Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3479/19 (Janjina d.o.o. Goražde)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3479/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3479/19, rješavajući apelaciju Janjine d.o.o. Goražde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Janjina d.o.o. Goražde protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 108290 19 Rev od 6. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 108290 18 Pž 2 od 21. novembra 2018.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 108290 17 Ps 2 od 13. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Janjina d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 3. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 108290 19 Rev od 6. juna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 108290 18 Pž 2 od 21. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 108290 17 Ps 2 od 13. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (Bosansko-podrinjski kanton Goražde) da apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i na istima zasnovao svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je dalje naveo da sama okolnost da nije sačinjen poseban zapisnik o pljenidbenom popisu, nego je umjesto toga predmet izvršenja identifikovan i popisan na osnovu knjigovodstvenih podataka izvršenika (a kojem načinu popisa i procjene nisu prigovorili ni tražilac izvršenja, a ni izvršenik-Bazna hemija d.d. Vitkovići, Goražde, nego su ga, prema stanju izvršnog spisa, prihvatili) ne čini nedozvoljenu radnju koja bi povlačila odgovornost tužene za potraživanu štetu apelanta. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, takvoj radnji u izvršnom postupku apelant ne bi ni mogao prigovoriti jer u predmetnom izvršnom postupku on nije bio stranka (već su to bili tražilac izvršenja i izvršenik). Takođe, navedena radnja u izvršnom postupku nije zabranjena, pa ista (a imajući u vidu da se ne zasniva na nedozvoljenoj osnovi) ne predstavlja dokaz da postoji uzročna veza između rada organa tužene i nastale štete. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, ali se ta odgovornost ne pretpostavlja, pa shodno navedenom ista ne proističe iz same činjenice da je Općinski sud u Goraždu provodio postupak prinudnog izvršenja u okviru kojeg je proveo i postupak prinudne javne prodaje imovine izvršenika kada je takva prodaja provedena u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant svojstvo učesnika u predmetnom postupku stekao uplatom predujma i učešćem na dražbenom ročištu, te je od tog trenutka mogao prigovarati na rangirani položaj njegove ponude, kao i prigovarati da predmet prodaje naveden u zaključku o prodaji ne odgovara stvarnom stanju, te tražiti sniženje cijene i otklanjanje nepravilnosti, te u konačnici i odustati od date ponude. Nasuprot tome, apelant je tek prilikom primopredaje utvrdio da nedostaje dio opreme i tek tada je tražio sniženje cijene, pri čemu je apelant imao pravo da ranije pregleda imovinu koja je stavljena na prinudnu javnu prodaju i da u razgledanje povede i stručnu osobu ako ne posjeduje znanje potrebno za procjenu predmetne opreme. Vrhovni sud je naveo da prinudna javna prodaja u izvršnom postupku isključuje mogućnost pozivanja kupca na materijalne nedostatke tako kupljene stvari, pa izvršenik čija je stvar prodata na prinudnoj javnoj prodaji ne odgovara za nedostatke na stvari (a kako je to inače propisano odredbama člana 487. Zakona o obligacionim odnosima) te takva odgovornost ne proističe ni za izvršni sud koji vodi postupak prinudne prodaje. Vrhovni sud je takođe naveo da je upravo imajući u vidu navedene odredbe Zakona o izvršnom postupku i činjenicu da se radi o prinudnoj javnoj prodaji isključena mogućnost primjene odredbi Zakona o obligacionim odnosima kojima je uređena prodaja, pa time i odgovornost tuženog za nedostatke na prodatoj stvari.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je Općinski sud u Goraždu propustio da sačini popis imovine koja je predmet pljenidbe, te da su propusti Općinskog suda u Goraždu u predmetnom izvršnom postupku uzrokovali štetu za apelanta. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu bili dužni da primijene odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima je uređena odgovornost za materijalne nedostatke na stvari i pravo kupca da zahtijeva sniženje cijene.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3479/19 (Janjina d.o.o. Goražde) | Sudska praksa | Aktio