Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1984/18 (M. I., D. I., B. I., E. T. i E. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nacionalizacija
  • Nasljedstvo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1984/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1984/18, rješavajući apelaciju Muhameda Imamovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Imamovića, Dževada Imamovića, Bilala Imamovića, Edise Tokić i Enise Bećirović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 009681 16 Gž od 12. januara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 P 009681 12 P od 29. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Imamović, Dževad Imamović, Bilal Imamović, Edisa Tokić i Enisa Bećirović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Agan Abdulahović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 30. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 009681 16 Gž od 12. januara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 P 009681 12 P od 29. februara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tuženih Zule Bećirović i dr. kao pravnih sljednika iza umrle Mule Brkić (u daljnjem tekstu: tuženi ili pravni sljednici iza umrle Mule Brkić) zatraženo je 20. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 3. i 9. oktobra 2019. godine. Punomoćnik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 15. januara 2010. godine kao pravni sljednici iza umrlih Omera i Naze Imamović pokrenuli parnični postupak protiv pravnih sljednika iza umrle Mule Brkić radi utvrđenja da su apelanti na osnovu nasljeđivanja stekli pravo posjeda i pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, te da se dosljedno navedenom utvrdi da su apelanti stekli svojstvo ranijih vlasnika neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta (po novom premjeru njiva III klase površine 4730 m ), koje je pobliže označeno u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), što su tuženi dužni da priznaju i trpe da se apelantima isplati naknada za spornu nekretninu koja im je izuzeta pravomoćnim Rješenjem SO Lukavac broj 01-023-55/84 od 10. januara 1985. godine, i to svakome po ¼ dijela od ukupno utvrđenog iznosa, uz naknadu troškova postupka.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 126 0 P 009681 12 P od 29. februara 2016. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata (sve preciznije navedeno u izreci rješenja). Na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s neosnovanošću tužbenog zahtjeva Općinski sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je sporna nekretnina bile vlasništvo Mehmeda Imamovića, te da je nacionalizirana 1959. godine tako da je postala društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist imenovanog. Općinski sud je također utvrdio da je Mehmed Imamović usmenim ugovorom, oko 1962. godine, prije svoje smrti, raspolagao spornom nekretninom u korist supruge Naze Imamović, a na osnovu tog ugovora o raspolaganju Naza Imamović je bila u posjedu sporne nekretnine na kojoj je imala upisano pravo posjeda od 1974. godine i bila u njenom posjedu sve do svoje smrti 1982. godine, kada su spornu nekretninu naslijedili njeni potomci.

7. Shodno takvom utvrđenju, Općinski sud je zaključio da se nisu ispunili uvjeti iz člana 5. stav 4. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera iz 1968. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o određivanju građevinskog zemljišta) i uvjeti iz člana 10. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu iz 1974. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu). U vezi s pozivanjem na citirane zakonske odredbe, Općinski sud je pojasnio da apelanti tokom postupka ponuđenim dokazima nisu uspjeli da dokažu da je raspolaganje koje je Mehmed Imamović učinio u korist njihove prednice Naze Imamović bilo izvršeno po osnovu ugovora na kome je potpise ovjerio nadležni organ za ovjeravanje potpisa, odnosno da je ugovorena cijena isplaćena preko banke. Zapravo, kako je Općinski sud naglasio, apelanti su se tokom postupka izričito izjasnili da se radilo o usmenom raspolaganju koje uz to nije bilo ni teretno, pri čemu nisu dokazali ni to da je Naza Imamović, kao lice na koje je preneseno pravo korištenja, plaćala porez ili doprinose u vezi sa spornom nekretninom. Stoga, kao što je Općinski sud naglasio, kako apelanti nisu dokazali da je njihov pravni prednik Naza Imamović na zakonit način od Mehmeda Imamovića stekla pravo korištenja na spornoj nekretnini da bi je mogli naslijediti, odlučeno je kao izreci odluke.

8. Općinski sud je još naveo da za odlučenje u konkretnom slučaju nisu relevantne odredbe čl. 23, 32, 43 i 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koje se tiču osnova za stjecanje prava vlasništva, načina njihovog stjecanja i njegove zaštite, na koje se apelanti u tužbi neosnovano pozivaju. Navedeno stoga, kako je to obrazložio Općinski sud, što se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja je od dana stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine (u daljnjem tekstu: ZNNZGZ) pa do vremena izuzimanja bila u društvenom vlasništvu na kojoj ni apelanti, ni njihova pravna prednica nisu imali pravo vlasništva, već pravo korištenja, te stoga nisu ni mogli na spornoj nekretnini, shodno tada važećim materijalnim propisima, steći pravo vlasništva, ni pravnim poslom, niti nasljeđivanjem. Navedeno stoga što je pravna prednica na apelante mogla prenijeti onoliko prava koliko je imao Mehmed Imamović, kao njihov pravni prednik, koji je također imao samo pravo korištenja na spornoj nekretnini. Općinski sud je također naveo da apelanti ni na osnovu posjedovanja sporne nekretnine u trajanju od 20 godina nisu mogli steći pravo vlasništva jer je mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu nastupila tek stupanjem na snagu odredbi Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, pa se vrijeme za dosjelost na takvoj nekretnini računa tek od stupanja na snagu Zakona (10. oktobar 1995. godine), pri čemu je apelantima i tuženim pravo korištenja i posjeda prestalo 1985. godine izuzimanjem i dodjeljivanjem spornih parcela drugim korisnicima.

9. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženi obavežu da trpe da se apelantima isplati naknada za izuzimanje spornih parcela, i to svakom po ¼ dijela od ukupno utvrđenog iznosa, Općinski sud je neosnovanost tog dijela zahtjeva obrazložio nedostatkom pasivne legitimacije na strani tuženih u odnosu na ovaj dio zahtjeva jer je obveznik plaćanja naknade za izuzete sporne parcele Općina Lukavac shodno članu 25. Zakona o građevinskom zemljištu. Osim toga, kako je Općinski sud naveo, postupak u kojem se određuje naknada za izuzeto zemljište nije parnični, već vanparnični postupak, ukoliko se prethodno pred nadležnim organom ne postigne sporazum o visini naknade.

10. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene odluke, Kantonalni sud je donio Presudu broj 126 0 P 009681 16 Gž od 12. januara 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz odbijanje zahtjeva apelanata za naknadu troškova parničnog postupka.

11. Kantonalni sud je, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje žalbenim prigovorima nije dovedeno u pitanje, zaključio da je prvostepeni sud dao jasne činjenične i pravne razloge za svoju odluku, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, pri čemu je naglašeno da u smislu člana 209. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije od značaja to što je prvostepeni sud odlučio rješenjem, a ne presudom, jer se radi o očiglednoj omašci koja se može ispraviti uvijek (član 195. ZPP).

12. Kantonalni sud se zatim u obrazloženju pozvao na član 1. stav (1) ZNNZGZ iz 1958. godine kojim je propisano da se u gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionaliziraju gradska zemljišta i postaju društveno vlasništvo, pa je to svojstvo stekla i sporna nekretnina jer je ona nacionalizirana Rješenjem Narodnog odbora Općine Lukavac broj 03/8-1493/1 od 25. novembra 1959. godine, pri čemu je, u smislu odredbe člana 38. tog zakona, sporna nekretnina ostala u posjedu prednika parničnih stranaka Mehmeda Imamovića, kao ranijeg korisnika, koji je shodno članu 39. u vezi sa članom 6. ZNNZGZ spornu nekretninu sve dok je u njegovom posjedu imao pravo da samo besplatno koristi ili da je za to vrijeme da drugom na korištenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta, a ne da je prometuje.

13. S obzirom na navedeno zakonsko ograničenje, Kantonalni sud je naveo da prednik parničnih stranaka spornu nekretninu nije ni mogao prenijeti, ni usmeno ni pismeno, na bračnog druga Nazu Imamović, što apelanti zanemaruju. Navedena mogućnost je, prema stavu Kantonalnog suda, data tek donošenjem Zakona o određivanju građevinskog zemljišta (1968. godina) jer iz sadržaja člana 5. st. 1, 2. i 3. tog zakona proizlazi da pravo korištenja i prvenstveno pravo korištenja raniji vlasnik može prenijeti na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce. Prema članu 5. stav 4. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta, pravo korištenja i prvenstveno pravo korištenja imaju i raniji vlasnici zemljišta koja su nacionalizirana do dana stupanja na snagu navedenog zakona, kao i lica na koja su raniji vlasnici do dana stupanja na snagu ovog zakona prenijeli pravo korištenja ili prvenstveno pravo korištenja ako je prenos prava izvršen na osnovu ugovora na kome je potpise ovjerio organ nadležan za ovjeravanje potpisa, ili ako je ugovorena cijena isplaćena preko banke, ili ako je lice na koje je raniji vlasnik prenio to pravo vršilo isplatu poreza ili doprinosa u vezi sa zemljištem na kojem to pravo postoji. Zatim se Kantonalni sud pozvao i na odredbu člana 10. Zakona o građevinskom zemljištu kojom je propisano da raniji vlasnik može svoje pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i dr., te da to pravo mogu naslijediti zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici lica na koja je raniji vlasnik prenio ta prava.

14. Kantonalni sud je, suprotno žalbenim prigovorima, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se prednik apelanata Naza Imamović na spornoj nekretnini, po osnovu rješenja o nasljeđivanju iz 1979. godine, iza Mehmeda Imamovića mogla upisati samo kao suvlasnik, i to s dijelom 1/9 jer su i ostali suvlasnici na to imali pravo sa istim suvlasničkim dijelom (između ostalih i pravna prednica tuženih Mula Brkić r. Imamović). Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i prigovore apelanata da činjenica upisa posjeda na spornoj nekretnini u korist Naze Imamović i neosporavanje te činjenice od strane tuženih ima značaj jačeg, odnosno isključivog prava na naknadu za izuzetu spornu nekretninu na osnovu pravomoćnog rješenja Općine Lukavac od 10. januara 1985. godine. Navedeno stoga što su apelanti ove prigovore mogli iznijeti u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o pravu na izuzimanje sporne nekretnine od lica upisanih u zemljišnoj knjizi na toj parceli, tako da se u ovom postupku ne može raspravljati o samom pravu na naknadu o kojem je pravomoćno odlučeno u upravnom postupku. Osim toga, kako je naglasio Kantonalni sud, parnični sud je vezan za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti, pa se u sudskom postupku ne može ispitivati zakonitost upravnog akta, čak ni kao prethodno pitanje. Iz navedenog slijedi, kako je to utvrdio Kantonalni sud, da u situaciji kada je pravomoćnim rješenjem odlučeno o pravu na naknadu, ne postoji mogućnost da parnični sud u ovom postupku utvrđuje da samo apelantima pripada pravo na naknadu za izuzetu spornu nekretninu. Slijedom navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da nije osnovan ni zahtjev da se tuženi obavežu da trpe da se apelantima isplati naknada za izuzetu nekretninu, i to svakom po ¼ dijela od ukupno utvrđenog iznosa u vanparničnom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, prije svega, navode da su kao unuci i djeca Naze Imamović pokrenuli parnični postupak, te pojašnjavaju činjenice u vezi sa spornom nekretninom, odnosno da je sporna nekretnina, između ostalog, bila vlasništvo Naze Imamović, da su nju nakon njene smrti 1984. godine naslijedili njeni potomci s dijelom ¼, da su apelanti spornu nekretninu posjedovali i koristili za svoje potrebe sve do dana izuzimanja (rješenje SO Lukavac od 10. januara 1985. godine), te da je u vanparničnom postupku apelantima isplaćena naknada zbog nekorištenja sporne nekretnina od dana izuzimanja do dana utvrđivanja naknade s dijelom ¼. Međutim, apelanti ističu da su tuženi u vanparničnom postupku za utvrđivanje naknade za izuzetu nekretninu izjavili da nemaju pravo na naknadu, ali su po savjetu „stručnih lica“ iskoristili poziciju i oduzeli pravo apelantima na cijeli iznos naknade za izuzetu spornu nekretninu. Apelanti smatraju da su sudovi arbitrarno utvrđivali činjenično stanje i arbitrarnom primjenom propisa povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje. Apelanti zatim navode da su tokom postupka tvrdili da je njihova pravna prednica jedini posjednik sporne nekretnine i da je bila upisana s pravom posjeda s dijelom 1/1 u katastarskom operatu i da su spornu nekretninu naslijedili apelanti, pa je očigledno da sporna nekretnina nikada nije pripadala tuženim. Shodno navedenim činjenicama, apelanti smatraju da je nepotrebno i suvišno detaljno obrazloženje Kantonalnog suda o tzv. statusu sporne nekretnine u smislu odredbi ZNNZGZ, Zakona o određivanju građevinskog zemljišta, Zakona o građevinskom zemljištu itd., tvrdeći pri tome da je Kantonalni sud arbitrarno cijenio činjenice i pravne propise u vezi s prenosom prava vlasništva na spornoj nekretnini sa oca na pravnu prednicu. U tom pravcu apelanti se pozivaju na nalaz i mišljenje vještaka koji je proveden kao dokaz, u kojem je vještak utvrdio istorijat upisa sporne nekretnine, iz kojeg je vidljivo da je njihova pravna prednica imala pravo i naslijedila spornu nekretninu i da se u katastarskom operatu, koji je stupio na pravnu snagu 1976. godine, sporna nekretnina vodila na njoj s dijelom 1/1. Stoga je neosnovana tvrdnja redovnih sudova da je njihova pravna prednica u javnim evidencijama bila upisana samo formalno i da je bila „samo formalni posjednik“, što nije tačno, niti je tačna tvrdnja redovnih sudova da su apelanti bez pravnog osnova naslijedili spornu nekretninu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud i Općinski sud se sve prigovore ocijenili neosnovanim jer je prema njihovom mišljenju postupak proveden u skladu sa zakonom, u kojem apelantima nije bilo uskraćeno pravo da učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

18. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 – ispravka, 24/61 i 1/63).

Član 6.

Zgrade, posebni delovi zgrada i zemljišta, koji se po ovom zakonu ne nacionalizuju, u slobodnom su prometu i mogu se nasleđivati.

Član 38.

Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.

Predaja zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku ne može se izvršiti pre nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namenjenoj svrsi.

Član 39.

Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posedu, besplatno koristiti ili za to vreme drugome dati na korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta.

Pre predaje zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku raniji sopstvenik ima pravo sa tog zemljišta skinuti usev i sabrati plodove.

Ako raniji sopstvenik nije u mogućnosti da skine usev i sabere plodove, on ima pravo od opštine odnosno lica kome predaje zemljište u posed zahtevati naknadu za usev i plodove po cenama koje su važile za vreme poslednje žetve ili berbe.

19. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SR BiH“ broj 13/74) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Raniji vlasnik može svoje pravo korišćenja iz stava 1. člana 8. i ostvareno prvenstveno pravo korišćenja iz člana 9. ovog zakona prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce.

Lica koja su stekla pravo iz prethodnog stava ne mogu to pravo prenijeti pravnim poslom na drugo lice.

Prava iz stava 1. ovog člana mogu naslijediti zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici lica na koja je raniji vlasnik prenio ta prava. Odredbe prethodnih stavova primjenjuju se i na lica na koja su raniji vlasnici od 15. februara 1968. godine prenijeli pravo korišćenja ili prvenstveno pravo korišćenja, ako je prenos prava izvršen na osnovu ugovora na kome su potpisi ovjereni od strane organa nadležnog za ovjeravanje potpisa, ili ako je ugovorna cijena isplaćena preko banke, ili ako je lice na koje je raniji vlasnik prenio to pravo vršilo isplatu poreza ili doprinosa u vezi sa zemljištem na koje to pravo postoji.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 126 0 P 009681 16 Gž od 12. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 8. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti pobijaju odluke redovnih sudova tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. U konkretnom slučaju postupak se ticao imovinskog prava parničnih stranaka na spornoj nekretnini i utvrđivanja prava na naknadu, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti ne iznose niti jedan procesni prigovor u smislu da im je tokom parničnog postupka bilo uskraćeno neko od procesnih prava koje bi ih eventualno spriječilo da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom.

31. Ustavni sud zatim uočava da apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovode u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, pri čemu ovaj prigovor nisu konkretizirali, pa se izneseni prigovor čini paušalnim. U vezi s proizvoljnom primjenom prava apelanti ukazuju da je Kantonalni sud nepotrebno dao vrlo iscrpno obrazloženje i pozvao se na odredbe zakona koje se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti. U vezi s tim prigovorom Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 2. stav (3) ZPP koja propisuje da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Pri tome, apelanti u apelaciji i ne navode koje je materijalno pravo trebalo primijeniti. Polazeći od toga, a imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova, koji su saglasno utvrdili da su tužbeni zahtjevi neosnovani, ne zapaža ništa što bi iznesene prigovore opravdalo. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon provedenog postupka utvrdili relevantne okolnosti konkretnog slučaja, rasvijetlili sporna pitanja i zaključili da ne postoji pravni osnov koji bi apelantima omogućio stjecanje prava na spornoj nekretnini na osnovu nasljeđivanja, te da se u okviru parničnog postupka ne može raspravljati o pravu na naknadu za izuzetu spornu nekretninu s obzirom na to da je o tome pravomoćno odlučeno u okviru drugog postupka, što su redovni sudovi detaljno obrazložili u osporenim odlukama (vidi tač. od 7. do 14. ove odluke). Posebno, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je rješenjem SO Lukavac od 10. januara 1985. godine sporna nekretnina (gradsko građevinsko zemljište) izuzeta iz suposjeda pravnih prednika parničnih stranaka, za što je apelantima na ime nekorištenja sporne nekretnine isplaćena naknada.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Pravo na imovinu

33. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno prava i utvrdili činjenično stanje, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi utvrdili da su postavljeni zahtjevi neosnovani jer je tokom postupka, između ostalog, utvrđeno da raspolaganje spornom nekretninom između pravnih prednika apelanata nije bilo u skladu s odredbama ZNNZGZ, Zakona o određivanju građevinskog zemljišta i Zakona o građevinskom zemljištu, te da je o naknadi za izuzetu spornu nekretninu već odlučeno u okviru drugog postupka, što su redovni sudovi jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti ukazali.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1984/18 (M. I., D. I., B. I., E. T. i E. B.) | Sudska praksa | Aktio