Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3434/19 (M. J.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3434/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3434/19, rješavajući apelaciju Miodraga Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miodrag Jovanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 183687 19 Gž 3 od 19. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 29. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 183687 19 Gž 3 od 19. juna 2019. godine.
2. Rješenjem o namirenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 183687 18 I 3 od 15. novembra 2018. godine, u izvršnom postupku po prijedlogu tražioca izvršenja D.M., založnog povjerioca „UDT Best“ d.o.o. Travnik i pristupnih povjerilaca, preciziranih izrekom navedenog rješenja, određeno je da se iz iznosa cijene dobijene prodajom nepokretnosti izvršenika „DEL Invest“ d.o.o. Banjaluka namiruju potraživanja založnog povjerioca, tražioca izvršenja i pristupnih povjerilaca redoslijedom kako je naznačeno izrekom prvostepenog rješenja, zaključno s tačkom 14. navedenog rješenja. Potraživanja apelanta, budući da je navedenim rješenjem određen kao pristupni povjerilac pod rednim brojem 17. nisu namirena.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je po prijedlogu tražioca izvršenja D.M., na osnovu izvršne isprave (pravosnažna Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 149778 12 od 14. novembra 2013. godine) Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 183687 14 I od 11. jula 2014. godine dozvoljeno izvršenje zabilježbom, procjenom i prodajom nekretnina izvršenika označenih prvostepenim rješenjem. Osnovni sud je naveo da je nakon pokretanja predmetnog izvršnog postupka (i zabilježbe izvršenja u zemljišne knjige) pokrenuto još izvršnih postupaka, pa je sud shodno odredbama člana 73. stav (2) Zakona o izvršnom postupku (kojim je propisano da tražilac izvršenja za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nepokretnosti stupa u već pokrenuti izvršni postupak) odredio pristupanje tražilaca izvršenja u već pokrenuti izvršni postupak, te su tražioci izvršenja određeni kao pristupni povjerioci od rednog broja 1. zaključno s rednim brojem 23., kako je precizirano prvostepenim rješenjem, pri čemu je apelant (prema Rješenju o izvršenju broj 71 0 I 208305 15 I od 12. marta 2015. godine) određen kao pristupni povjerilac pod rednim brojem 17. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 72. stav (2) Zakona o izvršnom postupku propisano da tražilac izvršenja zabilježbom izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti, a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom. Osnovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 98. stav (3) Zakona o izvršnom postupku propisano da se više lica unutar iste tačke iz stava (1) ovog člana namiruju po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava (1) ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu. Osnovni sud je naveo da je osnovno pravilo da se prvo namiruje založni (hipotekarni) povjerilac, a potom se između više tražilaca izvršenja sa zabilježbom izvršenja primjenjuje načelo prior tempore potior iure (raniji u vremenu jači u pravu). Shodno navedenim zakonskim odredbama, Osnovni sud je naveo da je redoslijed upisa zabilježbi izvršenja za svakog tražioca izvršenja utvrdio uvidom u teretni list „C“ zemljišnoknjižnog uloška za predmetnu nekretninu izdat dana 15. januara 2016. godine, pa su tražioci izvršenja stekli pravo namirenja redoslijedom preciziranim rješenjem od 15. novembra 2018. godine.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je rješenjem broj 71 0 I 183687 19 Gž 3 od 19. juna 2019. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. Okružni sud je naveo da nije osnovano pozivanje apelanta na odredbe člana 101. Zakona o izvršnom postupku (kojim je propisano da se više potraživanja koja imaju isti red namirenja namiruju srazmjerno svojoj visini ako iznos dobijen prodajom nije dovoljan za potpuno namirenje) jer se navedeni član primjenjuje samo ako postoji više potraživanja tražilaca izvršenja koji imaju isti red namirenja, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj jer su tražioci izvršenja (s obzirom na vrijeme u koje je svaki od njih zabilježio svoje rješenje o izvršenju) imali različit red namirenja.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 72., 73. i 78. Zakona o izvršnom postupku, odnosno da ih nisu trebali primijeniti, te da su u konkretnom predmetu svi tražioci izvršenja imali isti red namirenja bez obzira na to kada su upisali zabilježbu izvršenja u zemljišnim knjigama. Apelant navodi da su u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene odredbe člana 101. Zakona o izvršnom postupku prema kojim bi se tražioci izvršenja namirili srazmjerno svojim potraživanjima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević