Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2483/18 (A. H. i Đ. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravo na odbranu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2483/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2483/18, rješavajući apelacije Alije Hadžiabdića i Đemala Memagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacije Alije Hadžiabdića i Đemala Memagića podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 059748 17 Kž od 18. januara 2018. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 059748 16 K od 11.
maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alije Hadžiabdić iz Olova (u daljnjem tekstu: prvoapelant), a kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 25. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 059748 17 Kž od 18. januara 2018. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 059748 16 K od 11. maja 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2483/18.
2. Đemal Memagić iz Olova (u daljnjem tekstu: drugoapelant), a kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2018. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda, dakle presude Kantonalnog suda broj 41 0 K 059748 17 Kž od 18. januara 2018. godine i presude Općinskog suda broj 41 0 K 059748 16 K od 11. maja 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-2529/18.
3. Budući da podnesene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP-2483/18 i AP- 2529/18 spoji i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP-2483/18.
4. Općinski sud je presudom broj 41 0 K 059748 16 K od 11. maja 2017. godine prvoapelanta oglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Prvoapelantu je sud izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine koja se neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počini novo krivično djelo.
5. Istom presudom drugoapelant je oglašen krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH. Drugoapelantu je sud izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
6. Kantonalni sud je presudom broj 41 0 K 059748 17 Kž od 18. januara 2018. godine djelimično uvažio žalbe prvoapelanta i drugoapelanta, pa je prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni. Prvoapelantu je utvrđena kazna zatvora od deset mjeseci i određeno da se ista neće izvršiti ukoliko ne počini novo krivično djelo u roku od dvije godine. Drugoapelantu je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci i određeno je da se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
7. Iz obrazloženja presuda, pored ostalog, proizilazi da je na temelju uvida u rješenje o plati za državnog službenika S.Đ. od 22. marta 2012. godine utvrđeno da je ovo rješenje donio prvoapelant u svojstvu načelnika opštine, te da je S.Đ. postavljenoj na radno mjesto „šef Odsjeka i stručni saradnik za imovinskopravne poslove u službi za ekonomske poslove, odsjek za urbanizam, geodetske i imovinsko pravne poslove“ (u daljnjem tekstu: šef Odsjeka) utvrđena plata u mjesečinom iznosu sa označenom polaznom osnovom i koeficijentom, te povećanjem za godine radnog staža. Istim rješenjem određeno je da povećanje plate teče od 1. januara 2012. godine i da se stupanjem na snagu ovog rješenja stavlja van snage rješenje o plati od 1. januara 1998. godine.
8. Nadalje, redovni sudovi su ostvarili uvid i u dopis Federalnog ministarstva pravde od 12. oktobra 2012. godine prema kom radno mjesto „šef Odsjeka i stručni saradnik za imovinskopravne poslove u službi za ekonomske poslove, odsjek za urbanizam, geodetske i imovinsko pravne poslove“ nije moglo biti sistematizovano na način kako je to učinjeno Pravilnikom o unutrašnjih organizaciji jedinstvenog organa uprave Opštinskog načelnika i ostalih službi Opštine Olovo (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji) jer je to u suprotnosti sa zakonom, te je ukazano da je institut unapređenja regulisan čl. 34. i 35. Zakona o državnoj službi FBiH. Također, ostvaren je uvid i u: dopis prvoapelanta od 20. septembra 2012. godine kojim je od Agencije za državnu službu FBiH zatraženo mišljenje o postupanju u vezi sa radnim mjestom šef odjela; prvo mišljenje, dostavljeno 19. septembra 2012. godine; dopunu zahtjeva sačinjenu 20. septembra 2012. godine.
9. Uvidom u rješenje o internom premještaju od 12. decembra 2012. godine a koje je donio drugoapelant, u svojstvu načelnika opštine, utvrđeno je da se S.Dž., raspoređena na radno mjesto viši stručni saradnik, zbog formiranja Odsjeka, premješta na radno mjesto šefa Odsjeka (u daljnjem tekstu: rješenje o premještaju). Navedenim rješenjem utvrđen je iznos plate, da S.Dž. preuzima dužnost i stupa na radno mjesto šefa Odsjeka sa danom stupanja na snagu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji od 20. marta 2012. godine.
10. Nadalje, uvidom u rješenje od 7. oktobra 2013. godine koje je donio drugoapelant, utvrđeno je: da je ukinuto rješenje o internom premještaju S.Dž. od 12. decembra 2012. godine; nadležna opštinska služba je obavezana da raspiše i provede interni oglas; da se ukidanjem rješenja o internom premještaju ukidaju i sve pravne posledice koje je ono proizvelo. Nadalje, drugoapelant je 23. oktobra 2013. godine donio Odluku o raspisivanju internog oglasa za unapređenje državnog službenika. Nakon provođenja postupka propisanog zakonom, 25. februara 2014. godine doneseno je rješenje o unapređenju državnog službenika S.Dž. i njenom postavljenju na radno mjesto šefa Odsjeka, a koje se ima primjenjivati od 1. oktobra 2013. godine.
11. Uvidom u platne liste za S.Đ. za decembar 2011. godine, te za period od 31. januara 2012. godine do 31. januara 2014. godine utvrđeno je da plata S.Dž. uvećana za oko 300 KM a na temelju rješenja koja su donijeli prvoapelant odnosno drugoapelant.
12. Slijedom navedenog redovni sudovi su zaključili da su prvoapelant, donoseći rješenje o plati odnosno drugoapelant, donoseći rješenje o premještaju, bili svjesni i znali kao načelnici opštine, da prethodno nije raspisan interni oglas i provedena procedura unapređenja državnog službenika S.Dž. a što je suprotno članu 35. Zakona o državnoj službi FBiH, pa da su na taj način za S.Dž. pribavili korist u vidu napredovanja u državnoj službi – šefa Odsjeka u odnosu na radno mjesto višeg stručnog saradnika, te većeg koeficijenta za obračun plate odnosno povećanja plate po tom osnovu.
13. Kantonalni sud je, pored ostalog, neosnovanim ocijenio, tvrdnje prvoapelanta i drugoapelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. S tim u vezi je ukazano je da se, shodno članu 35. Zakona o državnoj službi FBiH unapređenje državnog službenika vrši iz organa kojim rukovodi na neposredno više radno mjesto u okviru radnih mjesta koja su regulisana za državne službenike članom 6. stav 1. točka b) istog zakona. Nadalje, unapređenje se vrši putem internog oglasa koji traje najmanje sedam dana, od dana raspisivanja i sadrži uslove za obavljanje poslova propisne Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji. Nadalje, rukovodilac organa državne službe imenuje komisiju od tri člana koja za unapređenje predlaže onog državnog službenika koji ima najbolje stručne kvalitete a što se procjenjuje putem intervjua. Konačno rješenje o unapređenju donosi rukovodilac a primjerka se dostavlja Agenciji za državnu službu.
15. Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da prvoapelant nije postupio u skladu sa članom 35. Zakona o državnoj službi FBiH koji je bio dužan poštovati i primijeniti u okviru ovlaštenja i nadležnosti koje su mu dodijeljene članom 15. Zakona o principima lokalne samouprave i Statutom opštine Olovo. S obzirom da utvrđivanje visine i cenzusa nisu kavlifikatorne okolnosti za krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, za koje je prvoapelant i oglašen kriv, bez značaja su ocjenjeni navodi da nije utvrđena i visina koristi pribavljena S.Dž.
16. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na član 22.a) Zakona o državnoj službi FBiH na koji se, u uvodu rješenja koje je donio, pozvao drugoapelant. S tim u vezi je ukazano da se navedeni postupci ne mogu cijeniti kao premještaj u smislu citirane odredbe, obzirom da premještaj podrazumijeva premještanje državnog službenika na sličnom radom mjestu u istom organu državne službe, na slično, upražnjeno radno mjesto u istom ogranu. U konkretnom slučaju donošenje osporenih rješenja za učinak je imalo da je S.Dž. premještena sa radnog mjesta nižeg ranga-viši stručni saradnik, na radno mjesto višeg ranga-šef Odsjeka.
17. Prvoapealnt i drugoapelant tvrde da im je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Oba apelanta smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje a zbog činjenice da su pogrešno tumačili da su rješenja koja su donijeli predstavljala unapređenje S.Dž. protivno članu 35. Zakona o državnoj službi FBiH.
19. Prvoapelant u prilog ovih tvrdnji ističe da je postupao u skladu sa ovlaštenjima koje je imao kao načelnik, i da je rješenje koje je donio predstavljalo samo rješenje o plati za poslove koje je S.Dž. već obavljala. On smatra da je njegov položaj načelnika potpuno zanemaren i da su redovni sudovi u stvari utvrđivali njegovu političku odgovornost odnosno da njegova politička odluka, kako navodi, nije mogla biti predmet krivičnog postupka. Po njegovom mišljenju pogrešno utvrđeno činjenično stanje je rezultat pogrešne ocijene dokaza. Drugoapelant tvrdi da je svojim rješenjima nastojao legalizovati situaciju koju je kao načelnik zatekao, te da je, suprotno zaključku redovnih sudova, postupao u skladu sa članom 15. Zakona o osnovnim principima lokalne samouprave i članom 22a) Zakona o državnoj službi FBiH.
20. Oba apelanta tvrde da nisu postupali umišljajno. Prvoapelant tvrdi da status šefa organizacione jedinice, veći koeficijent za obračun plate i uvećanje plate nije nezakonita korist nastala rješenjem o plati koje je on donio, već je S.Đ. zaradila platu za poslove koje je je i od ranije obavljala, te da donošenjem rješenja o plati nije stekla status šefa ogranizacione jedinice. Drugoapelant tvrdi da je pogrešan zaključak da je postupao umišljajno kako bi S.Đ. pribavio imovinsku korist, imajući u vidu da je postupao samo sa ciljem da se legalizuje postojeće stanje i kako bi S.Đ. mogla raditi poslove koji odgovaraju njenom znanju i iskustvu.
21. Prvoapealnt tvrdi i da je drugostepeni sud potpuno prihvatio utvrđenja prvostepenog suda, ne dajući razloge i obrazloženja u vezi sa istaknutim žalbenim navodima, te da mu je u obrazloženju odluke stavio na teret i postupanje suprotno članu 22a. Zakona o državnoj službi FBiH iako mu to nije stavljeno na teret u izmijenjenoj optužnici. Također, tvrdi i da mu je prekršeno pravo na odbranu i princip jednakosti oružja ali ove navode nije i posebno obrazlagao.
22. Najzad, drugoapealt tvrdi i da u spisu ne postoji Mišljenje Agencije za državnu službu na koje su se pozvali redovni sudovi, kao niti jedan dokaz da je on znao za unapređenje kao alternativno rješenje datog problema.
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
24. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
25. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
26. Dovodeći navedene stavove u kontekst činjenica konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje a koji nisu dovedeni u pitanje apelacionim navodima. Naime, ni prvoapelant ni drugoapelant ničim nisu doveli u pitanje zaključak redovnih sudova da su u svojstvu načelnika, koristeći ovlaštenja koja su im dodijeljena, ne poštujući proceduru ustanovljenu članom
35. Zakona o državnoj službi FBiH, donijeli rješenja koja su za učinak imala da je državni službenik sa radnog mjesta nižeg ranga premješten na radno mjesto višeg ranga. Slijedom navedenog redovni sudovi su i zaključili da je ovo za učinak imalo pribavljanje koristi (koja, suprotno stavu drugoapelanta, ne mora biti samo imovinska) za drugo lice (S.DŽ.) u vidu napredovanja u službi. Suprotno tvrdnjama prvoapelanta, činjenica da je u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano i na član 22a) Zakona o državnoj službi FBiH ne znači da je prvoaelant oglašen krivim i za postupanje za koje nije optužen, jer je drugostepeni sud jasno ukazao da se citirani član odnosi na premještaj državnog službenika i zbog čega se u okolnostima konkretnog slučaja nije moglo raditi o premještaju u smislu citirane odredbe. Također, suprotno tvrdnjama prvoapelanta, rješenje o plati državnom službeniku ne može se smatrati političkom odlukom koja isključuje njegovu krivičnu odgovornost.
27. Nadalje, u nedostatku posebnih navoda u ovom dijelu iz obrazloženja osporenih odluka nije moguće zaključiti na što se odnose tvrdnje prvoapelanta da mu je prekršeno pravo na odbranu i povrijeđen princip jednakosti oružja. Također, iz iscrpnog obrazloženja osporene drugostepene presude proizilazi da su detaljno ispitani žalbeni navodi prvoapelanta, da se drugostepeni sud referirao na razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude, jasno dajući razloge i obrazloženja zašto se sa istim saglasio.
28. Najzad, u vezi sa tvrdnjom drugoapelanta da u spisu ne postaji Mišljenje Agencije za državnu službu FBiH, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je drugoapelant na ovu okolnost ukazivao i u postupku pred redovnim sudovima, a što je uslov da ovakav prigovor uspješno istakne u postupku pred Ustavnim sudom.
29. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
30. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević