Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3782/19 (Eromerc d.o.o. Ljubuški i Ž. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3782/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-3782/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Eromerc d.o.o. Ljubuški i Ž. B., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Eromerc d.o.o. Ljubuški i Ž. B. protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 63 0 I 020532 19 Rev od 10. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Eromerc d.o.o. Ljubuški i Ž. B. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Ljubuškog, koje zastupa Anela Musa odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 3. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 I 020532 19 Rev od 10. lipnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obavezani su apelanti da tužitelju (Heta Asset Resolution AG, Klagenfurt Worthesee, Republika Austrija) isplate određeni iznos mjeničnoga duga po određenim mjenicama, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, danih za osiguranje plaćanje obveza prvoapelanta iz Ugovora o kreditnom poslovanju sa inozemstvom zaključenog 2005. godine, sa aneksima od 28. ožujka 2006. godine, 19. rujna 2006. godine i 24. prosinca 2007. godine, uz zakonsku zateznu kamatu. Također, obavezani su apelanti da tužitelju isplate određeni iznos mjeničnoga duga po određenim mjenicama, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, danih za osiguranje plaćanje obveza prvoapelanta iz Ugovora o kreditnom poslovanju sa inozemstvom zaključenog 10. travnja 2008. godine, sa Aneksom od 19. lipnja 2008. godine, uz zakonsku zateznu kamatu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o kreditu, da je tužitelj davatelj kredita odnosno apelanti korisnici kredita, da je apelantima odobren kredit u određenome iznosu, da je tužitelj uplatio apelantima novčana sredstva po kreditu, da su apelanti kao sredstvo osiguranja kredita predali tužitelju po dvije mjenice, da se mjenice odnose na predmetne ugovore o kreditu. Nadalje su nižestupanjski sudovi utvrdili da tužitelj mjeničnom tužbom potražuje isplatu mjeničnih iznosa po dvije mjenice od oba apelanta, da je tužitelj podneskom od 19. svibnja 2010. godine obavijestio apelante da raskida oba zaključena ugovora o kreditu, jer oni kao korisnici kredita i pored više opomena nisu izvršavali obavezu otplate kredita u ugovorenim rokovima, da su apelanti u zaključenim ugovorima ovlastili tužitelja da primljene mjenice ispuni na iznose svog dospjeloga potraživanja. Vrhovni je sud naveo da, polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnoga stanja u pobijanoj presudi, koje veže i revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja, sukladno odredbama članka 240. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud smatra da je drugostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnoga prava obavezao apelante na isplatu iznosa mjeničnoga duga. Naime, Vrhovni je sud istakao da se potraživanje tužitelja zasniva na mjenicama koje su apelanti predali tužitelju kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita, i na kojima je tužitelj, po ovlaštenju apelanata, upisao iznos dospjelog mjeničnog duga na dan 31. svibnja 2013. godine. Vrhovni je sud istakao da apelanti se u reviziji opširno pozivaju na nalaz vještaka financijske struke, ali zanemaruju pravno relevantnu činjenicu da tužitelj svoje potraživanje ne zasniva na ugovorima o kreditu već da je postupak pokrenut mjeničnom tužbom i pri tome je tužitelj ostao i do zaključenja glavne rasprave kod prvostupanjskoga suda. Vrhovni je sud istakao da je mjenica apstraktan pravni posao i da apelanti ne mogu osporavati visinu potraživanja jer su u ugovorima o kreditu ovlastili banku da na mjenicama upišu iznos dospjeloga potraživanja. Vrhovni je sud naveo da je na ovaj način tužitelj dokazao osnovu i visinu mjeničnoga potraživanja, pa je bilo osnova da se pobijanom presudom dosude navedeni novčani iznosi, uzimajući u obzir i dio plaćenoga potraživanja do zaključivanja glavne rasprave kod prvostupanjskoga suda. Vrhovni je sud istakao da ne stoji niti prigovor zastare potraživanja, budući da je na mjenicama kao datum dospijeća naveden datum 31. svibnja 2013. godine, a prijedlog za ovrhu podnijet 31. svibnja 2013. godine. Kako je istakao Vrhovni sud, budući da ne postoje razlozi za reviziju, ista je odbijena shodno odredbama članka

248. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na život), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnome slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitetu tih zaključaka, jer je redoviti sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese odluku o tužbenome zahtjevu. Dakle, cijeneći u konkretnome slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovitog suda u segmentu ocjene dokaza i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neutemeljenim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3782/19 (Eromerc d.o.o. Ljubuški i Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio