Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3390/19 (E. I., M. I. i A. I.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3390/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3390/19, rješavajući apelaciju Emine Islamović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Emina Islamović, Mirza Islamović i Arnes Islamović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047511 19 Gž 4 od 17. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Islamović, Mirza Islamović i Arnes Islamović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Zoran Bubić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 26. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047511 19 Gž 4 od 17. juna 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci usvojen je tužbeni zahtjev apelanata, koji je glasio da su tuženi (N.R. i J.D.) dužni trpjeti da se, na osnovu ranijih presuda redovnih sudova, izvrši uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja, koje je prethodilo zaključenju ugovora o darivanju između Dušana Račića i tuženog Nikole Račića. Naloženo je tuženim da apelantima solidarno naknade štetu zbog izgubljene zakupnine u ukupnom iznosu od 21.574,00 KM. Naloženo je tuženim da apelantima isplate cjelokupne troškove parničkog postupka u iznosu od 65.403,08 KM.
3. Presudom Okružnog suda, donesenoj po žalbi tuženih, žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim su tuženi obavezani da apelantima solidarno naknade štetu zbog izgubljenog zakupa, tako što je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. U dijelu koji se odnosi na troškove postupka, umjesto ranije dosuđenog iznosa, tuženi su obavezani da apelantima naknade iznos od 14.311,00 KM. Žalba tuženih je u ostalom dijelu odbijena. Pored toga, obavezani su apelanti da tuženim solidarno naknade troškove žalbe u iznosu od 767,00 KM, dok je preko tog iznosa zahtjev tuženih odbijen.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je pravni prednik apelanata, H.I. useljenjem u stan pobliže opisan osporenom odlukom stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da to stanarsko pravo nije prestalo ni na jedan zakonom propisan način. Takođe, da je H.I. uveden u posjed stana na kojem je imao stanarsko pravo dana 29. maja 2003. godine, te da je predmetni stan dao u zakup tuženom J.D. od 1. septembra 2006. godine, a koji zakup je tuženi plaćao sve do 1. septembra 2008. godine kada je mjesečnu zakupninu počeo plaćati tuženom N.R. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi N.R. osnovom ugovora o poklonu upisan kao vlasnik sporne nekretnine, te da je tuženom J.D. dao predmetni stan u zakup za mjesečnu zakupninu od 200,00 KM, počev od 1. septembra 2008. godine pa do 28. avgusta 2017. godine kada je tuženi J.D. predao apelantima predmetni stan. Takođe je utvrđeno da su ništavi svi pravni akti kojima je predmetnim stanom raspolagano od strane tuženih (ugovor o poklonu kojim je D.R. darovao predmetni stan N.R., ugovor o zakupu kojim je tuženi N.R. predmetni stan dao u zakup tuženom J.D., kao i aneks navedenog ugovora), te je predmetni stan predat apelantima slobodan od lica i stvari dana 29. avgusta 2017. godine. Okružni sud je dalje naveo da je odredbom člana 54. stav (1) Zakona o stambenim odnosima propisano da nosilac stanarskog prava i vlasnik stana, koji stanuje u svom stanu, može dio stana dati na korištenje drugom licu kao podstanaru, pod uslovom da u drugom dijeli stana stanuje nosilac stanarskog prava, odnosno vlasnik stana. Budući da je iz izvedenih dokaza proizašlo da prednik apelanata i apelanti nisu stanovali u predmetnom stanu, Okružni sud je naveo da su apelanti postupali protivno odredbi člana 54. Zakona o stambenim odnosima, te samim tim nisu mogli tražiti isplatu naknade za izgubljenu zakupninu. Okružni sud je dalje naveo da, kako apelanti nisu dokazali osnov tužbenog zahtjeva, nisu dokazali ni visinu naknade koju potražuju, pa je njihov zahtjev u tom dijelu odbijen. Okružni sud je takođe ukazao na to da je uspjeh apelanata u predmetnom postupku djelimičan, te je, imajući navedeno u vidu, umanjio iznos naknade za troškove postupka dosuđen prvostepenom presudom.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelanti navode da je pogrešno Okružni sud u konkretnom predmetu primijenio odredbe člana 54. Zakona o stambenim odnosima, te da su apelanti s tim u vezi dokazali i visinu svog zahtjeva. Takođe, apelanti smatraju da je pogrešno i nezakonito Okružni sud odlučio i o troškovima postupka, te da im pripadaju „cjelokupni troškovi postupka, a ne samo 30% tih troškova“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević