Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2423/18 (JP RADIO-TELEVIZIJA REPUBLIKE SRPSKE)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Miješanje
  • Građanski postupak
  • Internet
  • Kleveta
  • Javni interes
  • Sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Legitiman cilj
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2423/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2423/18, rješavajući apelaciju JP Radio-televizija Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija JP Radio-televizija Republike Srpske.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 099031 17 Gž od 24. januara 2018. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP Radio-televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 099031 17 Gž od 24. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 099031 16 P od 16. avgusta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Mladena Bosića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 3. odnosno 9. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud i Osnovni sud su 15. odnosno 20. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 099031 16 P od 16. avgusta 2017. godine utvrđeno je da je apelant 13. maja 2016. godine u svojim medijima, i to u emisiji „Dnevnik 2“, i na internet portalu apelanta pronio neistinito izražavanje koje se odnosi na pitanja od političkog i javnog interesa, čime je tužiocu nanio nematerijalnu štetu u vidu povrede časti i ugleda. Presudom je dalje obavezan apelant da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za duševne boli zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je tužilac odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (do iznosa od 10.000,00 KM).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz materijalne dokumentacije koju je dostavio tužilac utvrđeno da je na apelantovom internet portalu 13. maja 2016. godine u 15.35 časova objavljena informacija (navodi se da je izvor ,,Srna“): „Stevandić: Ne čude navodi da Soroš finansira proteste.“ Dalje je ukazao da je u tekstu navedeno da je potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić izjavio da ga ne čude informacije da Fondacija „Otvoreno društvo“, svojina kontroverznog biznismena Džordža Soroša, finansira protest opozicije u Srpskoj koji je zakazan za 14. maj 2016. godine u Banjaluci. Navedeno je da je tom prilikom Stevandić izjavio: „To ne treba da čudi ako se pogleda neka analitika, kao i neodustajanje od protesta i nepoštovanje apela Njegove svetosti patrijarha srpskog Irineja. Sve je to veoma usko vezano da se opravdaju ulaganja u proteste.“ Ukazano je i da je naglasio da je i očekivano velika podrška protestima opozicije u Srpskoj od federalne štampe i federalnih institucija, kao i političkih faktora iz tog entiteta usmjerena takođe iz sličnog centra, te da je zbog svega toga opoziciji teško da odustane od protesta iako shvataju da narod ne podržava takvu vrstu organizovanja. Osnovni sud je dalje naveo da je istog dana na istom portalu u 13.52 časova objavljeno (izvor „Press“): „Press saznaje: Soroš finansira proteste opozicije u Republici Srpskoj.“ U vezi s tim ukazao je da je u daljem tekstu navedeno da redakcija Press-a posjeduje dokument koji potvrđuje da poznata Fondacija „Otvoreno društvo“, čiji je osnivač i glavni finansijer kontroverzni američki biznismen mađarskog porijekla Džordž Soroš, direktno finansira organizaciju protesta opozicije u Republici Srpskoj, i to u ukupnom iznosu od skoro 500.000,00 USD. Dalje je navedeno da su Sorošove dotacije opoziciji u Republici Srpskoj raspoređene po regijama, a sudeći po imenima očito je da su u sam projekat uključeni samo ljudi od najvećeg povjerenja, te da je tako hercegovačka regija dobila 47.400,00 USD, sarajevska 97.000,00 USD, semberska 97.700,00 USD, dobojska 37.500,00 USD i na kraju banjalučka 214.000,00 USD.

7. Osnovni sud je istakao da je na apelantovom internet portalu objavljen dokument na engleskom jeziku od 20. aprila 2016. godine na kojem je vidljivo ime tužioca Mladena Bosića ispod teksta „Bijeljina (Semberia Region)“, a ispod tužiočevog imena naveden je iznos od 97.700,00 USD. Ukazao je i da na kraju tog dokumenta piše (tekst sa portala): „Molimo vas da nam dostavite konačno odobrenje. Očekuje se da će se protesti u Banja Luci dogoditi sredinom maja 2016. godine.“ U tekstu je dalje navedeno da je Soroševa fondacija na ovim prostorima najpoznatija po finansiranju i obučavanju opozicije u Srbiji devedesetih godina XX vijeka, kao i po finansiranju i organizaciji protesta i rušenja vlasti Viktora Janukoviča u Ukrajini. Osnovni sud je ukazao da je na istom apelantovom portalu isti dan u 16.10 časova (izvor: „Srna“) objavljen tekst: „Petrović: Znali smo za strane finansijere opozicije“, te da u tekstu stoji da je generalni sekretar SNSD-a Luka Petrović rekao da informacija da Fondacija „Otvoreno društvo“ finansira sutrašnje proteste opozicije u Srpskoj dokazuje ono što SNSD tvrdi – da postoje razni strani centri koji finansijski podržavaju rušenje Republike Srpske. Ukazano je i da je zatim rekao da je očit primjer ko su vođe izdajničkog poduhvata protiv Republike Srpske, te da je Petrović pozvao građane da se masovno okupe u Banjoj Luci na mitingu „Srcem za Srpsku – stop izdaji!“ da bi pokazali da takvim političarima nije mjesto na političkoj sceni Republike Srpske. Osnovni sud je ukazao da je Petrović izjavio: „Njihovo mjesto je u stanovima i skupim automobilima u inostranstvu. Sa novcem koji dobijaju sigurno će napustiti svoj narod i Republiku kada se objelodani istina o njima.“ Ukazao je i da je ponovo objavljeno da je u dokumentu na engleskom jeziku od 20. aprila 2016. godine, koji je u posjedu redakcije Press-a, navedeno da je, između ostalih, semberska regija (Mladen Bosić) dobila 97.700,00 USD.

8. Osnovni sud je naveo da je pregledavanjem CD snimka apelantovog „Dnevnika 2“ utvrdio da su tačni tužiočevi navodi da je apelant u toku ove informativne emisije na njenom početku pronio informaciju sljedećeg sadržaja: „Portal 'Press' objavio je danas dva zanimljiva dokumenta. U prvom dokumentu jasno je vidljivo da proteste opozicije finansira Fond Otvoreno društvo čiji je vlasnik Džordž Soroš.“ Dalje je naveo da nakon najave ide i prilog gdje apelant pronosi tvrdnju: „U prvom dokumentu jasno je vidljivo da proteste opozicije finansira Fond Otvorenog društva čiji je vlasnik Džordž Soroš. U dokumentima su redom pobrojani opozicioni lideri koji treba svako za svoju regiju da raspolažu novcem koji će im biti uplaćen.“ Ukazao je da je u 02.37 minuti u prilogu vijesti pod nazivom „Protesti opozicije plaćeni?“ sadržana izjava sljedećeg sadržaja: „Dotacije su raspoređene po regijama“, a u 02.45 minuti „Dnevnika 2“ tužilac je jasno identifikovan tako što je u toku priloga vijesti emisije prikazan navodni dokument „Fonda Otvorenog društva BiH“ u kojem je upisano tužiočevo ime i prezime i iznos koji mu je navodno uplaćen u Bijeljini. Osnovni sud je istakao da je u 03.23 minuti sadržana tvrdnja sljedećeg sadržaja: „Fond Otvorenog društva iz Sarajeva demantovao je autentičnost dokumenta.“ Takođe je ukazao da je 13. maja 2016. godine u 18.59 časova na portalu „blic.rs vijesti RS“ objavljena informacija sa izjavom Dragana Čavića, predsjednika NDP-a, kojom tvrdi da nije tačna informacija da Fondacija „Otvoreno društvo“ finansira proteste opozicije u Srpskoj koji su zakazani za 14. maj 2016. godine. Osnovni sud je naveo i da je Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RAK), postupajući po zahtjevu SDS-a za pokretanje postupka protiv apelanta, 15. jula 2016. godine uputila SDS-u obavijest po prigovoru, u kojoj je, između ostalog, u vezi s „Dnevnikom 2“ od 13. maja 2016. godine, navedeno da je u najavi vijesti naznačeno da se radi o informaciji koja je preuzeta sa portala ,,Press“, te da je apelant, objavljujući i demanti Dragana Čavića i demanti Otvorenog društva iz Sarajeva, čitavu informaciju učinio kompletnom i postupio u skladu s profesionalnim normama novinarstva, poštujući principe pravičnosti i nepristrasnosti određene primjenjivim pravilima propisa RAK-a. Osnovni sud je detaljno naveo i sadržaje izjava tužioca, svjedoka (izvršna direktorica Fonda „Otvoreno društvo“ i tri apelantova zaposlenika) i izjavu vještaka neuropsihijatra.

9. Osnovni sud je citirao čl. 6 i 7 Zakona o zaštiti od klevete Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), te ukazao da je u konkretnom slučaju apelant pronosio neistinite informacije objavljujući ih na svojoj internet stranici 13. maja 2016. godine u 13.52 časa, 15.35 časova i 16.10 časova, a zatim istog dana i u svojoj emisiji „Dnevnik 2“, koja počinje s emitovanjem u 19:30 časova. Istakao je da je apelant znao da se radi o neistinitim informacijama jer je, prije nego što ih je objavio, dobio demanti Fonda „Otvoreno društvo“, odnosno znao za taj demanti u kojem se navodi da ova organizacija ne finansira političke partije. U vezi s tim, obrazložio je da je navedeno potvrdila svjedokinja, izvršna direktorica Fonda „Otvoreno društvo“, navodeći da je demanti otišao između 15 i 16 časova tog dana i svakako je uslijedio prije „Dnevnika 2“ koji se emituje u 19.30 časova, tako da je apelant u vrijeme emitovanja Dnevnika znao da se radi o netačnoj informaciji. Prema ocjeni Osnovnog suda, okolnost što su odmah nakon objavljivanja informacije objavili i demanti u konkretnom slučaju ne utiče na odluku suda. Dalje je ukazao da ovako prenesene informacije sugerišu i predstavljaju trećim licima tužioca kao korumpiranu ličnost, stranog plaćenika i lice koje radi protiv naroda kojem pripada. Osnovni sud je istakao da je takva činjenična konstatacija neistinita, što je dokazano svjedočenjem direktorice Fonda „Otvoreno društvo“, kao i demantijem ovog fonda. Stoga je Osnovni sud zaključio da je apelant objavio neistinitu informaciju da je tužilac (kao i čelnici ostalih opozicionih stranaka), koji je u to vrijeme bio predsjednik SDS-a kao najjače opozicione stranke u Republici Srpskoj, finansiran od Fondacije „Otvoreno društvo“ sa iznosom od 97.700,00 USD, kojim radnjama je, prema ocjeni ovog suda, tužiocu prouzrokovao štetu u vidu povrede njegovog ugleda i časti. Prilikom utvrđivanja visine naknade tužiocu, Osnovni sud je cijenio da je neistinita informacija objavljena u najgledanijoj informativnoj emisiji u Republici Srpskoj „Dnevnik 2“ apelanta u udarnom terminu u 19.30 časova, te da je informacija objavljena iako se u vrijeme objavljivanja znalo da postoji demanti Fonda „Otvoreno društvo“. Nadalje, Osnovni sud je tužiocu dosudio naknadu u iznosu od 6.000,00 KM polazeći od toga da lica koja obavljaju javnu funkciju ili se bave javnim poslovima moraju imati i veći prag tolerancije upravo jer su zbog prirode svog posla više izloženi javnoj kritici od običnih građana i da tužilac nije u smislu odredbe člana 8 Zakona o zaštiti od klevete preuzeo potrebne mjere (demanti) da ublaži štetu prouzrokovanu izražavanjem nečeg neistinitog. Prema ocjeni Osnovnog suda, navedeni iznos predstavlja pravičnu naknadu za informacije koje je apelant neistinito pronio u smislu odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 099031 17 Gž od 24. januara 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud svakom dokazu, pa tako i iskazima saslušanih svjedoka, nalazu vještaka medicinske struke – neuropsihijatru, kao i materijalnoj dokumentaciji koja je izvedena tokom postupka, odnosno aktu RAK-a od 15. jula 2016. godine i CD snimku emisije „Dnevnik 2“ (pravilno ih dovodeći u vezu sa svim dokazima koji su bitni za utvrđivanje nastale štete) dao odgovarajući značaj i na osnovu toga utvrdio sve činjenice koje su važne za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Prema ocjeni Apelacionog suda, apelant u žalbi neosnovano ukazuje i da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 6 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer prevod dokumenta koji je objavljen na engleskom jeziku nije bio ni potreban. U vezi s tim, obrazložio je da je prvostepeni sud informaciju da je u dokumentu na engleskom jeziku od 20. aprila 2016. godine, koji je u posjedu redakcije Press-a, navedeno da je, između ostalih, semberska regija (Mladen Bosić) dobila 97.700,00 USD cijenio s aspekta cjelokupne informacije koja je objavljena na apelantovom portalu u 15.35 časova, gdje je na samom kraju teksta navedena informacija ispisana u skladu s odredbom člana 6 ZPP, tj. na jednom od jezika koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini. Apelacioni sud je ukazao da prema navodima iz tužbe, te samom tužiočevom iskazu koji je dao u svojstvu parnične stranke, dijelovi objavljenih informacija koji su sporni za tužioca, odnosno koji predstavljaju klevetu su, između ostalog, i navodi da je on „primio novac od Soroševe organizacije koja je potkrepljena lažnim falsifikovanim dokumentom”, a koja informacija je kao takva prezentovana javnosti prvo putem apelantovog internet portala, a zatim i u emisiji „Dnevnik 2“ 13. maja 2016. godine. Prema ocjeni Apelacionog suda, kada se takva informacija odnosno informacije cijene kroz prizmu činjenice da je lice kojem se navedeno stavlja na teret (da je primio novac od Fondacije „Otvoreno društvo“ kako bi finansirao proteste opozicije) političar od kojeg se očekuje da živi po višim standardima od ostalih kako bi svojim ponašanjem bio uzor u društvu, onda je jasno da takve optužbe u ovom slučaju imaju još teže značenje. U vezi s tim, obrazložio je da su navodi kojima se neko optužuje da je „primio novac” i kojima se na indirektan način taj neko široj javnosti želi prikazati kao korumpirana ličnost, odnosno kao strani plaćenik, u svakoj društvenoj zajednici, pa tako i u bosanskohercegovačkoj, takve prirode da narušavaju čast i ugled tog lica kao pripadnika tog društva.

12. Apelacioni sud je kratko obrazložio principe koji se žele postići Zakonom o zaštite od klevete i međusobni odnos čl. 10 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje je ukazao da su u konkretnom slučaju sporne informacije objavljene 13. maja 2016. godine na apelantovom internet portalu, a zatim i u emisiji „Dnevnik 2“, koja se emituje u večernjim časovima, u prvom dijelu izvijestile javnost da „Soroš finansira proteste opozicije u Republici Srpskoj”, odnosno da „proteste opozicije finansira Fond Otvoreno društvo čiji je vlasnik Džordž Soroš”, kao i da su „protesti opozicije plaćeni, tj. da su 'dotacije raspoređene po regijama'“. Stoga bi se, prema ocjeni suda, moglo reći da je postojao javni interes za objavljivanjem takvih informacija i da je objavljivanje tih informacija bilo sastavni dio zadatka medija u demokratskom društvu u kojem dijelu je izvještavanje i bilo u skladu s profesionalnim normama novinarstva, što je utvrđeno i aktom – obavješću RAK-a od 15. jula 2016. godine, odnosno što je i bilo u skladu s novinarskom etikom, te je takvim informisanjem već postignuta pravedna ravnoteža između zaštite slobode izražavanja, s jedne strane, i zaštite ugleda onih o kojima se piše, s druge strane. Dalje je navedeno da drugi dio sporne informacije objavljene na internet portalu glasi: „[...] da su u sam projekat uključeni samo ljudi od najvećeg povjerenja, pa je tako hercegovačka regija dobila 47.400,00 USD, sarajevska 97.000,00 USD, semberska 97.700,00 USD, dobojska 37.500,00 USD i banjalučka 214.000,00 USD“, odnosno „da je, između ostalih, semberska regija (Mladen Bosić) dobila 97.700,00 USD“, dok je „u 02.45 minuti 'Dnevnika 2' tužilac jasno identifikovan na taj način što je u toku priloga vijesti emisije prikazan navodni dokument 'Fonda Otvorenog društva BiH' u kojem je upisano ime i prezime tužioca i iznos koji mu je navodno uplaćen u Bijeljini“. Prema mišljenju Apelacionog suda, navedenim je apelant prešao navedenu granicu etičnosti, odnosno granicu profesionalne norme novinarstva jer je prosječnom čitaocu internet portala, odnosno gledaocu emisije „Dnevnik 2“, sugerisao kako su određeni političari, odnosno konkretno tužilac koji je „nadležan“ za sembersku oblast primio određeni novčani iznos kako bi organizovao proteste opozicije u Republici Srpskoj, te je kao takav indirektno okarakterisan kao korumpirana ličnost, tj. kao strani plaćenik, zbog čega informacije prezentovane na takav način predstavljaju činjenicu – informaciju, a ne vrijednosni sud – mišljenje.

13. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da nije imao namjeru povrijediti ili oklevetati tužioca i da je samo prenio informacije koje su već objavljene, Apelacioni sud je citirao apelantov osnovni zadatak i obavezu u smislu člana 7 Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelant bio dužan da, s obzirom na navedeni zadatak i obavezu, prije objavljivanja spornih informacija na internet portalu, odnosno u emisiji „Dnevnik 2“, provjeri istinitost informacija do kojih je došao, odnosno koje je preuzeo od drugih medijskih agencija. Prema ocjeni Apelacionog suda, činjenica da su sporne informacije (identičnog sadržaja) prethodno već objavili drugi mediji ne umanjuje apelantovu odgovornost u konkretnom slučaju jer su svi mediji, pa tako i apelant, nezavisno od ponašanja drugih medija, sami za sebe dužni da poštuju principe propisane članom 14 stav 4 Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske, a naročito privatnost, dostojanstvo, ugled i čast čovjeka i osnovna prava drugih (stav 1 tačka ž istog člana). Stoga je zaključio da kada je apelant sporne informacije prenio na svojoj internet stranici, odnosno internet portalu 13. maja 2016. godine u 13.52, 15.35 i 16.10 časova, te kako je Fond „Otvoreno društvo“ poslao demanti tih informacija u periodu između 15.00 i 16.00 časova, apelant u emisiji „Dnevnik 2“ nije ni trebao ponovno objavljivati cjelokupan sadržaj informacija koje je objavio na svojoj internet stranici, nego je trebao objaviti samo njihov demanti kako bi time ublažio posljedice prouzrokovane objavljivanjem takvih informacija. Kako apelant nije postupio na takav način, već je ponovno u cijelosti objavio informacije za koje je u trenutku objavljivanja, s obzirom na postojanje demantija, znao da su neistinite, prema ocjeni Apelacionog suda, objavljivanje demantija, koje je uslijedilo u 03.23 minuti emisije „Dnevnik 2“, ne može otkloniti štetu koja je nastala prethodnim objavljivanjem neistinite informacije. Istaknuto je da to što je na taj način čitavu informaciju učinio kompletnom (kako to smatra RAK u svom aktu od 15. jula 2016. godine) ne umanjuje apelantovu odgovornost jer je Fond „Otvoreno društvo“ demanti uputio u periodu između 15 i 16 časova tog dana, tj. znatno prije samog emitovanja emisije „Dnevnik“, čime je postupio suprotno odredbi člana 6 stav 4 Zakona o zaštiti od klevete.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da redovni sudovi prilikom postupanja nisu primijenili standarde ustanovljene sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, te da su povrijedili pravila postupka, kojim povredama su direktno jednostrano pristupili ocjeni činjenica. Ističe da su sudovi propustili da cijene: postojanje interesa i prava javnosti da dobiju informacije; vremenski trenutak i društveni kontekst; vremensku hronologiju izvještavanja u odnosu na druge predstavnike medija; da je tužilac javna ličnost; pitanje apelantovog postupanja u dobroj vjeri; objavljivanje demantija u „Dnevniku 2“; test razumne provjere istinitosti i standard kvarljivosti novinarske informacije.

15. Apelant smatra da sudovi nisu jasno razdvojili različite vidove apelantovog izvještavanja, odnosno da su dali paušalnu ocjenu o tri odvojena apelantova izvještavanja na njegovom internet portalu i o izvještavanju unutar emisije „Dnevnik 2“ iako se suštinski radilo o četiri različita i vremenski distancirana izvještavanja. U vezi s tim, poziva se na predmet Evropskog suda Lingens i Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05. Ističe da pored toga što sudovi nisu utvrdili koje apelantovo izvještavanje predstavlja klevetu, sudovi nisu tačno utvrdili činjenično stanje u pogledu činjenica na kojima su u cijelosti zasnovali svoju odluku [sadržaj informacije navedene u prvostepenoj odluci (strana 9, stav 4) ne postoji u izvještavanju apelanta; tužiočev ključni dokaz je na engleskom jeziku, a on nije predočio prevod na jedan od službenih jezika; sud je pogrešno preveo sporni dokument sa engleskog jezika; način na koji je sud utvrdio da je sadržaj apelantovog izvještavanja neistinit: samo iskaz svjedokinje tužioca – izvršne direktorice Fonda „Otvoreno društvo“ i sadržaj demantija]. Apelant ističe i povredu principa jednakosti oružja parničnih stranaka na način da su sudovi jednostrano cijenili odlučnim isključivo dokaze koje je izveo tužilac, dok su apelantove dokaze propustili da cijene u međusobnoj vezi sa svim drugim dokazima (sud propustio da ocijeni akt RAK-a od 15. jula 2016. godine u vezi s ostalim dokazima).

16. Apelant, dalje, smatra da su sudovi nezakonito postupili i u pogledu ocjene značaja demantija koji je objavio apelant (nije ga tražio tužilac, niti druga zainteresovana lica, već je to apelant samoinicijativno uradio u udarnom terminu u „Dnevniku 2“). Apelant takođe smatra da su sudovi propustili da cijene cjelokupan kontekst u okviru kojeg je apelant izvještavao (u vezi s čim se pozvao na odluku Evropskog suda Lingens), kao i okolnost da je apelant prenio informacije koje su već objavili drugi mediji, te da su u okviru cjelokupnog konteksta sudovi propustili cijeniti nalaz i mišljenje vještaka. U odnosu na značaj vremenskog objavljivanja vijesti apelant se pozvao na predmet Evropskog suda Vereniging Weekblad Bluf. Ističe da su sudovi propustili da cijene faktor dobre vjere na strani apelanta (uz pozivanje na odluku Evropskog suda Albert-Engelmann-Gesellschaft mbH protiv Austrije, Lingens, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške, Dalban protiv Rumunije ), kao i da su pogrešno ocijenili da je apelant tužioca identifikovao trećim licima (uz pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 4408/14). Traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom.

b) Odgovori na apelaciju

17. Apelacioni sud navodi da apelant u apelaciji navodi sve što je iznio u toku prvostepenog i žalbenog postupka, na šta mu je prvostepeni sud odgovorio, a žalbeno vijeće je razloge prvostepenog suda prihvatilo kao potpune i pravilne.

18. Osnovni sud navodi činjenično stanje utvrđeno u postupku, te smatra da je u obrazloženju prvostepene odluke odgovorio na sve apelacione navode. Apelantove navode o povredi prava na koje ukazuje u apelaciji smatra neosnovanim. V.Relevantni propisi

19. Zakon o zaštiti od klevete Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 14/03).

Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1 i 2 ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog.

(4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(6) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

Izuzeci od odgovornosti Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga propisanih u tački c stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

- prirodu i stepen prouzrokovane štete,

- dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda,

- pristanak oštećenog,

- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 099031 17 Gž od 24. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 22. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 20. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužiočevog tužbenog zahtjeva, apelantov status (medij – javni emiter) i suštinu apelacionih navoda, smatra neophodnim prvo razmotriti apelacione navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantovanog članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije.

a) Pravo na slobodu izražavanja

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

28. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Opšti principi

29. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov (demokratskog) društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10 ova sloboda je primjenjiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

30. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda miješanje u slobodu izražavanja može biti opravdano ukoliko teži ostvarenju nekog legitimnog cilja iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije, a zaštita ugleda ili prava drugih nesporno predstavlja jedan od legitimnih ciljeva miješanja u slobodu izražavanja.

32. Nadalje, da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li je lice u pitanju kontaktirano radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom, uloga i funkcija lica u pitanju, kao i perioda aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i najzad težina nametnute sankcije).

33. Osim toga, Evropski sud uvijek naglašava da se mora napraviti razlika između privatnih pojedinaca i lica koja postupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili javne ličnosti. Shodno tome, dok privatni pojedinac nepoznat javnosti može tražiti posebnu zaštitu svog prava na privatni život, isto ne važi za javne ličnosti u vezi s kojima su granice kritičkog komentara šire pošto su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju pokazati posebno visok nivo tolerancije (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tačke 31–34 s daljim referencama). Kada predstavku ispituje prema članu 10 Evropske konvencije, Evropski sud, takođe, uzima u obzir i način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 64 s daljim referencama).

34. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud više puta „potvrdio pravo da se saopštavaju, u dobroj namjeri, informacije o pitanjima od javnog interesa, čak i ako to podrazumijeva štetne izjave o pojedincima […], i naglasio da su granice prihvatljive kritike još uvijek šire kada je meta političar […]. Iako je dragocjena za sve, sloboda izražavanja je posebno važna za političke stranke i njihove aktivne članove […]“ (vidi Evropski sud, Filipović protiv Srbije, presuda od 20. novembra 2007. godine, stav 54). Primjena opštih principa na konkretan slučaj

35. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporena presuda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja. Budući da je osporena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, za Ustavni sud je takođe neupitno da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom u smislu standarda iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Osim toga, ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.

36. Ustavni sud, osim toga, zapaža da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanta zbog nanošenja nematerijalne štete u vidu povrede časti i ugleda tužioca usljed pronošenja neistinitog izražavanja koje se, kako je to navedeno i u samom tužiočevom tužbenom zahtjevu, „odnosi na pitanja od političkog i javnog interesa“. Iz navedenog slijedi da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja teži ostvarenju legitimnog cilja – zaštite ugleda ili prava drugih, konkretno tužiočevih prava koja su garantovana članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud još treba, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovu slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“.

38. Razmatrajući navedeno pitanje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je u konkretnom predmetu apelant na svom internet portalu i u udarnoj emisiji „Dnevnik 2“ pronio informacije koje su objavili drugi mediji, a koje su se odnosile na navodno finansiranje opozicionih protesta od strane Fonda „Otvoreno društvo“, te posebno na uplatu određenog novčanog iznosa na ime tužioca. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj odluci Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije naveo: „Iako se od novinara traži da poštuju određene granice, posebno u pogledu ugleda i prava drugih, njihova je dužnost ipak davati – na način i u skladu sa svojim obavezama i odgovornostima – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa (vidi, između mnogih drugih presuda, Scharsach i News Verlagsgesellschaft protiv Austrije broj 39394/98, § 30, ECHR 2003 XI). Štaviše, osporavana je izjava koja je data u kontekstu političke rasprave o pitanju od javnog interesa, gdje je mali broj ograničenja prihvatljiv prema članu 10 stav 2 Konvencije (vidi, između ostalog, presudu Sürek protiv Turske (broj 1) [GC], broj 26682/95, stav 61, ECHR 1999-IV) i bila je usmjerena protiv političara. Sud je u više navrata naglasio da političar u tom pogledu mora pokazati veći stepen tolerancije od privatnog pojedinca, pogotovo kada sam daje javne izjave podložne kritikama (vidi, između ostalog, presudu Lingens protiv Austrije od 8. jula 1986, § 42, serija A, broj 103; Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997, § 29, izvještaji 1997. IV i presudu Lopes Gomes da Silva protiv Portugalije broj 37698/97, § 30, ECHR 2000-X). U vezi s tim, sud ponavlja da novinarska sloboda takođe podrazumijeva moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provociranja, ili drugim riječima, pomalo neumjesnim izjavama (vidi presudu Lopes Gomes da Silva, citiranu gore, § 34 i presudu Mamère protiv Francuske broj 12697/02, § 25, ECHR 2006 XIII)“ (vidi Evropski sud, Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, odluka od 17. aprila 2014. godine, predstavka broj 20981/10, tač. 39 i 40).

39. Dovodeći činjenice predmeta u vezu s navedenim kriterijumima, Ustavni sud primjećuje da je apelant prenio informacije koje su se, u suštini, odnosile na izjave suprotstavljenih političara u pogledu najavljenih protesta opozicije. Nadalje, nesporno je i da je tužilac predsjednik jedne od opozicionih stranaka, odnosno političar koji, kako je to već naglašeno, mora pokazati posebno visok nivo tolerancije. Osim toga, evidentno je da je apelant prenio (pronio) objave drugih medija. Članci na internet portalu i prilog u emisiji su se uglavnom fokusirali na navodno finansiranje protesta opozicije od strane Fonda „Otvoreno društvo“, za koji je istaknuto da je poznat po finansiranju i obučavanju opozicije i organizaciji protesta, te su u suštini kritikovali opozicione političare (uključujući i tužioca) kao političke ličnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi pravilno ukazali da okolnosti organizacije i finansiranja najavljenih protesta doprinose debati od javnog interesa i da je objavljivanje informacija o tim događajima sastavni dio zadatka medija u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud, kad je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način i prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65).

40. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da samo objavljivanje dokumenta o uplati određenog novčanog iznosa tužiocu od strane Fonda „Otvoreno društvo“ vodi zaključku da je tužilac „korumpiran“ i „strani plaćenik“. Naime, iz sadržaja vijesti koje su objavljene na internet portalu i „Dnevniku 2“ ne proizlazi da je apelant eksplicitno tako nazvao tužioca. Naime, nesporno je da je apelant svojim objavama samo pratio političku debatu između pozicije i opozicije, koja je karakteristična za sva moderna i demokratska društva, zbog čega je pogrešan zaključak redovnih sudova da je apelant praktički navedenim objavama okarakterisao tužioca kao korumpiranu ličnost. Ovo tim prije što je pitanje finansiranja političkih stanaka imanentno svim političkim sistemima i nesporan je interes javnosti za takva pitanja. Ustavni sud, takođe, smatra da objektivno navedeni zaključak redovnih sudova ne proizlazi ni iz spornog dokumenta. Ustavni sud smatra da su prenesene informacije bile usredsređene na pitanje od javnog interesa i na tužioca kao javnu ličnost, što proizlazi iz sadržaja prenesenih informacija i cjelokupnog konteksta. Tužilac se očito osjetio uvrijeđenim zbog spornih informacija, međutim, prema stavu Evropskog suda, koji prihvata i Ustavni sud, u izboru svoje profesije političari su otvoreni za oštre kritike i preispitivanja, te je takav teret koji političari moraju prihvatiti u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Ukrainian Media Group protiv Ukrajine, odluka od 29. marta 2005. godine, predstavka broj 72713/01, tačka 67). Osim toga, nesporno je i da je apelant objavio demanti u svojoj udarnoj emisiji „Dnevnik 2“. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji „hitna društvena potreba“ da se ograniči apelantova sloboda izražavanja, kao i da razlozi koje su redovni sudovi iznijeli nisu relevantni, ni dovoljni da opravdaju to miješanje.

41. Imajući u vidu sve gore navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanju u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da apelantovo pronošenje spornih informacija predstavlja klevetu kojom je narušen tužiočev ugled, čime je došlo do povrede principa proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja apelantovog prava na slobodu izražavanja, s jedne strane, i zaštite ugleda javne ličnosti, u ovom slučaju političara, s druge strane. Stoga, s obzirom na sve okolnosti ovog slučaja Ustavni sud je mišljenja da miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

42. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

43. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer su redovni sudovi izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da apelantovo pronošenje spornih informacija predstavlja klevetu kojom je narušen tužiočev ugled, čime nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila neophodna u demokratskom društvu.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2423/18 (JP RADIO-TELEVIZIJA REPUBLIKE SRPSKE) | Sudska praksa | Aktio