Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4522/19 (C. D. D.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Garancije za pojavljivanje na sudu
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Zahtjev za puštanje iz pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 130
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 130
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4522/19
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4522/19, rješavajući apelaciju koju je podnijela Cosma Denisa Daniela, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je Cosma Denisa Daniela podnijela protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine i S1 3 K 033685 19 Kps od 1. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Cosma Denisa Daniela (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rumunije, koju zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine i S1 3 K 033685 19 Kps od 1. novembra 2019. godine. Apelantica je podneskom od 2. decembra 2019. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 10. januara 2020. godine. Tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelantica i Cicio Danut Ovidel (u daljnjem tekstu: saoptuženi) lišeni su slobode 1. oktobra 2019. godine i Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 033685 19 Kpp 2 od 3. oktobra 2019. godine određen im je pritvor u trajanju od mjesec dana, koji je mogao trajati do 1. novembra 2019. godine ili do druge odluke Suda BiH.
6. Sud BiH je 31. oktobra 2019. godine potvrdio optužnicu Tužilaštva broj T 20 0 KT 0018019 19 od 30. oktobra 2019. godine protiv apelantice i saoptuženog zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo pokušaja krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 1. u vezi sa članom 26. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). U optužnici je predloženo da se apelantici i saoptuženom produži mjera pritvora zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), odnosno zbog opasnosti od bjekstva jer se radi o počiniocima krivičnog djela koji su na područje Bosne i Hercegovine došli samo radi vršenja krivičnog djela i koji s Bosnom i Hercegovinom nemaju nikakve stvarne veze, te koji bi, ukoliko bi bili na slobodi, realno mogli napustiti Bosnu i Hercegovinu i tako usložnjiti daljnje provođenje postupka.
Osporena rješenja
7. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantici i saoptuženom, donio Rješenje broj S1 3 K 033685 19 Kps od 1. novembra 2019. godine. Tim rješenjem je, na osnovu člana 137. stav 1. i stav 2. tačka b) u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a) ZKP-a, apelantici i saoptuženom produžen pritvor, koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude ili do nove odluke Suda, a najduže jednu godinu i šest mjeseci od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 30. aprila 2012. godine, uz kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
8. Sud BiH je naveo da je na održanom ročištu, nakon utvrđivanja identiteta optuženih i izjašnjenja odbrane o potvrđenoj optužnici, tužilac iznio prijedlog za produženje pritvora povodom kojeg je apelanticina braniteljica navela da se neće „osvrtati na postojanje osnovane sumnje“ s obzirom na to da je optužnica potvrđena i da je već zaključen sporazum o priznanju krivice. Dalje je obrazloženo da se apelanticina braniteljica usprotivila produženju mjere pritvora, te je predložila određivanje jemstva u iznosu od 8.000,00 KM i mjeru zabrane napuštanja Kantona Sarajevo, uz napomenu da bi za vrijeme trajanja krivičnog postupka apelantica boravila u jednom od hotela/motela u blizini Suda BiH. Tužilac se nije protivio prijedlogu za određivanje jemstva i mjera zabrane prema apelantici ističući da takve mjere predstavljaju garanciju da će se zadržati na području BiH dok traje krivični postupak.
9. Sud BiH je, odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora i prijedlogu apelanticine odbrane za određivanje jemstva i mjera zabrane, naveo da postojanje osnovane sumnje u konkretnoj fazi postupka nije upitno i proizlazi iz činjenice da je optužnica potvrđena 31. oktobra 2019. godine. Na taj način je, kako je dalje navedeno, zadovoljen potreban standard u tom pravcu, što odbrana nije osporavala, pa je izostavljena detaljnija analiza dokaza koji idu u pravcu postojanja osnovane sumnje.
10. U pogledu ocjene postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a, Sud BiH je istakao da se okolnosti u tom pravcu nisu izmijenile i da je stoga prema apelantici i saoptuženom neophodno produžiti mjeru pritvora po istom osnovu, kako bi se spriječilo njihovo bjekstvo, a time i osiguralo uspješno okončanje konkretnog postupka koji je u toku. Pri tome je Sud BiH imao u vidu odlučujuću nespornu činjenicu da su apelantica i saoptuženi stranci, državljani Rumunije, te da nemaju nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom koje bi ih objektivno opredijelile da se zadrže na području BiH do okončanja postupka. U tom pravcu je napomenuto da je apelantica državljanka Rumunije, da je prije dolaska u BiH boravila u Francuskoj na istoj adresi na kojoj je bio nastanjen saoptuženi, da opasnost od bjekstva proizlazi i iz podataka Granične policije BiH – graničnih provjera na kojima je 30. septembra 2019. godine zabilježen ulazak vozila kojim je upravljao saoptuženi u kojem se nalazila i apelantica i izlazak 1. oktobra 2019. godine (granični prelaz Izačić) kada su ih zaustavili pripadnici GPBiH, te da su se u BiH namjeravali zadržati kratko vrijeme pa postoji visok stepen osnovane sumnje da su u BiH došli kako bi preuzeli dva migranta koja su ilegalno trebali prevesti preko državne granice u Republiku Hrvatsku, a za koje radnje su potvrđenom optužnicom i optuženi.
11. Sud BiH je istakao da je imao u vidu da su branioci apelantice i saoptuženog s Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice, koji sudija za prethodno saslušanje tek treba razmotriti, da je krivični postupak i dalje u toku i da stoga nije upitno da se prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora nakon potvrđivanja optužnice utvrđuje da li i dalje postoji opasnost od bjekstva, što bi moglo biti od utjecaja na uspješno okončanje postupka. Ovo posebno kada se uzme u obzir da su apelantica i saoptuženi svjesni da je protiv njih potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina i da Sud BiH još nije razmatrao zaključeni sporazum s Tužilaštvom. Navedene okolnosti su dovedene u vezu s činjenicom da su apelantica i saoptuženi strani državljani i da s Bosnom i Hercegovinom nemaju poslovnih niti porodičnih veza, pa je, prema mišljenju Suda BiH, proistekao pouzdan zaključak da postoji opasnost od bjekstva ukoliko bi se apelantica i saoptuženi pustili na slobodu, odnosno da bi na taj način mogli ugroziti daljnje uspješno vođenje krivičnog postupka.
12. U pogledu prijedloga za određivanje mjere jemstva i mjera zabrane, Sud BiH je naveo da bez obzira na izjašnjenje tužioca koji se saglasio s navedenim prijedlogom, u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se odredilo jemstvo i mjere zabrane. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 127. ZKP-a istakavši da ona zahtijeva ispunjenje više kumulativno postavljenih uslova da bi sud odlučivao o tome da li će odrediti jemstvo ili ne. Pored uslova da se radi o optuženom kome se pritvor ima odrediti ili mu je već određen zbog opasnosti od bjekstva, što je slučaj u konkretnom predmetu, postoji obaveza odbrane da pri predlaganju mjere jemstva pruži sudu dovoljno dokaza na osnovu kojih bi sud mogao odlučiti, što je u konkretnom slučaju izostalo. Naime, kako je dalje navedeno, odbrana je nagovijestila da će novac tek osigurati od roditelja apelantice i saoptuženog, koji ne žive u Bosni i Hercegovini. Osim toga, odredba člana 127. ZKP-a podrazumijeva i obećanje optuženog da „bez odobrenja neće napustiti svoje boravište“, a u trenutku odlučivanja o predloženoj mjeri jemstva apelantica i saoptuženi nisu imali boravište u Bosni i Hercegovini. Iako je odbrana navela da bi u slučaju određivanja jemstva apelantica i saoptuženi boravili u jednom od hotela/motela u blizini sjedišta suda, takvi navodi su ocijenjeni kao paušalni, hipotetički postavljeni i ničim potkrijepljeni.
13. Sud BiH je, u smislu člana 123. stav 2. ZKP-a i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), razmotrio i mogućnost primjene neke od blažih mjera kojima bi se osiguralo prisustvo u krivičnom postupku. U vezi s tim je, ocjenom svih iznesenih okolnosti u njihovoj sveukupnosti, Sud BiH zaključio da se jedino mjerom pritvora može osigurati nesmetano vođenje krivičnog postupka, što podrazumijeva prisustvo optuženih, jer mjere zabrane nisu dovoljna garancija kojima bi se isključila opasnost od bjekstva.
14. Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: vijeće) Rješenjem broj S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine odbilo je kao neosnovane žalbe branilaca apelantice i saoptuženog izjavljene protiv prvostepenog rješenja.
15. U obrazloženju rješenja vijeće je ponovilo odlučenje prvostepenog rješenja, navode žalbe i odgovora na žalbu Tužilaštva cijeneći da žalba nije osnovana. U tom pravcu je ponovljena argumentacija iz pobijanog rješenja koja je, prema ocjeni vijeća, pravilna i prihvatljiva budući da obuhvata okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i stoga nemogućnost primjene blažih mjera. Vijeće je, osim toga, ukazalo da je u konkretnoj situaciji izrekom prvostepenog rješenja odlučeno o prijedlogu optužbe za produženje mjere pritvora (ne o jemstvu), pa u postupku odlučivanja o žalbi nije moguće ispitivati pobijanu odluku u pogledu (ne)osnovanosti primjene jemstva na način kako to odbrana predlaže u žalbi. Suprotnim postupanjem vijeće koje odlučuje u žalbenom postupku preuzelo bi funkcionalnu nadležnost sudije za prethodno saslušanje, što nije zadatak vijeća. Na kraju je vijeće podsjetilo da apelantica i saoptuženi u daljnjem toku postupka, po pravomoćnosti rješenja sudije za prethodno saslušanje, imaju pravo u svakom momentu pisanim putem podnijeti zahtjev sudiji za prethodno saslušanje za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jemstva ili blažih mjera, nakon čega bi, u slučaju iniciranja žalbenog postupka, bilo moguće ispitati zakonitost odluke o jemstvu u kontekstu žalbenih prigovora.
16. U dopuni apelacije od 2. decembra 2019. godine apelanticina braniteljica je obavijestila Ustavni sud da je krivični postupak u ovom postupku pravomoćno okončan 18. novembra 2019. godine prihvatanjem sporazuma o priznanju krivnje i donošenjem presude (pravomoćne), nakon čega je „Sud BiH ukinuo pritvor određen apelantici“. Presudom Suda BiH (predviđeno sporazumom) broj S1 3 K 033685 19 Kps od 18. novembra 2019. godine apelantici je za krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 1. u vezi sa članom 26. KZBiH izrečena uslovna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i istovremeno određeno da se neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo, te joj je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu od 8.000,00 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Smatra da je u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o mjeri jemstva i u vezi s tim produženju pritvora došlo do arbitrarne primjene odredbi procesnog zakona, te povrede prava na pravni lijek. Ukazuje na odredbu člana 127. ZKP-a i postojeću sudsku praksu Suda BiH (navođenjem nekoliko primjera) koja je, kako smatra, suprotna osporenim rješenjima. U tom kontekstu je navedeno da donošenje rješenja o određivanju jemstva ne pretpostavlja automatsko puštanje na slobodu određenog lica, već je puštanje uslovljeno dostavljanjem dokaza o osiguranom jemstvu, nakon čega tek može slijediti puštanje na slobodu. Stoga smatra da u okolnostima konkretnog slučaja i konkretnoj fazi postupka nije mogla više konkretizirati svoj prijedlog za određivanje jemstva zbog postojećih okolnosti (nemogućnosti plaćanja unaprijed novčanog iznosa jemstva, nemogućnosti rezerviranja sobe na tuđe ime bez dokumenata).
18. Apelacijom je nadalje ukazano na pogrešan stav vijeća koje je, držeći se isključivo izreke rješenja kojom je apelantici produžen pritvor, ocijenilo da nije u mogućnosti ispitati pobijanu odluku u pogledu (ne)osnovanosti primjene jemstva na način kako je predloženo jer bi time preuzelo funkcionalnu nadležnost sudije za prethodno saslušanje. Apelantica smatra da je takvim zaključkom vijeća prekršen član 5. stav 4. Evropske konvencije jer se na taj način, imajući u vidu ovlasti žalbenog vijeća, osigurava efikasan pravni lijek, a ne preuzimanje funkcionalne nadležnosti sudije za prethodno saslušanje. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja prvostepeni sud arbitrarno primijenio odredbe procesnog prava u postupku produženja pritvora u situaciji kada je pogrešno primijenjena odredba o jemstvu ZKP-a, a da je vijeće u postupku odlučivanja o žalbi svojim tumačenjem ovlaštenja koje ima povrijedio apelanticino pravo na efikasan pravni lijek.
b) Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je istakao da su osporena rješenja zakonita i donesena na osnovu ispravno ocijenjenih subjektivnih i objektivnih okolnosti koje su u momentu odlučivanja postojale kod apelantice, te da apelantici u konkretnom slučaju nisu ugrožena prava zagarantirana domaćim i međunarodnim aktima. U tom kontekstu je navedeno da je određivanje mjere jemstva prema domaćem krivično-procesnom zakonodavstvu mogućnost, a ne i obaveza, te da uslove za određivanje sud razmatra i cijeni u svakom konkretnom slučaju, uzimajući u obzir priložene dokaze, kao i subjektivne i objektivne okolnosti koje postoje kod pojedinca u odnosu na kojeg je predložena mjera jemstva. Pored navedenog, istaknuto je da sud nije vezan prijedlozima stranaka u postupku u pogledu predložene mjere jemstva, već je odluka suda zasnovana isključivo na diskrecionoj ocjeni zasnovanoj na dokazima i okolnostima svakog konkretnog slučaja. Nadalje je u pogledu prigovora istaknutog u vezi s funkcionalnom nadležnošću za određivanje mjere jemstva ukazano na sadržaj odredbe člana 130. ZKP-a te je u vezi s tim ocijenjeno da je odluka o žalbi ispravna.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH*, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 123. st. (1) i (2) Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primjeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
Član 127.
Uvjeti za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.
Član 128.
Sadržaj jamstva (1) Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, osobne i obiteljske prilike optuženog i imovno stanje osobe koja daje jamstvo.
(2) Jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, papira od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lahko mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nepokretna dobra osobe koja daje jamstvo ili u osobnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jamstva.
(3) Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo.
(4) Ako optuženi pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Bosne i Hercegovine.
Član 130.
Rješenje o jamstvu U toku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se jamstvo ukida donosi se po saslušanju Tužitelja.
Član 131. stav (1) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 132. stav (1) tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 033685 19 Kv 2 od 11. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 13. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelantica pobija osporena rješenja ukazujući da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da se apelantica nalazila u pritvoru tokom provođenja istrage u trajanju od jednog mjeseca, a pritvor je određen Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 033685 19 Kpp 2 od 3. oktobra 2019. godine i mogao je trajati do 1. novembra 2019. godine ili do druge odluke Suda BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo 30. oktobra 2019. godine Sudu BiH dostavilo na potvrđivanje optužnicu protiv apelantice, te da je u toj optužnici bio i prijedlog za produženje pritvora. Također, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je Sud BiH prihvatio sporazum o priznanju krivice zaključen između apelantice i Tužilaštva, donio Presudu broj S1 3 K 033685 19 Kps od 18. novembra 2019. godine, te je apelantica puštena na slobodu.
29. Ustavni sud konstatira da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja Suda BiH donesena u postupku povodom prijedloga Tužilaštva sadržanog u optužnici da se apelantici (i saoptuženom) nakon potvrđivanja optužnice produži pritvor. Iz navedenog proizlazi da je predmet odlučivanja Suda BiH bilo utvrđivanje osnovanosti prijedloga o produženju pritvora jer je pritvor određen inicijalnim rješenjem mogao trajati do 1. novembra 2019. godine.
30. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se na ročištu radi izjašnjenja o prijedlogu iz optužnice apelantica i njena braniteljica usprotivile mjeri produženja pritvora i istovremeno predložile druge mjere osiguranja njenog prisustva, i to mjere jemstva i mjere zabrane napuštanja Kantona Sarajevo. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nakon izjašnjenja stranaka u postupku o prijedlogu za produženje pritvora, te izjašnjenja tužioca o apelanticinom prijedlogu zaključio da su ispunjeni zakonski razlozi za produženje pritvora u skladu sa članom 137. stav 1. i stav 2. tačka b) u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a) ZKP-a. Slijedom navedenog, proizlazi da je osporenim rješenjima prihvaćen prijedlog Tužilaštva da se apelantici produži pritvor nakon potvrđivanja optužnice, te da je stoga odbijen prijedlog da se mjera pritvora zamijeni jemstvom i određivanjem mjera zabrane. U suštini, apelantica smatra da je sud prilikom odlučivanja o prijedlogu za izricanje blažih mjera arbitrarno primijenio procesno pravo.
31. Ustavni sud podsjeća da drugi segment člana 5. stav 3. Evropske konvencije ne proklamira samo pravilo da optuženi bude izveden na suđenje u razumnom roku ili da mu se odobri privremeno puštanje dok čeka na suđenje, već i pravilo da puštanje na slobodu može biti uslovljeno davanjem garancija da će se optuženi pojaviti pred sudom (vidi Evropski sud, G. K. protiv Poljske, presuda od 20. januara 2004. godine, stav 85). Naime, do presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uslovno pušten na slobodu nakon što daljnje zadržavanje u pritvoru prestane biti opravdano (vidi Evropski sud, Vrenčev protiv Srbije, presuda od 23. septembra 2008. godine, stav 71). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Stoga, obaveza domaćih sudova je, da uz dužno poštovanje načela pretpostavke nevinosti, razmotre sve činjenice u prilog ili protiv postojanja nekog važnog javnog interesa koji opravdava odstupanje od pravila iz člana 5. i utvrde ih u njihovim rešenjima o zahtjevima za puštanje na slobodu (vidi Evropski sud, Weinsztal protiv Poljske, presuda od 30. maja 2006. godine, stav 50).
32. Također, Ustavni sud primjećuje da je garancija o „puštanju na slobodu uz jemstvo“, koju pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije, osmišljena kako bi osigurala ne naknadu štete, već, konkretno, pojavljivanje optuženog na pretresu. Stoga, iznos jemstva mora biti određen prvenstveno „u odnosu na optuženog, njegovu imovinu i njegove odnose sa licima koja treba da osiguraju jemstvo, drugim riječima, stepen vjerovatnoće da će mogućnost gubitka jemstva ili djelovanja protiv davalaca jemstva u slučaju njegovog nepojavljivanja na suđenju predstavljati dovoljno obeshrabrujući faktor koji će ga odvratiti od svake želje da pobjegne“ (vidi Mangouras protiv Španije [Vv], st. 78; Neumeister protiv Austrije, stav 14). Jemstvo može biti potrebno dok god postoje razlozi koji opravdavaju pritvor (vidi Muşuc protiv Moldavije, stav 42; Aleksandr Makarov protiv Rusije, stav 139). Ako se opasnost od bjekstva može izbjeći jemstvom ili drugim garancijama, optuženi mora biti pušten na slobodu, pri čemu treba imati u vidu i da je pobuda optuženog da pobjegne manja kada može da očekuje blažu kaznu (vidi Vrenčev protiv Srbije, stav 76). Organi moraju da pridaju jednaku pažnju određivanju odgovarajućeg iznosa jemstva kao i odluci da li je produženje pritvora optuženog neophodno (vidi, između ostalog, Piotr Osuch protiv Poljske, stav 39; Bojilov protiv Bugarske, stav 60; Skrobol protiv Poljske, stav 57).
33. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantici nakon potvrđivanja optužnice rješenjem od 1. novembra 2019. godine produžen pritvor, koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude ili do nove odluke suda, a najduže jednu godinu i šest mjeseci od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 30. aprila 2012. godine, s tim da će se vršiti kontrola opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Pritvor je produžen zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a kojim je određeno da se mjera pritvora može odrediti ako se lice krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
34. Ustavni sud podsjeća na to da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Sud BiH apelanticin prijedlog za izricanje blažih mjera (mjere jemstva i mjera zabrane) cijenio u vezi s konkretnim specifičnim okolnostima koje su ga opredijelile da u dotadašnjem toku postupka primijeni mjeru pritvora prema apelantici i saoptuženom. U tom smislu je sudija za prethodno saslušanje cijenio sve okolnosti i ocijenio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se jemstvo odredilo. Naime, član 127. ZKP-a propisuje: „Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište“. Sud BiH je ocijenio da navedene odredbe nalažu ispunjenje više kumulativnih uslova da bi sud odlučivao o tome da li će odrediti jemstvo ili ne. Pored uslova da se radi o licu (optuženom) kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen, i to samo zbog opasnosti od bjekstva, što je slučaj u konkretnom predmetu, postoji obaveza i odbrane da pri predlaganju mjere jemstva pruži sudu dovoljno dokaza na osnovu kojih bi sud mogao odlučiti, dok je u konkretnom slučaju to izostalo jer je odbrana nagovijestila da će iznos novca tek osigurati od apelanticinih roditelja, koji ne žive u Bosni i Hercegovini.
36. Nadalje, istaknuto je da u konkretnom slučaju, u trenutku odlučivanja o predloženoj mjeri jemstva, apelantica i saoptuženi nisu imali boravište u Bosni i Hercegovini, da je odbrana predložila njihov boravak u jednom od hotela/motela u blizini sjedišta Suda BiH, ali su takvi navodi ocijenjeni kao paušalni, hipotetički postavljeni i ničim dokazani. Ocijenjeno je da je odbrana u konkretnom slučaju samo nagovijestila novčani iznos jemstva i moguće boravište u Bosni i Hercegovini.
37. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH imao u vidu da su apelantica i saoptuženi stranci, državljani Rumunije, te da nemaju nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom koje bi ih objektivno opredijelile da se zadrže na području BiH do okončanja postupka (prije dolaska u BiH apelantica je bila nastanjena kod saoptuženog u Francuskoj). Također je ukazano i na dodatnu činjenicu da opasnost od bjekstva proizlazi iz podataka Granične policije BiH iz kojih se moglo zaključiti da su se apelantica i saoptuženi u BiH imali namjeru zadržati kratko vrijeme i da postoji visok stepen osnovane sumnje da su u BiH došli kako bi preuzeli dva migranta koja su ilegalno trebali prevesti preko državne granice u Republiku Hrvatsku, a za koje radnje su potvrđenom optužnicom i optuženi.
38. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u konkretnoj fazi postupka, imajući pri tom u vidu prijedlog apelanticine odbrane i odbrane saoptuženog i za određivanje mjera zabrane, u smislu člana 123. stav 2. ZKP-a, razmotrio i mogućnost primjene neke od blažih mjera kojima bi se osiguralo prisustvo optuženih u ovom krivičnom postupku. U vezi s tim, ocjenom svih iznesenih okolnosti, Sud BiH je zaključio da se jedino mjerom pritvora može osigurati nesmetano vođenje krivičnog postupka, što podrazumijeva prisustvo optuženih, jer mjere zabrane nisu dovoljna garancija kojima bi se isključila opasnost od bjekstva. I u tom pravcu je prijedlog odbrane ocijenjen kao paušalan s obzirom na to da mjere u obimu kako je to predložila odbrana podrazumijevaju zabranu napuštanja boravišta koje optuženi na području Bosne i Hercegovine faktički nemaju, tako da se ta mjera praktično ne bi ni mogla provesti.
39. Ustavni sud smatra da Sud BiH, cijeneći sve navedene okolnosti, nije doveo u pitanje poštovanje načela pretpostavke nevinosti, te da je razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da se osiguranje apelanticinog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka u ovoj fazi postupka ne bi moglo osigurati određivanjem jemstva i blažih mjera.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
41. Apelantica tvrdi i da joj je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe koja je preispitana od višeg suda kako u proceduralnim tako i u materijalnim aspektima. Pri tome je vijeće obrazložilo da, s obzirom na sadržaj izreke prvostepenog rješenja kojim je odlučivano o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, nije moglo ispitivati apelantove navode u vezi s osnovanošću primjene jemstva. Međutim, za Ustavni sud je nesporno da ta okolnost sama po sebi ne može voditi zaključku o povredi apelanticinih prava. Ovo iz razloga što odlučenje i obrazloženje Suda BiH u vezi s produživanjem mjere pritvora u sebi sadrži eksplicitne razloge zašto u datim okolnostima nije moguće osigurati apelanticino prisustvo drugim zakonom propisanim mjerama, među kojima je i jemstvo. Stoga, sama činjenica da je apelantica nezadovoljna ishodom ovog postupka ne može rezultirati povredom prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
42. Dalje, u pogledu navoda da je Sud BiH u drugim predmetima donio drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 123. ZKP-a propisane mjere kojima se osigurava prisustvo osumnjičenog ili optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, te da je propisano da nadležni organ u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li postoje okolnosti za njihovu primjenu. Dakle, u odredbama ZKP-a ne postoji propis kojim se, bez konkretizacije svakog pojedinog slučaja, imperativno određuje primjena bilo koje mjere iz člana 123. ZKP-a. Slijedom toga, Ustavni sud ukazuje da je svaki pojedinačni predmet slučaj za sebe u kojem Sud BiH ispituje da li postoje uslovi za izricanje ili zamjenu bilo koje mjere kojom se osigurava prisustvo optuženog, konkretizirajući razloge za njihovu primjenu. Stoga, prema stavu Ustavnog suda, sama činjenica da je u drugim predmetima usvojen zahtjev za zamjenu mjere pritvora mjerom jemstva ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantica poziva, te stoga Ustavni sud i te apelanticine navode smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je redovni sud razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje upućuju na zaključak da osiguranje apelanticinog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem jemstva i blažih mjera, te kad apelantici nije bila uskraćena mogućnost da takav stav i u materijalnom i proceduralnom smislu bude preispitan i pred višim sudom.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević