Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3794/19 (M. L.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3794/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3794/19, rješavajući apelaciju Mirka Ljubeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Ljubez protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 Rs 027969 19 Rsž od 3. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Ljubez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 1. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 Rs 027969 19 Rsž od 3. septembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi Rješenje prvotuženog (Odbor državne službe za žalbe) broj 01-34-540/18 od 5. novembra 2018. godine i Rješenje načelnika drugotužene (Općine Jajce) broj 02-34-3052/18 od 23. aprila 2018.godine o izboru trećetuženog (kandidata S.J.) na radno mjesto stručni savjetnik za saradnju sa dijasporom, dok je odbačen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obveže načelnik drugotužene da izvrši ponovni izbor kandidata sa liste uspješnih kandidata.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da se apelant prijavio na konkurs drugotužene na radno mjesto stručni savjetnik za saradnju s dijasporom, da je nakon provedenog postupka bio na prvom mjestu na listi uspješnih kandidata, te da je na to radno mjesto rješenjem od 23. aprila 2018. godine postavljen trećetuženi koji je na listi uspješnih kandidata bio na drugom mjestu i koji ima status člana porodice branitelja. Prvostepeni sud je ukazao da je trenutno kod drugotužene zaposleno 33 državna službenika (23 Bošnjaka, 9 Hrvata i jedan Srbin, te 45 namještenika (19 Bošnjaka, 23 Hrvata, dva Srbina i jedan Crnogorac). Prvostepeni sud je dalje naveo da je rješenjem prvotuženog od 5. novembra 2018.godine odbijena apelantova žalba izjavljena protiv akta o rezultatima javnog konkursa Agencije za državnu službu FBiH od 4. maja 2018. godine, jer nije narušena trenutan nacionalna struktura zaposlenika kod drugotužene i nije povrijeđen član 2. Zakona o državnoj službu u FBiH. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je zakonita odluka drugotužene o prijemu trećetuženog u radni odnos, koji kao lice koje ima status člana porodice šehida ima zakonsku prednost pri zapošljavanju u odnosu na druge kandidate (Zakon o dopunskim pravima boraca SBK, te član 31. Zakon o državnoj službi u FBiH. Naime, prvostepeni sud je, imajući u vidu da je na istom konkursu za drugo radno mjesto primljena uposlenica hrvatske nacionalnosti, zaključio da apelant nije dokazao da postoji nesrazmjer u pogledu nacionalne strukture zaposlenih niti da je povrijeđeno apelantovo pravo (član 2. Zakona o državnoj službu u FBiH), zbog čega je odbio prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Također, prvostepeni sud je odbacio drugi dio apelantovog tužbenog zahtjeva cijeneći da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o sporu pune jurisdikcije, te da sud nije nadležan da naloži drugotuženoj da izvrši izbor kandidata, a što također predstavlja neno isključivo zakonsko ovlaštenje.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da odlukom načelnika drugotužene o prijemu u radni odnos trećetuženog , a ne apelanta, nije narušena nacionalna struktura zaposlenika i nije povrijeđen člana 2. Zakona o državnoj službu u FBiH, te naglasio da je prema članu 9. stav 1. tačka 5. Zakona o dopunskim pravima branilaca Srednjobosanskog kantona imao pravo na prednost pri zapošljavanju. U konačnom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci svoje odluke. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da je „pogrešan i zasnovan na pogrešnoj primjeni člana 2. Zakona o državnoj službi u FBiH stav redovnih sudova da se proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih građana BiH ima posmatrati u odnosu na sve uposlenike jednog organa uprave, a ne samo u pogledu državnih službenika u organu uprave…“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević