Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3817/19 (Ć. B. i E. K.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3817/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3817/19, rješavajući apelaciju Ćamila Bašagića i Enesa Kličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ćamil Bašagić i Enes Kličić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 004380 15 Gž od 11. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćamil Bašagić i Enes Kličić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Emira Imširević advokat iz Bihaća, podnijeli su 7. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 004380 19 Rev 2 od 13. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 004380 15 Gž od 11. novembra 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Cazinu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 004380 14 P 2 od 25. juna 2015. godine utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor o prodaji predmetne nekretnine koji su 10. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2004. godine) zaključili kod Općinskog suda prednik trećetužene (S.Z.) i prvoapelant kao kupac (stav 1. izreke). Takođe, utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor o prodaji predmetne nekretnine koji su 30. juna 2005. godine (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2005. godine) kod Općinskog suda zaključili prvoapelant, kao prodavac i drugoapelant kao kupac (stav 2. izreke). Prvostepenom presudom je određeno da su apelanti dužni trpjeti da se na osnovu presude u zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda izvrši brisanje uknjižbe izvršene na osnovu ugovora iz 2005. godine, a prvoapelant i trećetužena (kao zakonski nasljednik M.Ć.) su dužni trpjeti da se na osnovu presude u zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda izvrši brisanje uknjižbe na osnovu ugovora iz 2004. godine, te su apelanti i trećetužena dužni trpjeti da se u zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u odnosu na predmetnu nekretninu izvrši uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije uknjižbe (stav 3. izreke).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je prednik trećetužene dva puta raspolagao predmetnom nekretninom (7. septembra 2000. godine sa tužiteljem (M.K.) zaključio kupoprodajni ugovor, a nakon toga 2004. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa prvoapelantom koji je proveden u zemljišnoj knjizi), istaknuvši da je sudska praksa zauzela stanovište da raniji savjesni kupac ima jači pravni osnov u odnosu na kasnijeg nesavjesnog kupca i u slučaju kada je nesavjesni kupac ishodio upis u zemljišnu knjigu. Općinski sud je zaključio da je prvoapelant kao kasniji kupac bio nesavjestan, obzirom da iz njegovog iskaza proizilazi da je znao za činjenicu da je tužitelj ranije kupio predmetnu nekretninu i da je bio prisutan kada je isplaćena kupoprodajna cijena. Nadalje je Općinski sud naveo da je ugovor iz 2004. godine prividan (fiktivan) pravni posao u smislu odredbe člana 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer iz iskaza prvoapelanta proizilazi da ni on, niti prodavac nisu željeli zaključiti kupoprodajni ugovor, već su isti zaključili radi zaobilaženja propisa. Osim toga, iz iskaza prvoapelanta proizilazi da je prvoapelant nakon pribavljanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini istu prodao drugoapelantu (ugovor iz 2005. godine) i da je kupoprodajnu cijenu unio u firmu „Centrovod“, naznačivši da je tako izmiren dug firme „Citrus“ za koji je jemčio tužitelj. Općinski sud je naveo da iz iskaza prvoapelanta proizilazi da je i prednik trećetužene znao za taj glavni cilj i da je prvoapelant potvrdio da je prednik trećetužene kontaktirao sa tužiteljem i da se tužitelj saglasio sa zaključenjem takvog ugovora. Općinski sud je istakao da je takav ugovor bez pravnog učinka jer je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku prvoapelanta da zaključi ugovor, a prednik trećetužene je za to znao i takva nedopuštena pobuda dovela je i do nedopuštene osnove - kauze u smislu odredbe člana 52. ZOO, što je dovelo do pravno nevaljanog ugovora. S obzirom da je ništav, odnosno bez pravnog učinka kupoprodajni ugovor kojeg je zaključio prvoapelant kao kupac (ugovor iz 2004. godine), Općinski sud je naveo da prvoapelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini tako da kao nevlasnik nije ni mogao prodati predmetnu nekretninu drugoapelantu odnosno, drugoapelant shodno odredbama člana 36. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima nije mogao steći pravo vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 2005. godine jer se pravo vlasništva od nevlasnika može steći samo na pokretnoj stvari i pod određenim uslovima, dok se na nekretnini uopšte ne može steći pravo vlasništva od nevlasnika. S obzirom da su pobijani ugovori o kupoprodaji ništavi, Općinski sud je zaključio da je ništav i sam upis vlasništva u zemljišne knjige izvršen temeljem istih ugovora.
4. Osporenom Presudom Kantonalnog suda od 11. novembra 2015. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio ništavim predmetne ugovore, kao i tužbeni zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prije provođenja uknjižbe na osnovu prividnog pravnog posla, jer se na osnovu takvog ugovora ne može steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.
5. Apelanti su protiv Presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 004380 15 Gž od 11. novembra 2015. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom o dopustivosti broj AP-692/15 od 12. maja 2016. godine istu odbacio kao preuranjenu.
6. Odlučujući o reviziji koju su apelanti izjavili protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 20 0 P 004380 16 Rev od 9. februara 2017. godine kojom je uvažio reviziju, preinačio nižestepene presude i odbio u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev, te je obavezao tužitelja da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Odlučujući po apelaciji koju je podnio tužitelj Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda od 9. februara 2017. godine, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1685/17 od 07. juna 2019. godine, kojom je usvojena apelacija tužitelja, utvrđena povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te je ukinuta presuda Vrhovnog suda i predmet vraćen Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.
8. U ponovnom postupku, Vrhovni sud je donio rješenje od 13. augusta 2019. godine kojim je reviziju apelanata odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da, u smislu čl. 237. st.
2. Zakona o parničnom postupku, vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi propisani cenzus za razmatranje po reviziji, a da zbog izmijenjenog stava o značaju međusobnog ugovornog odnosa tužitelja i prvotuženog, na koji je ukazao Ustavni sud, odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
9. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, što je rezultiralo donošenjem osporenih odluka. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević