Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2858/18 (G. Š.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2858/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2858/18, rješavajući apelaciju Gorana Šikanjića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Šikanjića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 106756 17 Gž 3 od 9. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 106756 16 P 2 od 27. juna 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Šikanjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 106756 17 Gž 3 od 9. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 106756 16 P 2 od 27. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od tužioca Radmile Đekanović (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 20. decembra 2019. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. decembra 2019. godine do 10. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 106756 16 P 2 od 27. juna 2017. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da mu isplati iznos od 18.952,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 11.471,00 KM, dok je tužiocu odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su tužilac Košta Đekanović kao prodavač (koji je u toku predmetne parnice preminuo i u parnicu umjesto njega stupila njegova supruga Radmila Đekanović) i apelant kao kupac zaključili dva ugovora o prodaji stare devizne štednje, prvi 20. avgusta 2003. godine kojim je tužilac prodao apelantu staru deviznu štednju u iznosu od 64.000,00 KM radi kupovine preduzeća u procesu privatizacije. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da se apelant predmetnim ugovorom obavezao vratiti 100% primljenog iznosa u 60 jednakih mjesečnih rata u iznosu od po 1.066,67 KM (korigovanih sa stopom rasta cijena na malo). Osnovni sud je utvrdio da je tužilac vodio evidenciju lično primljenih iznosa upisom u tabelu koju je sačinio, a stranke potpisivale. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je drugim ugovorom od 17. oktobra 2003. godine tužilac prodao apelantu staru deviznu štednju u iznosu od 10.000,00 KM koja će se upotrijebiti za kupovinu preduzeća u procesu privatizacije, te da se apelant obavezao vratiti 100% primljenog iznosa u 60 jednakih mjesečnih rata u iznosu od po 166,67 KM (korigovanih sa stopom rasta cijena na malo). Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su stranke nakon zaključenja predmetnih ugovora (od 20. avgusta i 17. oktobra 2003. godine) dogovorile da će apelant zajedno s Ristom Trbićem (u daljnjem tekstu: svjedok) vraćati ugovorene iznose u omjeru od po 50% direktno tužiocu na ruke, o čemu je tužilac vodio tabelu i upisivao uplate počevši od zaključivanja ugovora 2003. godine do prestanka uplata sredinom 2006. godine. Osnovni sud je utvrdio da je svjedok vratio svoj dio predmetnog duga, da je apelant djelimično izvršio svoju obavezu tako da je, prema nalazu vještaka finansijske struke, po prvom ugovoru (od 20. avgusta 2003. godine) ostao dužan iznos od 16.462,96 KM, a da je po drugom ugovoru (od 17. oktobra 2003. godine) ostao dužan tužiocu iznos od 2.489,99 KM. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tužilac u svojstvu zajmodavca s preduzećem čiji je apelant osnivač i direktor („Elektro Milenijum“ d.o.o. Banja Luka), u svojstvu zajmoprimca zaključio dva ugovora o pozajmici od 22. avgusta i 24. decembra 2009. godine (očiglednom greškom je navedeno 2005. godine) po osnovu kojih je apelantovo preduzeće od tužioca primilo iznose od 45.000,00 KM i 24.109,00 evra, te da se u vezi s povratom tih zajmova između ugovornih strana vodi posebna parnica. Utvrđeno je da su ugovorne strane ugovorile da će preduzeće „Elektro Milenijum“ d.o.o. Banja Luka tužiocu vraćati zajam u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima, te da je apelant na ime tužioca izvršio plaćanje putem virmanskih uplata (u iznosima od po 3 x 5.000,00 KM, 4.000,00 KM i 2.000,00 KM) ukupan iznos od 21.000,00 KM bez navođenja šta je osnov uplate, koje uplate se, prema ocjeni Osnovnog suda, ne odnose na otplatu apelantovog duga po predmetnim ugovorima od 20. avgusta i 17. oktobra 2003. godine, već da se odnose na uplate preduzeća „Elektro Milenijum“ d.o.o. Banja Luka.
7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je ocijenio da je među strankama nesporna osnovanost tužbenog zahtjeva budući da apelant ne spori da je s tužiocem zaključio predmetne ugovore i da mu je tužilac na osnovu tih ugovora isplatio ugovorene iznose. Među strankama je sporno da li je apelant ispunio svoje obaveze iz predmetnih ugovora, odnosno da li je tužiocu vratio u cijelosti dobijene iznose. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu i odredbe čl. 17, 124 i 557 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je citirao, naglasivši da suštinu svakog ugovornog odnosa između ugovornih strana određuje sadržaj tog ugovora, slijedom čega je ocijenio da se, u konkretnom slučaju, zapravo radi o ugovorima o zajmu budući da je nesporno da je tim ugovorima tužilac dao apelantu određeni novčani iznos, a da se apelant obavezao da će isti iznos vratiti, u određenom vremenskom periodu, s kamatama na utvrđene iznose rata, ukoliko dospije u kašnjenje, odnosno s ugovorenim kamatama.
8. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da su tužilac i apelant kao ugovorne strane bili upoznate sa činjenicom da će apelant dobijene iznose novca tužiocu vraćati zajedno sa svjedokom, i to u omjeru od po 50% od iznosa svake pojedinačne mjesečne rate, te da je svjedok svoj iznos duga vratio tužiocu. Osnovni sud je utvrdio da je apelant virmanskim uplatama u ukupnom iznosu od 21.000,00 KM zapravo vršio plaćanje po ugovorima o pozajmici od 22. avgusta i 24. decembra 2009. godine (koje je tužilac zaključio sa apelantovim preduzećem „Elektro Milenijum“ d.o.o. Banja Luka) jer je ugovorima od 20. avgusta i 17. oktobra 2003. godine bilo ugovoreno da će apelant iznose vraćati u mjesečnim ratama na ruke tužioca, dakle gotovinski, a ne putem računa. Osnovni sud je naveo da iz sadržaja izvedenih dokaza (tabelarnog prikaza mjesečnih anuiteta rata tužiocu s potpisima o prijemu novca, iskaza tužioca, te apelantovog iskaza) proizlazi da su apelant i svjedok tužiocu donosili novčani iznos na ime rate na ruke – gotovinski, a da je tužilac to evidentirao u tabeli koju je sačinio. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se iz faktičkog ponašanja stranaka i svjedoka može izvesti zaključak da je među njima u stvari postojao usmeni dogovor o tome da apelant i svjedok rate vraćaju direktno tužiocu na ruke, o čemu je tužilac vodio tabelu i upisivao uplate počevši od zaključivanja predmetnih ugovora, tj. 2003. godine do prestanka uplata sredinom 2006. godine. U tom smislu, Osnovni sud je ocijenio da su stranke poštovale svoj usmeni dogovor sve do sredine 2006. godine kada je apelant prestao s otplatama ugovorenih rata po predmetnim ugovorima, s obzirom na to da apelant tokom postupka nije dokazao suprotno. Osnovni sud je naveo da iz sadržaja ugovora o pozajmicama od 22. avgusta i 24. decembra 2009. godine proizlazi da ugovorne strane (tužilac i „Elektro Milenijum“ d.o.o. Banja Luka), nisu ugovorile da će preduzeće „Elektro Milenijum“ d.o.o. Banja Luka tužiocu vraćati zajam u mjesečnim iznosima, već da su ugovorile da će preduzeće „Elektro Milenijum“ d.o.o. Banja Luka tužiocu u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima vršiti otplatu pozajmica. Slijedom navedenog, a kako su uplate rata vršene putem virmana tek od kraja jula 2009. godine i jedna rata u januaru 2010. godine, Osnovni sud je zaključio da su se navedene uplate odnosile na ugovore o pozajmicama od 22. avgusta i 24. decembra 2009. godine, a ne na uplate po predmetnim ugovorima budući da su uplate vršene 2009. godine, što znači nakon zaključenja ugovora o pozajmicama, te budući da nisu bile u mjesečnim iznosima od po 1.066,67 KM, tj. od 166,67 KM, već u višim iznosima. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom čl. 386 i 396 ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na stranici 9 obrazloženja.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 106756 17 Gž 3 od 9. marta 2018. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka preinačio, tako da je obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.756,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 11.471,00 KM, dok je apelantovu žalbu o ostalom dijelu odbio i prvostepenu presudu u osporenom dijelu odluke o glavnom zahtjevu potvrdio. Istom presudom je odbijen zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
10. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda detaljno pojasnio na str. od 3 do 5 obrazloženja presude, a djelimičnu osnovanost žalbe u dijelu odluke o visini utvrđenih troškova parničnog postupka na stranici 5 obrazloženja.
11. Naime, Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda u osporenom dijelu odluke o glavnom zahtjevu pravilna i zakonita. Pri tome, Okružni sud je naveo da je tužilac, suprotno tvrdnji žalbe, izvedenim materijalnim dokazima, iskazima stranaka i njihovom faktičkom ponašanju i izjavom svjedoka, dokazao činjenične navode tužbe, tj. da je apelant samo djelimično izvršio svoju obavezu iz predmetnih ugovora i da je dužan da mu vrati dosuđeni iznos duga s kamatom od dana padanja u docnju do isplate, dok apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je virmanskim uplatama po predmetnim ugovorima o prodaji stare devizne štednje (od 20. avgusta i 17. oktobra 2003. godine) platio dug tužiocu. Osim toga, Okružni sud je naveo da su neosnovani i paušalni apelantovi prigovori da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su dati razlozi nejasni i nerazumljivi i da izvedeni dokazi nisu cijenjeni u skladu s odredbom člana 8 u vezi sa članom 123 ZPP. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je apelant, shodno odredbi člana 454 u vezi sa članom 542 stav 1 i 262 stav 1 ZOO, dužan da tužiocu isplati ostatak duga po predmetnim ugovorima u dosuđenom iznosu. Pri tome, Okružni sud je istakao da to što se prvostepeni sud pozvao na odredbe čl. 124 i 557 ZOO nije razlog za drugačiju odluku suda jer sud nije vezan pravnim osnovom, već činjeničnim navodima tužbe i izvedenim dokazima stranaka.
12. Okružni sud je primjenom člana 286 stav 1 i 387 stav 1 ZPP odlučio o troškovima postupka, pojasnivši da tužiocu, kojeg je zastupao punomoćnik advokat, koji je uspio u parnici, pripadaju troškovi postupka (na ime sastavljanja tužbe, sastavljanja žalbe, revizije, zastupanja na pet ročišta, uvećano za paušal, PDV, plaćenu taksu na tužbu, presudu, žalbu i reviziju) u iznosu od 10.756,00 KM.
13. Iz stanja spisa proizlazi da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 71 0 P 106756 18 Rev 2 od 3. oktobra 2018. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 9. marta 2018. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je prvostepeni sud izvodio zaključke koji ne proističu iz izvedenih dokaza i tražio logiku koja nije vezana za izvedene dokaze, pa je na taj način onemogućio objektivno i pravično suđenje. Apelant navodi da tužilac u toku prvostepenog postupka nije predložio ni izveo nijedan dokaz iz kojeg bi sud mogao da zaključi da su uplate koje je apelant izvršio putem naloga za plaćanje sa svog tekućeg računa na tekući račun tužioca uplate koje je apelant vršio u ime pravnog lica „Elektro Milenijum“ d.o.o. Banja Luka po osnovu zajma koji je tužilac dao tom pravnom licu. Iz svega navedenog, prema apelantovom mišljenju, vidi se da se radi o bitnim povredama odredbi parničnog postupka koje su dovele do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a tako utvrđeno činjenično stanje do povrede materijalnog prava. Ističe da je sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava (član 454 u vezi sa čl. 543 i 262 stav 1 ZOO) jer predmet konkretnog spora nije bio zajam nego plaćanje kupoprodajne cijene za staru deviznu štednju.
16. Nadalje, ističe da je drugostepeni sud bez upuštanja u žalbene navode rutinski i bez bilo kakvog obrazloženja potvrdio prvostepenu presudu iako je utvrdio da je pravni osnov na kojem je zasnovana prvostepena presuda pogrešan.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi. Smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je rješenjem Vrhovnog suda od 3. oktobra 2018. godine apelantova revizije odbačena.
19. Tužilac je naveo da izneseni navodi ne upućuju na povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana. V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima:
Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 262. stav 1.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
[…] Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.
(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva državinu stvari, da mu i preda stvar.
Član 542. stav 1.
Ugovorom o prodaji pokretne stvari sa obročnim otplatama cene obavezuje se prodavac da preda kupcu određenu pokretnu stvar pre nego što mu cena bude potpuno isplaćena, a kupac se obavezuje da isplati njenu cenu u obrocima, u određenim vremenskim razmacima.
[…] Član 557.
Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamenjenih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.
21. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Okružnog suda od 9. marta 2018. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga (rješenjem Vrhovnog suda od 3. oktobra 2018. godine), slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Okružnog suda od 9. marta 2018. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda od 9. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na isplatu duga, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što je drugostepeni sud bez upuštanja u žalbene navode rutinski i bez bilo kakvog obrazloženja potvrdio prvostepenu presudu.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.
33. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, usvojen tužiočev tužbeni zahtjev kojim je apelant obavezan da mu isplati određeni novčani iznos na ime ugovora o prodaji stare devizne štednje od 20. avgusta i 17. oktobra 2003. godine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužilac, na osnovu izvedenih dokaza (tabelarnog prikaza mjesečnih anuiteta rata tužiocu s potpisima o prijemu novca, tužiočevog iskaza, te apelantovog iskaza) dokazao da je apelant samo djelimično izvršio svoju obavezu iz predmetnih ugovora i da je dužan da mu vrati dosuđeni iznos duga s kamatom, dok apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je virmanskim uplatama po predmetnim ugovorima o prodaji stare devizne štednje (od 20. avgusta i 17. oktobra 2003. godine) platio dug tužiocu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da je apelant, u smislu čl. 454 u vezi sa članom 542 stav 1 i 262 stav 1 ZOO, dužan tužiocu isplatiti ostatak duga po predmetnim ugovorima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke takođe naveo da to što se prvostepeni sud pozvao na odredbe čl. 124 i 557 ZOO nije razlog za drugačiju odluku suda jer sud nije vezan pravnim osnovom već činjeničnim navodima tužbe i izvedenim dokazima stranaka. Stoga, suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj odluci Okružnog suda nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.
34. U odnosu na navode iz apelacije da je drugostepeni sud bez upuštanja u žalbene navode rutinski i bez bilo kakvog obrazloženja potvrdio prvostepenu presudu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, kada je Okružni sud potvrdio stav prvostepenog suda prema kojem je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan budući da je dokazao da je apelant samo djelimično izvršio svoju obavezu iz predmetnih ugovora i da je dužan da mu vrati dosuđeni iznos, a apelant nije dokazao da je virmanskim uplatama platio dug tužiocu. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud u osporenoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge.
38. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević