Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3521/19 (Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International" u BiH)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3521/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3521/19, rješavajući apelaciju Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International" u BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International" u BiH protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 003119 17 Uvp od 26. juna 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International" u BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Srđan Blagovčanin, predsjedavajući Upravnog odbora apelanta, podnio je 6. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 003119 17 Uvp od 26. juna 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003119 16 U od 21. decembra 2016. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba protiv Odluke ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ AD Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 6276 od 5. augusta 2016. godine koji predstavlja odgovor tuženog na dopis (žalbu) apelanta. U navedenom aktu tuženi se pozvao na dopise broj: 4341 od 6. juna 2016. godine i broj: 5650 od 15. jula 2016. godine kojima je pozvao apelanta da odredi predstavnika, koji bi, nakon uvida u obimnu dokumentaciju izvršio odabir onih dokumenata, koji su apelantu interesantni za umnožavanje.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da se, suprotno navodima apelanta, u konkretnom slučaju ne radi o odbijanju pristupa informacijama. Vrhovni sud je naveo da se tuženi nije oglušio na postavljeni zahtjev tužioca, a evidentno je da je apelant zatražio dostavljanje obimne i složene dokumentacije, čije kopiranje zahtijeva troškove vremena i materijalne izdatke. Vrhovni sud je naveo da je tuženi predlagao apelantu da u prihvatljivo vrijeme za obje stranke, imenuje predstavnika za neposredni pregled dokumentacije, a potom i za odabir dokumentacije za umnožavanje, nakon čega bi se apelant obavezao da plati troškove umnožavanja. Apelant nije iskazao spremnost za ovakvo postupanje,što je vidljivo iz njegovog dopisa broj: FOI 140 od 29. juna 2016. godine, kojim apelant obavještava tuženog da bi dolaskom njegovog predstavnika bili izloženi bespotrebnom trošku novca i vremena, pa je takav stav apelanta prema traženim informacijama pravilno tretirao nižestepeni sud kao pasivan stav u odnosu na spremnost tuženog da omogući pristup svim traženim informacijama. Vrhovni sud je istakao i da je nižestepeni sud pravilno zaključio da predlaganje načina pristupa informacijama ne predstavlja odbijanje traženih informacija zbog složenosti, s obzirom da je to i za tuženog iziskivalo veliko dodatno angažovanje i trošak, dok se apelant ponašao nadalje nezainteresovano. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane tvrdnje apelanta da je na stranci, koja zahtijeva pristup informacijama, mogućnost izbora načina pristupa, jer je to upravo rezervisano pravo na strani javnog organa, koji odobri pristup informacijama, koji je u obavezi da tada obavijesti tražioca informacija o mogućnosti ličnog pristupa u prostorijama javnog organa, o mogućnosti umnožavanja informacija o trošku podnosioca zahtjeva, a tuženi ima obavezu priložiti kopije traženih informacija, kada se radi o slučaju predviđenom članom 16. Zakona o slobodnom pristupu informacijama, tako da je samo deset stranica kopiranog materijala besplatno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo kada apelantu nije omogućio pristup traženim informacijama na traženi način.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je bilo proizvoljnosti u odlučenju suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević