Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2666/18 (E. P. i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Finansijska konsolidacija
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2666/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2666/18, rješavajući apelacije Ejuba Perende i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ejuba Perende, Dževada Bilića, Kemana Behrema, Muhameda Hodžića i Sulejmana Krnjića podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku br. 51 0 Rs 067875 17 Rsži 4 od 14. februara 2018.
godine, 51 0 Rs 067875 18 Rsži 7 od 15. februara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 18 Rsži 6 od 21. februara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 18 Rsži 3 od 14. februara 2018. godine i 51 0 Rs 067875 18 Rsži 5 od 13.
februara 2018. godine, te rješenja Općinskog suda u Travniku br. 51 0 Rs 067875 17 I 4 od 19. januara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 17 I 252 od 18. januara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 17 I 251 od 17.
januara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 17 I 3 od 19. januara 2018.
godine i 51 0 Rs 067875 17 I 6 od 19. januara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2666/18
1. Ejub Perenda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 8. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 067875 17 Rsži 4 od 14. februara 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Rs 067875 17 I 4 od 19. januara 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP- 2666/18.
AP-2667/18
2. Dževad Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 8. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 067875 18 Rsži 7 od 15. februara 2018. godine i rješenja Općinskog suda broj 51 0 Rs 067875 17 I 252 od 18. januara 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-2667/18.
AP-2668/18
3. Keman Behrem (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 8. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 067875 18 Rsži 6 od 21. februara 2018. godine i rješenja Općinskog suda broj 51 0 Rs 067875 17 I 251 od 17. januara 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-2668/18.
AP-2669/18
4. Muhamed Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 8. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 067875 18 Rsži 3 od 14. februara 2018. godine i rješenja Općinskog suda broj 51 0 Rs 067875 17 I 3 od 19. januara 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-2669/18.
AP-2670/18
5. Sulejman Krnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 8. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 067875 18 Rsži 5 od 13. februara 2018. godine i rješenja Općinskog suda broj 51 0 Rs 067875 17 I 6 od 19. januara 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-2670/18.
6. Budući da podnesene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP-2666/18, AP- 2667/18, AP-2668/18, AP-2669/18 i AP-2670/18 spoji i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP-2666/18.
7. Apelanti su 19. septembra, odnosno 19. oktobra 2017. godine podnijeli Općinskom sudu prijedloge za izvršenje, u kojima su predložili izvršenje na novčanim sredstvima „BNT-Tvornica mašina i hidraulike“ d.d. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi namirenja potraživanja apelanata koja su im dosuđena pravosnažnom i izvršnom presudom Kantonalnog suda br. 51 0 Rs 067875 13 Rsž od 7. marta 2014. godine, te radi izmirenja troškova izvršnog postupka.
8. Rješenjima Općinskog suda br. 51 0 Rs 067875 17 I 4 od 19. januara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 17 I 252 od 18. januara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 17 I 251 od 17. januara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 17 I 3 od 19. januara 2018. godine i 51 0 Rs 067875 17 I 6 od 19. januara 2018. godine, odbačeni su prijedlozi apelanata za izvršenje.
9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbom člana 9. stav 1. Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društva u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o finansijskoj konsolidaciji) propisano da se u toku postupka finansijske konsolidacije, protiv privrednog subjekta sa većinskim državnim kapitalom ne mogu pokretati postupci prinudne naplate. Isto tako, navedeno je da je u tom pravcu i Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući po zahtjevu Općinskog suda, odlukom broj 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30. septembra 2016. godine zauzelo pravna shvatanja da se prijedlozi za pokretanje izvršnog postupka, podneseni nakon stupanja na snagu Odluke o finansijskoj konsolidaciji, imaju odbaciti. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbu člana 8. stav 3. istog zakona, kojom je propisano da se odlukom iz stava 1. tog člana bliže uređuje postupak i vrijeme trajanja finansijske konsolidacije za svako pojedino društvo sa većinskim učešćem državnog kapitala, s tim da postupak finansijske konsolidacije ne može trajati duže od tri godine.
10. Također, ukazano je da je Odlukom o finansijskoj konsolidaciji privrednog društva „BNT- Tvornica mašina i hidraulike“ d.d. Novi Travnik broj 207/2015 od 19. februara 2015. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o finansijskoj konsolidaciji izvršenika), otvoren nad izvršenikom postupak finansijske konsolidacije koji traje do 10. jula 2017. godine. Međutim, dalje je navedeno da je Uredbom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) broj 1268/2017 od 28. septembra 2017. godine o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba o finansijskoj konsolidaciji) uređen postupak i vrijeme trajanja finansijske konsolidacije i nakon isteka utvrđenog roka za konsolidaciju koji bi trebao trajati najduže do 10. jula 2019. godine kako to proizilazi iz člana 8. Uredbe o finansijskoj konsolidaciji. Isto tako, istaknuto je da je u članu 17. Uredbe o finansijskoj konsolidaciji regulirano da stupanjem na snagu te uredbe prestaje da važi ranije donesena Uredba o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok će se Uredba o finansijskoj konsolidaciji od 28. septembra 2017. godine primjenjivati do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o finansijskoj konsolidaciji. Pri tome, Općinski sud je istakao da treba napomenuti da je u međuvremenu od strane Vlade donijeta Odluka o izmjeni Odluke o finansijskoj konsolidaciji izvršenika broj 1503/2017 od 15. novembra 2017. godine, kojom je izmijenjena ranija Odluka o finansijskoj konsolidaciji u tački II tako što umjesto do 10. jula 2017. godine finansijska konsolidacija ne može trajati duže od 10. jula 2019. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je donio rješenje kao u izreci u skladu sa članom 9. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, te članu 49. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
11. Rješenjima Kantonalnog suda br. 51 0 Rs 067875 17 Rsži 4 od 14. februara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 18 Rsži 7 od 15. februara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 18 Rsži 6 od 21. februara 2018. godine, 51 0 Rs 067875 18 Rsži 3 od 14. februara 2018. godine i 51 0 Rs 067875 18 Rsži 5 od 13. februara 2018. godine, odbijene su žalbe apelanata kao neosnovane i potvrđena rješenja Općinskog suda.
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je nasuprot žalbenim navodima, u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje (19. septembra, odnosno 19. oktobra 2017. godine) nad izvršenikom trajao postupak finansijske konsolidacije po Odluci Vlade broj 207/2015 od 19. februara 2015. godine koja je izmijenjena Odlukom broj 1503/2017 od 15. novembra 2017.godine prema kojoj konsolidacija nad izvršenikom može trajati najduže do 10. jula 2019. godine. Nadalje, ukazano je da unatoč činjenici da se sud u pobijanima rješenjima poziva na odredbu člana 49. stav
2. ZIP kojom je propisano da će sud, odlučujući o prigovoru na rješenje o izvršenju prigovor usvojiti, odbiti ili odbaciti kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen, to nije uticalo na zakonitost pobijanih rješenja, jer je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 9. Zakona o financijskoj konsolidaciji i relevantne odredbe Uredbe o financijskoj konsolidaciji. Također, Kantonalni sud je istakao da kod nesporne činjenice da su potraživanja apelanata nastala prije 30. septembra 2013. godine koja su predmet postupka finansijske konsolidacije u skladu sa članom III Odluke o financijskoj konsolidaciji izvršenika, a koja trebaju biti izmirena najkasnije do 10. jula 2019. godine, apelanti mogu i nakon isteka roka za konsolidaciju izvršenika, ako do tada njihovo potraživanje ne bude izmireno, podnijeti novi prijedlog za izvršenje na sredstvima koja mogu biti predmetom izvršenja. Stoga je neosnovan i žalbeni navodi da je osporenim odlukama prvostepenog suda povrijeđeno pravo apelanata zagarantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da su pobijana rješenja donesena u skladu sa odredbama Zakona o finansijskoj konsolidaciji i Odlukama Vlade u kojima se prvostepeni sud pozvao i na stavove iz pravnog shvatanja Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda iz Odluke broj 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30. septembra 2016. godine, Kantonalni sud je ukazao da je neosnovan i žalbeni navod da su pobijana rješenja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
13. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Također, smatraju da se osporenim rješenjima krši princip prava na pristup sudu i princip prava na izvršenje pravomoćne sudske odluke, imajući u vidu da sud po službenoj dužnosti i bez osnova odbacuje prijedloge za izvršenje, bez prigovora izvršenika, te se krši princip ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelanti ističu da su osporene odluke suprotne i čl. 8. i 10. Zakona o finansijskoj konsolidaciji, u pogledu dužine trajanja konsolidacijskog postupka. Također smatraju da je na njih stavljen pretjeran teret u procesu naplate potraživanja od izvršenika koji se bavi namjenskom industrijom, čime su očito diskriminirani u odnosu na povjerioce koji naplaćuju potraživanja od dužnika koji se ne bave namjenskom industrijom, što predstavlja povredu na jednako postupanje. Pozivaju se na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Kačapor i drugi protiv Srbije, Marinković protiv Srbije itd., kojim je utvrđena odgovornost Republike Srbije zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih sudskih odluka.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o finansijskoj konsolidaciji, u konkretnim slučajevima odbacili prijedloge apelanata za izvršenje jer su podneseni u toku postupka finansijske konsolidacije izvršenika. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi rješavao predmete koji su se ticale sličnog činjeničnog i pravnog stanja - postupci izvršenja pravosnažnih presuda protiv izvršenika koji je u postupku finansijske konsolidacije (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-2862/16 od 11. oktobra 2018. godine i AP-3374/16 od 6. decembra 2018. godine, kao i Odluka o dopustivosti broj AP-3434/18 od 28. januara 2020. godine dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da su redovni sudovi postupali u skladu s pozitivno-pravnim propisima, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević