15 Rev od 13. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 026842 12 Gž od 4. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 026842 10 P od 3. jula 2012. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 026842 10 P od 3. jula 2012. godine, stavom I izreke, obavezan je prvotuženi (I. V.) da apelantu na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga i na ime zakonskih zateznih kamata sa zakonskom zateznom kamatom, te određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka. Presudom je dalje, stavom II izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio od drugotužene (R. T.) određeni novčani iznos na ime neosnovanog bogaćenja sa zakonskom zateznom kamatom kao i troškove parničnog postupka, dok je stavom III izreke apelant obavezan drugotuženoj isplatiti određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant 2. februara 1995. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa prvotuženom, te da je prvotuženi podnio tužbu ovom sudu radi poništenja navedenog rješenja apelanta i da je povodom podnesene tužbe 26. oktobra 2005. godine donesena presuda. Naime, navedenom presudom poništeno je rješenje o prestanku radnog odnosa te naloženo da se prvotuženi vrati u radni odnos kao radnik na čekanju na raspored na drugi odgovarajući posao, te da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa uz obavezu apelanta da prvotuženom na ime naknade plaća za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao za period od 1. januara 1995. do 31. decembra 2003. godine isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Dalje je naveo da je povodom žalbe apelanta donesena presuda Kantonalnog suda od 12. septembra 2006. godine kojom je djelimično uvažena žalba apelanta i prvostepena presuda preinačena samo u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tj. od kada treba da teče ista. Dalje je naveo da je nesporna i činjenica da je presudom Vrhovnog suda od 17. aprila 2008. godine apelantova revizija djelimično uvažena i drugostepena presuda preinačena tako što je apelantova žalba djelimično uvažena, te je apelant obavezan da prvotuženog vrati u radni odnos kao neraspoređenog radnika na čekanju posla do 5. maja 2000. godine, dok je u ostalom dijelu drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Potom je Kantonalni sud donio presudu 20. maja 2010.godine kojom potvrđena prvostepena presuda od 26. oktobra 2005. godine u dijelu dosuđene naknade za čekanje u određenom novčanom iznosu za period od 1. jula 1995. do 5. maja 2000. godine, dok je odbijeno sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (za period od 5. maja 2000. do 31. decembra 2003. godine). Nesporno je i da su navedenom presudom troškovi postupka koji su dosuđeni prvotuženom sniženi. Nadalje je naveo da među parničnim strankama nije sporno da apelant nikada nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa prvotuženom za period od 5. maja 2000. godine do 16. novembra 2006. godine kada je zaključen novi ugovor o radu između apelanta i prvotuženog. S tim u vezi je ukazao da iz člana 2. navedenog ugovora proizilazi da je prvotuženi kao zaposlenik otpočeo sa radom kod apelanta 1. juna 1993. godine, te da se ne navodi datum kada se prvotuženi treba javiti na posao, kao i da je u članu 1. istog ugovora navedeno da se zaključuje na neodređeno vrijeme, dok je u uvodnom dijelu ugovora navedeno da se isti zaključuje na osnovu Pravilnika o radu tuženog i presude Općinskog suda od 26. oktobra 2005. godine.

4. Općinski sud je, dalje, ukazao na odredbe člana 143. Zakona o radu i ukazao da je navedenom odredbom propisano da zaposlenik ostaje u tom statusu - status čekanja posla najduže šest mjeseci tj. do 5. maja 2000. godine kada mu po sili zakona prestaje radni odnos kod tog poslodavca. S tim u vezi, Općinski sud je mišljenja da apelant nije ni morao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa prvotuženom kod apelanta. Dalje je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog osnovan iz razloga što je na osnovu provedenog vještačenja po vještaku finansijske struke sud utvrdio da je prvotuženom po presudi ovog suda od 26. oktobra 2005. godine isplaćen veći iznos u odnosu na iznos koji je trebao biti isplaćen po presudi Kantonalnog suda od 20. maja 2010. godine odnosno utvrđeno je da se prvotuženi neosnovano obogatio za određeni novčani iznos koji predstavlja precizirani iznos na ime isplaćenog glavnog duga i iznos na ime isplaćenih zakonskih zateznih kamata. Naime, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prvotuženi bez osnova stekao imovinu apelanta u iznosu koji je naveden u izreci presude, jer je donošenjem drugostepene presude otpao osnov koji je opravdavao isplatu iznosa novca prvotuženom po prvostepenoj presudi, tako da je prvotuženi dužan da vrati primljeni iznos shodno odredbi člana 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je istakao da je bitno napomenuti da osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog, po osnovi sticanja bez osnove, na ovisi o krivnji sticatelja, već o tome da li isplata ima osnove u pravnom poslu ili zakonu. Općinski sud je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženu jer je osnovan prigovor drugotužene da ona nije pasivno legitimisana strana u ovom postupku imajući u vidu činjenicu da je bila samo punomoćnik prvotuženom u naprijed navedenim postupcima koji su vođeni između apelanta i prvotuženog.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 026842 12 Gž od 4. septembra 2015. godine žalba prvotuženog je uvažena, a žalba apelanta djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu I i III izreke tako što je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu prvotuženi na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, te je dosuđeni iznos drugotuženoj na ime troškova parničnog postupka snižen na određeni novčani iznos. Presudom je dalje potvrđena prvostepena presuda u preostalom djelu tj. u odnosu na stav II izreke.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 210. i 213. ZOO, te ponovio činjenice koje je kao nesporne utvrdio prvostepeni sud. Zatim je, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju apelant 16. novembra 2006. godine zaključio ugovor o radu sa prvotuženim u kojem je konstatovano da je prvotuženi zaposlenik u radnom odnosu kod apelanta od 1. juna 1993. godine s tim što će ubuduće biti privremeno radno neangažovan odnosno apelant je prvotuženog vratio u raniji status radnika na čekanju, pa i nakon 5. maja 2000. godine, te mu za to vrijeme posebnim rješenjima određivao naknadu za vrijeme čekanja i u određenim iznosima. Dalje je naveo da iako je revizijskom odlukom od 17. aprila 2008. godine apelant bio obavezan da prvotuženog vrati u radni odnos kao neraspoređenog radnika na čekanju posla do 5. maja 2000. godine, zaključeni ugovor o radu od 16. novembra 2006. godine ostao je na snazi sve do odlaska prvotuženog u penziju 20. septembra 2008. godine. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog slijedi da apelant prvotuženom nije bez pravnog osnova isplatio naknadu na ime čekanja za period i nakon 5. maja 2000. godine, jer je uplate za navedeni period apelant opravdao zaključenjem ugovora o radu iz 2006. godine, pa tako nije ni otpao pravni osnov po kojem su navedene uplate izvršene. Nadalje je ukazao da iako je sud donosio odluke i odlučivao o radno pravnom statusu prvotuženog kod apelanta, pa tako i o isplati naknade za vrijeme čekanja na posao, apelant nakon što je 2006. godine zaključio sa prvotuženim novi ugovor o radu nije protiv prvotuženog donosio nikakve odluke kojima bi period za koji se traži povrat neosnovano naplaćene naknade (od 5. maja 2000. do 31. decembra 2003. godine) stavio van snage pojedine odredbe zaključenog ugovora o radu niti je to učinio do penzionisanja prvotuženog. Kantonalni sud je istakao da je navedeni ugovor o radu kao takav i realizovan, a kojim je prvotuženom priznat status zaposlenika na čekanju sve do penzionisanja, te se stoga prvotuženi nije neosnovano obogatio za uplaćeni iznos naknade. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da i prvostepeni sud u razlozima pobijane presude navodi da osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog po osnovu sticanja bez osnova ne ovisi o krivnji sticatelja već o tome da li isplata ima osnova u pravnom poslu ili zakonu, a u konkretnom slučaju, upravo je zaključenim ugovorom o radu iz 2006. godine, apelant prvotuženom priznao izvršene isplate, jer je sa prvotuženim zasnovao radni odnos, pa i po osnovu čekanja na posao.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 026842 15 Rev od 13. marta 2018. godine revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude odbijena je u odnosu na prvotuženog, dok je odbačena apelantova revizija u odnosu na drugotuženu.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da revizija u odnosu na prvotuženog nije osnovana. S tim u vezi je ukazao da drugostepeni sud nije počinio navedene povrede parničnog postupka, na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je sticanje bez osnova poseban izvor obligaciono-pravnih odnosa u našem pravu regulisan odredbama članova ZOO-a, te ukazao na odredbu član 210. ZOO i naveo da je citirana odredba izraz načela pravičnosti, jer je pravično da se niko ne obogati na štetu drugog. S tim u vezi je istakao da primijenjeno na konkretan slučaj, a što je i drugostepeni sud pravilno zaključio, prvotuženi (omaškom sud navedeno drugotuženi) je imao valjan pravni osnov za prijem utuženog novčanog iznosa, a to je ugovor o radu iz 2006. godine, zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi iz odredbe člana 210. ZOO za povrat traženog novčanog iznosa i kamata.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju proizvoljnom ocjenom dokaza te s tim u vezi primjenom pozitivno pravnih propisa. Apelant navodi da je evidentno da se prvotuženi neosnovano obogatio za određeni iznos koji mu je dosuđen presudom Općinskog suda od 26. oktobra 2005. godine, a što se može utvrditi uvidom u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je utvrdio da je prvotuženom isplaćeno više na ime glavnog duga i zakonskih zateznih kamata. Apelant, također, navodi da je nesporno da je potraživane iznose apelant isplatio po osnovu navedene presude koja je naknadno preinačena kao i da je nije od uticaja činjenica da je prvotuženi 2006. godine zaključio ugovor o radu, jer je isti zaključen po osnovu navedene presude i da prvotuženi nije primio potraživane iznose po osnovu rada te da nije bio u radnom odnosu nego isključivo po osnovu presude koja je naknadno preinačena.

10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje na osnovu proizvoljne ocijene dokaza te s tim u vezi primjenom pozitivno pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u konkretnom slučaju u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda jasno proizilazi da je u konkretnom slučaju, a kako je to i drugostepeni sud pravilno zaključio da je prvotuženi imao valjan pravni osnov za prijem utuženog novčanog iznosa, a to je ugovor o radu iz 2006. godine, zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi iz odredbe člana 210. ZOO za povrat traženog novčanog iznosa i kamata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3655/18 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio