Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3560/18 („Računovodstvo“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3560/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3560/18, rješavajući apelaciju „Računovodstvo“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Računovodstvo“ d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 100829 18 Pž od 26. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 100829 13 Ps od 6. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Računovodstvo“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 100829 18 Pž od 26. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 100829 13 Ps od 6. decembra 2017. godine.
2. Općinski sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 100829 13 Ps od 6. decembra 2017. godine, kojom je odlučio o apelantovoj tužbi, tako što je:
- odbijen zahtjev da se obavežu prvotužena SPARKASSE BANK d.d. BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotužena NLB banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) da mu solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1. izreke)
- odbijen zahtjev da se utvrdi da su ništave odredbe člana 5. Ugovora od 18. aprila 2008. godine zaključen između apelanta i prvotužene (stav 2. izreke),
- odbijen zahtjev da se naloži prvotuženoj da mu vrati sredstva u određenom iznosu koja su od apelanta naplaćena primjenom odredbe člana 5. Ugovora od 18. aprila 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 3. izreke),
- odbijen zahtjev da se naloži prvotuženoj da mu vrati neiskorištene mjenice, kao i mjeničnu izjavu od 18. aprila 2008. godine (stav 4. izreke),
- odbijen zahtjev da se naloži prvotuženoj da mu isplati određeni iznos (po osnovu računa od 17. juna 2013. godine) sa zakonskom zateznom kamatom (stav 5. izreke),
- obavezana prvotužena da apelantu izmiri iznos materijalne štete u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, a preostali dio tužbenog zahtjeva na ime materijalne štete odbijen (stav 6. izreke),
- obavezana drugotužena da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se obaveže drugotužena da mu isplati određene novčane iznose na ime prinudne naplate po dugoročnom kreditu (100853183), na ime provizije po mjenici korištenoj po navedeno kreditu, na ime više plaćene ugovorne zatezne kamate po Ugovoru o kratkoročnom kreditu (103860644/13) i na ime više naplaćenih sredstava po Ugovoru o kratkoročnom kreditu (stav 7. izreke) i
- obavezana drugotužena da vrati apelantu sredstva osiguranja (mjenice) po kreditnom ugovoru (100853183), sa mjeničnom izjavom od 20. juna 2006. godine, te pet opštih naloga za prenos sredstava izdatih od strane apelanta, dok je odbijen zahtjev kojim je tražio da se izvrši brisanje upisane hipoteke na nekretninama (stan u vlasništvu E. M. i stan u vlasništvu J. O.). Takođe odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se naloži drugotuženoj da vrati neiskorištene mjenice po partiji kredita broj 10386064 i mjeničnu izjavu (stav 8. izreke).
3. U opširnom obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su apelant i prvotužena zaključili Ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor), te da je apelant, kao sredstvo obezbjeđenja Ugovora predao prvotuženoj pet potpisanih i ovjerenih bjanko mjenica, a što je utvrđeno iz mjeničnog ovlaštenja, kojim je apelant dao bezuslovnu i neopozivu saglasnost prvotuženoj da navedene mjenice, u slučaju neispunjenja po Ugovoru, popuni i da upiše klauzulu „bez protesta“ i naplati sa apelantovih računa. Nadalje je naveo da apelant nije vršio redovno plaćanje dospjelih obaveza, pa je prvotužena radi naplate aktivirala sredstva obezbjeđenja i drugotuženoj (kod koje je apelant imao otvorene račune), prezentirala na isplatu dvije mjenice, te da je drugotužena isplatila prvotuženoj mjeničnu svotu, uz naplatu provizije od ukupno 60,00 KM. Općinski sud je naveo da tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji je naplaćen po mjenicama i proviziji, apelant temelji na tvrdnji da se mjenice nisu mogle koristiti, da su izdate 18. aprila 2008. godine, da član 35. stav 1. Zakona o mjenici propisuje da se mjenica po viđenju mora podnijeti na naplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, te da su podnesene na naplatu nakon proteka više od pet godina od dana izdavanja i u apsolutnoj su zastari. Takođe, da je na taj način prvotužena uz pomoć drugotužene nezakonitim blokadama stekla protivpravnu imovinsku korist, a drugotužena sebi priskrbila iznos od 60,00 KM na ime provizije koja nije uobičajena provizija. Općinski sud je naveo da apelant pogrešno smatra da se radi o mjenicama dospjelim po viđenju, te je ukazao da bjanko mjenica postoji u slučaju kada izdavalac ne popuni sve bitne elemente u trenutku izdavanja mjenice, a bjanko mjenicu ovlašten je popuniti imalac mjenice u skladu sa postignutim sporazumom. Zatim je naveo da se u konkretnom slučaju radi o mjenicama u kojima je upisan tačan datum dospjelosti, a tek ako dospjelost nije utvrđena u mjenici radi se o mjenici po viđenju, što u konkretnoj stvari nije slučaj. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 80. stav 1. Zakona o mjenici propisano da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti, dok je stavom 2. istog člana propisano da mjenično-pravni zahtjevi protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez protesta“, onda od dospjelosti. Općinski sud je naveo da je utvrđen datum kada je dospjelo potraživanje (60. i 61. rata), a da je u mjenici broj AF 2293387 upisan datum dospjelosti 5. jun 2013. godine (podnesena na naplatu istog dana), i utvrđeno kada je dospjelo potraživanje (68., 69., 70, i 71. rata), a u mjenici broj AF 2293383 upisan datum dospjelosti 24. mart 2014. godine (podnesena na naplatu istog dana), iz čega proizilazi da od dana dospjelosti nisu protekli ni jednogodišnji, niti trogodišnji rok iz člana 80. Zakona o mjenici. Općinski sud je naveo da je zahtjev za povrat navedenog iznosa apelant temeljio i na tvrdnji da su obaveze naplaćene po osnovu navedenih mjenica izmirene i od strane apelanta, pa je prvotužena dva puta naplatila isti iznos. S tim u vezi je ukazao da je na tu okolnost provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, iz čijeg nalaza i mišljenja, te pojašnjenja na ročištu proizilazi da je prvotužena anuitete 60., 61., dio 68., 69. i 70. naplatila putem mjenica, a da je iste anuitete platio apelant putem naloga, ali da prvotužena nije u skladu sa odredbama člana 312. ZOO uračunavanje vršila onim redom koji je odredio apelant kao dužnik prilikom ispunjenja, nego je apelantove uplate uračunala kao ispunjenje drugih anuiteta, koje je apelant nesporno dugovao prvotuženoj. Zatim je ukazao da su odredbama čl. 210. do 219. ZOO regulisani uslovi za vraćanje stečenog bez osnova, a kao jedan od uslova za vraćanje stečenog bez osnova jeste povećanje imovine na strani prvotužene. Općinski sud je naveo da nije ispunjen taj uslov, iz razloga što prinudnom naplatom na osnovu mjenica jesu naplaćeni anuiteti, koje je apelant i naveo da plaća, ali kako je prvotužena te uplate uračunala kao ispunjenje drugih dospjelih, a neplaćenih anuiteta, proizilazi da nije došlo do povećanja imovine prvotužene na teret apelanta, pa ne postoje uslovi za vraćanje stečenog bez osnova. Zatim je naveo da apelant nije dokazao tvrdnju da provizija koju je drugotužena naplatila nije uobičajena provizija. Nadalje je naveo da zahtjev da se utvrdi da je ništava odredba člana 5. Ugovora, apelant temelji na tvrdnji da je ta odredba kojom se ugovara zatezna kamata i način njenog obračuna u suprotnosti sa članom 270. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je citirao odredbe člana 103. ZOO, te je naveo šta je regulisano odredbama člana 1065. ZOO. Dalje je naveo da je članom 5. Ugovora određeno da će na dospjela, a nenaplaćena potraživanja po osnovu glavnice i drugih naknada po ugovoru, banka mjesečno obračunavati zateznu kamatu, koja teče od dana dospijeća potraživanja do dana plaćanja. Općinski sud je naveo da je prvotužena obračunavala zateznu kamatu na dospjela, a nenaplaćena potraživanja počev od marta 2010. godine do aprila 2016. godine i mjesečne kamatne listove dostavljala apelantu. U odnosu na tužbeni zahtjev iz stava 5. izreke presude, Općinski sud je naveo da apelant jeste ispostavio prvotuženoj račun od 17. juna 2013. godine (troškovi poštarine, radne snage, printanja papira, naknada za povlačenje mjenice - iznos računa 84,87 KM), ali nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, jer samo postojanje računa ne znači i postojanje obaveze, odnosno nije dokazao da je prvotužena u obavezi da mu plati navedeni račun.
4. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelant dokazao postojanje nezakonite blokade svog računa aktiviranjem mjenice AF 2293383 usljed čega je društvo Beta investment d.o.o. (bilo sa apelantom u poslovnom odnosu), raskinulo ugovor zaključen sa apelantom, te je za apelanta nastala šteta u iznosu od 4.999,96 KM, koju je naknadio zbog raskida ugovora i što predstavlja umanjenje njegove imovine za što je odgovorna prvotužena, pa je primjenom čl. 154. i 155. ZOO obavezana na isplatu tog iznosa.
5. Općinski sud je naveo da je apelant tražio da se obaveže drugotužena da mu isplati određene novčane iznose na ime prinudne naplate i na ime provizije po mjenici po dugoročnom kreditu broj 100853183, kao i određene novčane iznose na ime više plaćene ugovorne zatezne kamate, te na ime više naplaćenih sredstava po ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 103860644/13. Dalje je naveo da iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je drugotužena po ugovoru o kratkoročnom kreditu u svojim poslovnim knjigama (stanje 31. decembar 2014. godine) iskazala saldo novčanog potraživanja iz osnova redovne kamate i potraživanje iz osnova zatezne kamate i ova potraživanja prenijela kao početno stanje u poslovne knjige u 2015, 2016. i 2017. godini. Općinski sud je naveo da apelant nije u cijelosti izmirio potraživanja po tom kreditu, te je odbijen zahtjev da mu drugotužena vrati neiskorištene mjenice, sa mjeničnom izjavom. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je apelant u cijelosti izmirio dug prema drugotuženoj po dugoročnom kreditu (100853183), čime su prestala prava i obaveze, pa je osnovan zahtjev da mu se vrate mjenice sa mjeničnom izjavom i pet opštih naloga.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 100829 18 Pž od 26. marta 2018. godine odbijene su žalbe apelanta i prvotužene i potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje u odnosu na primjenu odredaba čl. 210. do 219. ZOO, koje prihvata i drugostepeni sud, pa su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u tom pravcu. Takođe je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi koji se odnose na zatezne kamate, jer i apelant u žalbi navodi da nije sporno da prvotužena i drugotužena imaju pravo na zatezne kamate, te da u odnosu na navedeno nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje je ukazao da nije osnovano ni apelantovo pozivanje na član 270. ZOO, iz razloga što navedena odredba reguliše ugovornu kaznu, a ne ugovornu kamatu koja je regulisana odredbama čl. 399. do 402. ZOO. Kantonalni sud je naveo da obaveza za plaćanje zateznih kamata nastaje prema članu 277. ZOO nastupanjem docnje u ispunjenju novčane obaveze. Zatim je naveo da je prvostepeni sud tumačio član 5. Ugovora iz kojeg proizilazi da su apelant i prvotužena ugovorili obračun zatezne kamate i na redovnu kamatu, te da se iz člana 400. stav 1. u vezi sa stavom 3. ZOO može utvrditi (što je potvrdila i dosadašnja praksa Vrhovnog suda Federacije BiH), da banke imaju pravo, ako je to ugovorom o kreditu predviđeno, obračunavati zateznu kamatu na dospjelu, a neplaćenu redovnu – ugovorenu kamatu, počev od dana kada redovna – ugovorena kamata dospije za isplatu. Zatim je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio u odnosu na apelantov zahtjev za vraćanje mjenica, odnosno kada je odlučio da se mjenice vrate po pravnim odnosima koji su prestali izvršenjem obaveze, a gdje to nije slučaj, tj. gdje apelant nije u cijelosti izmirio potraživanja, takav zahtjev je odbijen. Takođe je ukazao da nije osnovan ni apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nema jednak pristup dokazima stranaka (tužbeni zahtjev iz stava 5. prvostepene presude). Kantonalni sud je naveo da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, shodno članu 123. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je naveo da se apelantove tvrdnje zasnivaju na subjektivnim navodima i viđenju, ali da sud ne može sporne činjenice utvrđivati bez dokaza koje sagledava objektivno.
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.
9. Apelant je naveo da su Kantonalni sud i Općinski sud proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO i Zakona o mjenici. Apelant smatra da se činjenično stanje zasniva na nepravilnostima prvostepene presude, a da Kantonalni sud nije cijenio sve žalbene razloge, te da dokazi nisu cijenjeni kako pojedinačno, tako ni u cjelini. Dalje je ukazao da iz nalaza vještaka proizilazi da je on dva puta platio istu obavezu za određene anuitete (dobrovoljno i putem mjenice), te je naveo da se ugovorom o kreditu nisu mogle ugovoriti zatezne kamate. Takođe je naveo da osnov za blokadu računa ne može biti mjenica, kao i da je pogrešan zaključak da nije riječ o mjenici po viđenju. Zatim je ukazao da iz provedenih dokaza ne proizilazi da apelant duguje drugotuženoj bilo koji iznos. Apelant je naveo da nisu jasni razlozi zbog kojih je odbijen tužbeni zahtjev za plaćanje računa (stav 5. izreke).
Relevantni propisi
10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11).
11. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 210. stav 1.
Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
Član 270.
(1) Poverilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti poveriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).
(2) Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem.
(3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.
Član 277. stav 1.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Član 312. stav 1.
Kad između istih lica postoji više istorodnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum poverioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.
Član 400.
(1) Ništava je odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamatu, kada dospe za isplatu, početi teći kamata, ako ona ne bude isplaćena.
(2) Ali se može unapred ugovoriti da će se stopa kamate povećati ako dužnik ne isplati dospele kamate na vreme.
(3) Odredbe prethodnih stavova ne odnose se na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija.
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
12. U Zakonu o mjenici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase:
Član 80. stav 1. i 2.
(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.
(2) Mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova“, onda od dospjelosti.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u suštini, nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, kako u odnosu na ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje, tako i primjenu pozitivno pravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete (stav 6. izreke presude), vezano za blokadu njegovog računa, usvojio tužbeni zahtjev i obavezao prvotuženu da mu isplati potraživani iznos po tom osnovu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi sa navedenim, a u odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koje je podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ova ustavna pitanja, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na apelantove navode o kršenju člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi isplate duga i naknade štete pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova, te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević