Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3845/19 ("Silit" d.o.o. Livno)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3845/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3845/19, rješavajući apelaciju "Silit" d.o.o. Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Silit" d.o.o. Livno protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 028272 16 Pž 3 od 6. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ps 028272 15 Ps 2 od 4. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Silit" d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 8. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 028272 17 Rev od 4. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 028272 16 Pž 3 od 6. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 028272 15 Ps 2 od 4. marta 2016. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4359/16 od 22. decembra 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 6. oktobra 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da mu kao krajnjem kupcu i korisniku električne energije pripada pravo na 72 kW vršne snage električne energije od tuženog (JP Elektroprivreda HZ HB d.d.Mostar, Organizaciona jedinica, Distribucija električne energije, Distribucijsko područje Jug, Pogon Livno) kao distributera, a sve u skladu sa čl. 89. st. 7. Općih uvjeta za isporuku električne energije (na snazi u vrijeme podnošenja tužbe), pa da se slijedom prednjeg utvrđenja naloži tuženom da izda Elektroenergetsku saglasnost bez naknade, a u skladu sa tehničko energetskim parametrima tuženog kao krajnjeg kupca i na temelju projektne dokumentacije, kao i na temelju vršne snage koju je apelant ostvario u prethodnom razdoblju, da se naloži tuženom da trpi pravne posljedice prednjeg utvrđenja, te da pod prijetnjom novčane kazne osigura korištenje utvrđene snage električne energije 72 kW vršne snage, kao i da se naloži tuženom da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da se osnivač apelanta I.Č. 11.aprila 1984. godine, obratio tuženom sa zahtjevom za izdavanje elektroenergetske saglasnosti za priključenje na električnu mrežu njegovog objekta-radionice, za trofazni priključak, te je tuženi sa I.Č. zaključio ugovor od 12 .aprila 1984.godine, i istome izdao elektroenergetsku saglasnost 10. aprila 1984.godine. Kantonalni sud je naveo da je od tada tuženi izdavao apelantu elektroenergetsku saglasnost u još par navrata, shodno potrebama Č.I , te da je apelant sufinancirao izgradnju nove trafostanice shodno ugovoru od 21. oktobra 1988. godine. Kantonalni sud je istakao da je tuženi svojim dopisom od 10. septembra 2012.godine obavijestio apelanta, pored ostalog, da je u skladu sa čl. 57. Općih uvjeta za isporuku električne energije, krajnjim kupcima kojima se izdaje EES na vršnu snagu veću od 23 kw, distributer ugrađuje mjerne uređaje koje mjere potrošnju električne energije i snage. Nadalje je Kantonalni sud naveo da je tuženi svojim dopisom od 21. januara 2013.godine obavijestio apelanta da kod krajnjih kupaca-proizvođača za koje se utvrdi prekoračenje elektroenergetskom suglasnošću odobrene priključne snage Distributer dužan izvršiti provjeru tehničkih parametara priključka i mreže. Tuženi je izdao Nalog za rad dana 4. septembra 2013.godine radi zamjene odnosno kontrole mjernih uređaja apelanta, iz kojeg proizlazi da apelant ne dozvoljava zamjenu mjernog uređaja, a apelant isto nije dozvolio ni 6. septembra 2013. godine. Tuženi je obavijestio apelanta svojom Obavijesti o obustavi isporuke električne energije od 10. septembra 2013. godine, da obzirom na to da nije dopuštena zamjena mjernih uređaja, na gore navedenoj adresi mjernog mjesta apelanta će biti izvršena obustava isporuke električne energije 19. septembra 2013.godine, na koju Obavijest je apelant uložio prigovor koji je odbijen kao neosnovan od strane tuženog. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je prihvatio kao pravilno odlučenje Općinskog suda kada je obio tužbeni zahtjev apelanta, imajuću i vidu nespornu činjenica da je apelant odbio postupiti po obavijestima tuženog i cijelo vrijeme nezakonito trošio električnu energiju čineći pri tome štetu tuženom, a da mu tuženi nije mogao izdati elektroenergetsku saglasnost u skladu sa čl. 89. st.7.Općih uvjeta za isporuku električne energije, bez zahtjeva apelanta shodno čl. 20. i 89. st. l. Općih uvjeta za isporuku električne energije koji propisuje da postojeći krajnji kupci iz svih kategorija potrošnje zaključuju ugovor o korištenju mreže s distributerom i ugovor o opskrbi električnom energijom s opskrbljivačem u roku od godinu dana od stupanja na snagu ovih Općih uvjeta.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, kada nisu pravilno identificirali predmet spora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3845/19 ("Silit" d.o.o. Livno) | Sudska praksa | Aktio