Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3586/18 (Farmaprom d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javne nabavke
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3586/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3586/18, rješavajući apelaciju Farmaprom d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Farmaprom d.o.o.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 101936 18 Rev od 18. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Farmaprom d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Đ. Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 3. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 101936 18 Rev od 18. aprila 2018. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 101936 13 Ps od 23. maja 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime izgubljene zarade za period od 4. aprila 2006. godine do 4. aprila 2007. godine isplati iznos od 753.834,38 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 8.443.033,63 KM sa zakonskim zateznima kamatama i troškovima postupka. Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tuženi, kao ugovorni organ raspisao tender 2005. godine u postupku javne nabavke citostatika za potrebe kliničkih centara i bolnica u Republici Srpskoj, na kojem je učestvovao apelant, a kao najpovoljniji ponuđač izabran „Intermont“ d.o.o. Novi Grad (obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača od 24. marta 2006. godine). Dalje je naveo da je Rješenjem Kancelarije za razmatranje žalbi (u daljnjem tekstu: KRŽ) od 25. avgusta 2010. godine usvojena apelantova žalba i poništeno obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača od 24. marta 2006. godine i odluka po prigovoru od 4. aprila 2006. godine (navedenom odlukom odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača). Takođe je naveo da je rješenjem KRŽ od 26. januara 2011. godine usvojen zahtjev tuženog i oglašeno ništavim rješenje od 25. avgusta 2010. godine, te da je apelant protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor. Presudom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 004780 11 U od 27. oktobra 2013. godine tužba je uvažena, pobijano rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak, nakon čega je zaključkom KRŽ od 11. februara 2015. godine odbačen zahtjev tuženog za oglašavanje ništavim rješenja od 25. avgusta 2010. godine. Nadalje je ukazao da je KRŽ donijela rješenje od 1. aprila 2015. godine kojim je djelimično usvojen apelantov zahtjev za naknadu štete od tuženog u iznosu od 65.339,05 KM. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 018992 14 U od 21. septembra 2016. godine uvažena je tužba koju je podnio tuženi protiv rješenja od 1. aprila 2015. godine, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen KRŽ na ponovno rješavanje.

4. Okružni privredni sud je ukazao na odredbe čl. 154, 155. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da je za postojanje odgovornosti pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem funkcije, neophodno da postoji uzročna veza između greške organa tog lica i prouzrokovane štete. Takođe je naveo da je potrebno da se ispune opšte pretpostavke da bi došlo do odgovornosti za štetu (da je nastala šteta, da postoji subjekat koji je odgovoran za štetu i subjekat koji zahtijeva odštetu, protivpravna radnja štetnika i uzročna veza između te radnje i nastale štete). Okružni privredni sud je ukazao da iako je poništena odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača i utvrđena nepravilnost u postupku donošenja te odluke, kao i povreda Zakona o javnim nabavkama, nepravilno postupanje organa u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja ne dovodi automatski do prava na naknadu štete. Zatim je naveo da je tuženi, kao ugovorni organ tumačio propis na jedan način, za koji je utvrđeno da nije pravilan, ali da to ne dovodi do odgovornosti za štetu koja nastane. Okružni privredni sud je naveo da je nezakonit rad organa onaj rad koji je u suprotnosti sa zakonom i pravilima struke, odnosno svako postupanje koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, postupanje mimo cilja koji je određen i suprotno zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu. Okružni privredni sud je ukazao da apelant nije ponudio dokaz na osnovu koga bi se utvrdilo da bi on bio najpovoljniji ponuđač, odnosno da bi tuženi bio dužan da sa apelantom zaključi ugovor u situaciji kada je obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača poništeno, jer bi samo u tom slučaju apelant mogao ostvarivati pravo na naknadu štete (član 183. ZOO). Dalje je ukazao da sud u parničnom postupku ne može da utvrđuje da li bi apelant u ponovljenom postupku pod istim uslovima bio najpovoljniji ponuđač u postupku javne nabavke, već se to isključivo utvrđuje u upravnom postupku. Okružni privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da je tuženi imao obavezu da s njim zaključi ugovor o nabavci citostatika za kliničke centre i bolnice, te da je u skladu sa odredbama čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku odbio apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na to da apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva, Okružni privredni sud je istakao da nije posebno cijenio vještačenje po vještaku finansijske struke kojim je dokazivana visina tužbenog zahtjeva, kao ni ostale dokaze (bliže navedeni u obrazloženju presude) jer nisu bili od uticaja za odlučenje u konkretnom postupku.

5. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 101936 17 Pž od 24. novembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za troškove sastava žalbe, kao i zahtjev tuženog za troškove sastava odgovora na žalbu.

6. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je ukazao da tuženi, u postupku javne nabavke nije postupio u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama, a što proizilazi iz rješenja KRŽ kojim je poništeno obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača i odluka po prigovoru i u kojem je navedeno da predmetni postupak nije u potpunosti proveden u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama i tenderskom dokumentacijom. Viši privredni sud je naveo da se ne može smatrati kao nezakonito djelovanje organa ako njegova odluka bude poništena zbog toga što je viši upravni organ utvrdio da je ta odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Takođe je naveo da pogrešna primjena materijalnog ili procesnog prava jeste zakonski osnov za ulaganje pravnog lijeka u upravnom postupku i za pokretanje upravnog spora, ali se ne može smatrati nezakonitim djelovanjem različito tumačenje pravnih normi između prvostepenog i drugostepenog upravnog organa ili suda u upravnom sporu. Zatim je ukazao da je rad tuženog u postupku javne nabavke sankcionisan poništenjem odluke, ali to ne znači da apelant im pravo na naknadu štete samo zato što je tuženi povrijedio zakon koji reguliše taj postupak, jer ne dovodi svako nepravilno postupanje organa u okviru njegovih zakonskih ovlaštenja do prava na naknadu štete. Viši privredni sud je istakao da pogrešna primjena prava, ako se ne može pripisati namjeri ovlaštenog lica, nije nezakonit ili nepravilan rad, kao pretpostavka odgovornosti prema članu 172. ZOO. Takođe je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u parničnom postupku ne može utvrđivati da li bi apelant u ponovljenom postupku, pod istim uslovima bio najpovoljniji ponuđač u predmetnom postupku javne nabavke. Zatim je ukazao da se postupak javnih nabavki provodi u skladu sa odredbama zakona koji je lex specialis i pravilima upravnog postupka. Viši privredni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je ugovorni organ bio dužan da sa njim zaključi ugovor u skladu sa odredbama člana 39. Zakona o javnim nabavkama i odredbama člana 27. ZOO, a niti jednom odlukom nadležnog organa u sprovedenom postupku nije meritorno utvrđeno da je apelantu bilo potrebno dodijeliti ugovor.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 101936 18 Rev od 18. aprila 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju.

8. U obrazloženju konačne odluke, Vrhovni sud je naveo da su odredbama člana 52. stav 3. Zakona o javnim nabavkama propisane mjere koje može preduzeti KRŽ prije zaključenja ugovora o javnoj nabavci, ukoliko ocijeni da je ugovorni organ narušio Zakon o javnim nabavkama, pa između ostalog, donijeti odluku o naknadi štete žalitelju koji je zbog povrede zakona pretrpio gubitak ili štetu. Takođe je naveo da je stavom 4. istog člana propisano da ukoliko je došlo do zaključenja ugovora o javnoj nabavci, pod istim uslovima, KRŽ može dodijeliti naknadu štete žalitelju koji je kao ponuđač zbog počinjene povrede zakona pretrpio gubitak ili štetu. Vrhovni sud je ukazao da apelant, u vezi sa naknadom, vodi upravni postupak koji je u toku. Nadalje je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da ne postoji osnov i uslov odgovornosti tuženog za štetu koju apelant potražuje. Zatim je ukazao da povreda postupka po Zakonu o javnim nabavkama daje pravo učesniku postupka da odluku o izboru pobija pravnim lijekovima ili pokretanjem upravnog spora, te da ostvaruje naknadu štete u skladu sa članom 52. tog zakona. Vrhovni sud je istakao da bi druga situacija bila da je apelant izabran za najpovoljnijeg ponuđača, a da tuženi nije s njim zaključio ugovor, te bi tada bilo mjesta primjeni člana 183. ZOO, kojim odredbama je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Dalje je naveo da garantovanjem navedenog prava zainteresovano lice, kao oštećenik dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu, jer konkretno kod njega postoji odštetni zahtjev radi stvarno uzrokovane štete zbog štetnikovog propuštanja da sa njim zaključi ugovor na čije je sklapanje po zakonu obavezan. Vrhovni sud je ukazao da za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva nije dovoljna činjenica da se apelant prijavio na raspisani tender, te je istakao da sud u konkretnoj parnici ne može, ni kao prethodno pitanje, utvrđivati da li je apelantova ponuda, povodom raspisanog tendera, najpovoljnija. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao, niti se KRŽ bavila utvrđivanjem i ocjenom da li bi apelantova ponuda bila prihvaćena kao najpovoljnija prema uslovima tendera.

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

10. Apelant je naveo da presuda Vrhovnog suda nije pravilna, niti je zasnovana na zakonu. Takođe je naveo da je paušalan stav da on nije dokazao da je tuženi imao obavezu da s njim zaključi ugovor o nabavci citostatika, te da je pravna pretpostavka i zakonska obaveza tuženog da sa apelantom, kao najpovoljnijim ponuđačem zaključi ugovor. Dalje je ukazao da su sudovi izašli iz okvira svoje nadležnosti negirajući presudu Suda BiH od 27. oktobra 2013. godine i rješenje KRŽ od 25. avgusta 2010. godine, kada su presudili da apelant nije pretrpio štetu odlukama tuženog. Apelant smatra da nisu zaštićena njegova prava i interesi jer su sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava (čl. 27, 154, 155, 172. i 183. ZOO). Takođe je naveo da je dokazao da je pretrpio štetu za koju je odgovoran tuženi.

Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

12. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 27. stav 1.

(1) Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172. st. 1. i 2.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom. Član 183.

Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilaze jasni i precizni razlozi zašto je odbijena kao neosnovana apelantova reviziju, odnosno zbog čega je prihvatio kao pravilne zaključke nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi zaključak da u konkretnom slučaju, u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, ne postoji osnov za odgovornost tuženog za štetu koju potražuje apelant, za što su redovni sudovi dali jasne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3586/18 (Farmaprom d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio