Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3630/19 (N.Dž.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3630/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3630/19, rješavajući apelaciju N. Dž. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. Dž. M.D., DŽ.J., Z.E., R.Z., Š.J., E.M., A.T., A.R., R.I., I.G., A.P., F.G., M.K., B.J., B.J., E.Š.,Z.M., E.V., H.M., M.M. A.M., A.Z. i Dž.B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 047800 15 Rsž od 13. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 047800 14 Rs od 15. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. Dž., M.D., DŽ.J., Z.E., R.Z., Š.J., E.M., A.T., A.R., R.I., I.G., A.P., F.G., M.K., B.J., B.J., E.Š.,Z.M., E.V., H.M., M.M. A.M., A.Z. i Dž.B. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ćupina Faruk, advokat iz advokature "Ćupina & Co" d.o.o. Mostar, podnijeli su 17. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 047800 19 Rev od 9. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 047800 15 Rsž od 13. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 047800 14 Rs od 15. juna 2015. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1720/19 od 22. maja 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda od 13. februara 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata po kojem bi tuženi (JU Osnovna škola "Omer Maksumić" Podveležje Mostar i Hercegovačko neretvanski kanton, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta) solidarno isplatili apelantima potraživanja na ime razlike manje isplaćenog regresa, te manje isplaćenu naknadu za ishranu, kao i zakonske zatezne kamate i troškove postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi apelanata koji ukazuju da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo sadržano u odredbi člana 41 Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja u HNK-a koji je bio u primjeni u utuženom periodu, kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu, između ostalog, prehrane za vrijeme rada, čiji iznos i način isplate u pregovoru sa Sindikatom utvrđuje Vlada i isti je za sve korisnike budžeta HNK-a. Iako navedenim članom nije određeno koliki je iznos naknade za ishranu, ostaje da je isti za sve korisnike budžeta HNK-a, iz čega slijedi da je ova naknada odrediva u svojoj visini. Kantonalni sud je naveo da je korisnicima budžeta HNK-a u periodu koji su utužili apelanti određena visina naknade za ishranu u visini 2% od prosječne plaće u F BiH do 6. decembra 2013.godine (kada je na snagu stupio Aneks Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH), te da ovaj iznos na ime ove naknade pripada i njima. Kantonalni sud je naveo i da naknada za ishranu pripada zaposleniku zavisno od broja radnih dana u mjesecima utuženog perioda, a naknada za regres je akcesorno pravo i pripada zaposlenicima koji su koristili godišnji odmor u utuženom godinama. Kantonalni sud je ukazao da je članom 7. stav 1. i 2 i članom 123. stav l. Zakona o parničnom postupku propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima utvrđuju te činjenice. Međutim, apelanti u ovom postupku nisu dokazali koliko su imali radnih dana u mjesecima utuženog perioda, da li su koristili godišnje odmore u utuženim godinama za koje potražuju razliku, te da li postoje i kolike su razlika između isplaćenog mjesečnog iznosa naknada za ishranu i regresa i onih koji bi pripadali tužiteljima u skladu sa članom 41.Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja u HNK-a, niti su dokazali kolika je razlika između pripadajućeg regresa u utuženim godinama i onog koji im je isplaćen po tom osnovu. Kantonalni sud je slijedom navedenog zaključio da je pravilno odlučeno kada su apelanti shodno članu l26. Zakona o parničnom postupku odbijeni sa tužbenim zahtjevima.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za isplatu potraživanja iz radnog odnosa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3630/19 (N.Dž.) | Sudska praksa | Aktio