Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1874/19 (E.D.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Stečaj
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekid postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1874/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-1874/19, rješavajući apelaciju E. D., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. D.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 172045 17 Rsži od 13. veljače 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 172045 17 I od 15. lipnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnio je 27. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 172045 17 Rsži od 13. veljače 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 172045 17 I od 15. lipnja 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, prekinut je ovršni postupak zbog otvaranja stečajnog postupka nad ovršenikom (JP „Komos“ d.d. Mostar).
3. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud je naveo da je apelant 2017. godine, na temelju pravomoćne presude iz 2016. godine, podnio sudu prijedlog za ovrhu protiv ovršenika s prijedlogom da se ovrha dozvoli na novčanim sredstvima ovršenika. Međutim, sud je uvidom u elektronički sustav vođenja sudskih spisa utvrdio da je 2014. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom ovršenika. S tim u vezi, prvostupanjski sud je naveo da je odredbama članka 378. stavak
4. Zakona o parničnom postupku propisano da se parnični postupak prekida kad nastanu pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Također, prvostupanjski sud je naveo da prema odredbama članka 58. stavak 1. Zakonu o stečajnom postupku nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni vjerovnici ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudnu ovrhu, a stavkom 2. navedenog članka propisano je da se postupci iz stavka 1. ovog članka, koji su u tijeku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, prekidaju. Imajući to u vidu, prvostupanjski sud je utvrdio da su sukladno Zakonu o stečajnom postupku nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, zbog čega je temeljem odredaba Zakona o parničnom postupku, koje se na osnovu odredaba članka 21. Zakona o ovršnom postupku primjenjuju i u ovršnom postupku, a u vezi sa člankom 58. Zakonu o stečajnom postupku, prekinuo ovršni postupak.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud postupio pravilno kad je donio pobijano rješenje, jer je odredbama članka 58. stavak 1. Zakona o stečajnom postupku., propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni vjerovnici ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudna ovrha, niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, dok je stavkom 2. navedenog članka propisano da se prekidaju postupci iz stavka 1. ovog članka, koji su u tijeku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka. S tim u vezi, naveo je da se u ovoj situaciji Zakon o stečajnom postupku primjenjuje kao lex specialis, budući da je jedna od posljedica otvaranja stečajnog postupka, prekid svakog postupka koji je vezan za prinudnu naplatu. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise i povrijedili apelantovo pravo na pristup sudu. Apelant je ukazao da je nakon otvaranju stečajnog postupka nad ovršenikom, prijavio svoja potraživanja, a potom tužbom pokrenuo postupak protiv ovršenika koji je okončan presudom prvostupanjskog suda iz 2016. godine (presudom utvrđeno da su osnovana određena apelantova potraživanja od ovršenika u stečaju, te su uvrštena u opći isplatni red, dok je utvrđeno da je ovršenik dužan apelantu nadoknaditi troškova tog parničnog postupka u roku od 15 dana od dana donošenja presude). Apelant je naveo da je upravo troškove tog postupka potraživao u ovom ovršnom postupku. Naime, apelant je istakao da postoji razlika između stečajnih vjerovnika i vjerovnika stečajne mase (članak 40. ZSP), a vjerovnici stečajne mase su oni koji se imaju namiriti po osnovu troškova stečajnog postupka i dugova stečajne mase (članak 42. ZSP). Pri tome, apelant je istakao da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da su apelantova potraživanja, odnosno troškovi postupka, nastali nakon otvaranja stečajnog postupka nad ovršenikom i nisu se mogli prijaviti u stečajnom postupku (ne može se očekivati da troškovi budu blagovremeno prijavljeni). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije ali te navode nije posebno obrazlagao ni argumentirao, već ih je zasnovao na istim navodima o pogrešno primijenjenom materijalnom pravu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravo na imovinu i povreda zabrane diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojem je u članku 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno je "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s člankom 6. stavak 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stav 37.).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđena prvostupanjska odluka kojom je prekinut ovršni postupak zbog otvaranja stečajnog postupka nad ovršenikom. S tim u vezi, Kantonalni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama članka 58. stavak 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku, koji se primjenjuje kao lex specialis u konkretnoj situaciji. Dovodeći u vezu odredbe članka 58. stavak 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku, s odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom ovršnom postupku nisu bili ispunjeni uvjeti za nastavak ovrhe, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao i ostalih ustavnih prava na koja je ukazao u predmetnoj apelaciji, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević