Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3834/19 (J.P. „Šume Hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3834/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3834/19, rješavajući apelaciju J.P. „Šume Hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/ 3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo J.P.
„Šume Hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025465 15 U od 5. augusta 2018. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J.P. „Šume Hercegovačko-neretvanske“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Markić, advokat iz Mostara, podnio je 7. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu ( daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025465 15 U od 5. augusta 2018. godine.
2. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbačen je apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva) broj UP-II-10-26-121-4/11EG od 27. oktobra 2015. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Federalne uprave za inspekcijske poslove broj UP1-13-26- 09259/2011-1302-2 od 6. oktobra 2011.godine. Navedenim rješenjem naloženo je apelantu da obustavi sječu doznačenih stabala u odjelu 30., gospodarska jedinica ,,Voljice-Pidriš“, da uspostavi šumski red i izveze izrađene šumske drvne sortimente u navedenom odjelu u kojem je rađeno na realizaciji projekata za izvođenje, te da privremeno obustavi gospodarenje državnim šumama na šumskogospodarskom području „Srednje Neretvansko“ i za Šume na kršu koje nisu uključene u šumskoprivredno područje, dok ne obezbijedi Saglasnost na godišnji plan gospodarenja od strane Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva uz prethodno pribavljenu saglasnost Federalne uprave za šumarstvo, te je određeno da navedena upravna mjera zabrane teče od dana prijema rješenja.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant 29. jula 2019. godine podnio zahtjev za privremenu mjeru osiguranja i odlaganje izvršenja rješenja od 27. oktobra 2015.godine, do donošenja odluke u ovom predmetu ili drugačije odluke suda, uz napomenu da nije tražio od tuženog upravnog organa odlaganje izvršenja osporenog rješenja. Naime, da apelant, temeljem čl. 17. st. 4. Zakona o upravnim sporovima, traži od suda da odloži izvršenja osporenog upravnog akta, kojim mu je, kako je apelant naveo, nanijeta velika i nenadoknadiva milionska šteta, a odlaganje izvršenja osporenog rješenja, nije protivno javnom interesu i ne nanosi nikakvu štetu protivnoj stranci, već daje pravo apelantu da obavlja svoju registriranu i djelatnost, koja je ujedno i društveni interes. Kantonalni sud je naveo da je ovaj zahtjev apelanta, u smislu Zakona o upravnim sporovima, koji ne poznaje institut prijedloga za određivanje privremene mjere osiguranja, sud primio kao zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja u smislu odredbe člana 17. stav 4. Zakona o upravnim sporovima. Kantonalni sud je ukazao da je navedenim zakonskim odredbama propisano da o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti nadležni sud kome je tužba podnesena pod uslovima propisanim stavom 2. i 3. ovog člana, odnosno, ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenaknadiva šteta protivnoj stranci, a i iz drugih razloga ako to javni interes dozvoljava, s tim da sud rješava ovome ukoliko to tužitelj pismeno zatraži i samo ako prethodno tužitelj nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod nadležnog upravnog organa. Kantonalni sud je naveo da je, nakon uvida u priloženu dokumentaciju, a koja je priložena uz tužbu, sud ocijenio da se iz iste i navoda iz zahtjeva ne može zaključiti da bi apelant pretrpio nenadoknadivu štetu izvršenjem osporenog rješenja, jer ove navode nije potkrijepio nikakvim dokazima, te po ocjeni ovog suda nisu ispunjeni zakonski uslovi za odgodu izvršenja osporenog rješenja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, kada nije usvojio prijedlog apelanta za uvođenje privremene mjere osiguranja i prijedlog za uvođenje mjere osiguranja, odnosno, kada aplenatu u postupku koji je okončan osporenom odlukom nije dozvoljeno da izvede veliki broj dokaza koje je apelant uložio u spis, a koji dokazuju štetu koja mu je pričinjena rješenjem od 27. oktobra 2015.godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević