Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1606/18 (O. A.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1606/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-1606/18, rješavajući apelaciju Osmana Arzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Osman Arzić zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Cazinu kao predmet broj 20 0 Mal 001129 11 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Arzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kao predmet broj 20 0 Mal 001129 11 I.
2. Apelant je 3. oktobra 2011. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (M.H.), na osnovu izvršne isprave-Presude Općinskog suda broj 20 0 Mal 001129 09 Mal od 24. juna 2011. godine, radi namirenja novčanog potraživanja u određenom novčanom iznosu. Općinski sud je 18. oktobra 2013. godine donio rješenje o izvršenju kojim je odredio izvršenje pljenidbom i prenosom 1/3 novčanih sredstava izvršenika i to penzije koju izvršenik ostvaruje kod Federalnog zavoda PIO/MIO i prenosom zapljenjenog novčanog iznosa na račun apelanta, do namirenja. Izvršenik je 28. oktobra 2013. godine uložio prigovor protiv predmetnog rješenja o izvršenju, koji prigovor je Općinski sud rješenjem od 24. januara 2014. godine odbio kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog sud u Bihaću broj 20 0 Mal 001129 14 Gži od 3. aprila 2014. godine. Apelant je 23. januara 2015. godine Općinskom sudu predložio novi predmet i sredstvo izvršenja, i to na novčanim sredstvima izvršenika, zapljenom i prenosom 1/3 novčanih sredstava i to invalidnine koju izvršenik ostvaruje kod Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Sarajevo. Postupajući po apelantovom prijedlogu Općinski sud je donio novo rješenje o izvršenju od 4. novembra 2015. godine određujući predloženi predmet i sredstvo izvršenja. Apelant je 19. aprila 2016. godine predložio novi predmet i sredstvo izvršenja i to na novčanim sredstvima izvršenika. Općinski sud je 12. oktobra 2016. godine donio rješenje o izvršenju određujući predloženo izvršenje, na koje rješenje je izvršenik 24. oktobra 2016. godine uložio prigovor, koji prigovor je Općinski sud rješenjem od 7. decembra 2016. godine odbio kao neosnovan. Raiffeisen Bank je 25. oktobra 2016. godine zaprimila rješenje o izvršenju od 4. novembra 2015. godine. Općinski sud je 15. decembra 2016. godine zaprimio obavijest Raiffeisen Bank u kojoj je navedeno da je 13. decembra 2016. godine izvršila zapljenu sredstava u iznosu od 134,45 KM, te da na računu izvršenika nema više sredstava, kao i da je zapljenjeni iznos dovoljan za djelimično izvršenje predmetnog rješenja o izvršenju, kao i da će prenos sredstava izvršiti nakon što Općinski sud dostavi obavijest o pravosnažnosti i izvršenosti rješenja. Općinski sud je 25. januara 2017. godine zaprimio obavijest Federalnog zavoda PIO/MIO o nemogućnosti sprovođenja izvršenja. Općinski sud je 14. februara 2017. godine uputio dopis Matičnom uredu u Cazinu i Bihaću za dostavu podataka iz matične knjige umrlih za izvršenika. Općinski sud je 21. februara 2017. godine zaprimio Izvod iz matične knjige umrlih za izvršenika, koju obavijest o smrti izvršenika Općinski sud 24. aprila 2017. godine dostavio apelantu. Općinski sud je 4. maja 2017. godine zaprimio podnesak apelanta sa prijedlogom za postavljanje privremenog zastupnika. Općinski sud je 7. novembra 2017. godine zaprimio podnesak apelanta u kojem traži da se izvjesti u kojoj fazi je postupak nakon prijedloga za postavljanje privremenog zastupnika. Općinski sud je 22. novembra 2017. godine donio Zaključak broj 20 0 Mal 001129 11 I kojim je umrlom izvršeniku postavio privremenog zastupnika u ličnosti njegove supruge F.H. Općinski sud je 7. decembra 2017. godine zaprimio punomoć o zastupanju F.H. Općinski sud je 27. decembra 2017. godine zaprimio prijedlog trećeg lica za obustavu izvršenja. Općinski sud je 27. septembra 2019. godine zaprimio dopis predmetne banke u kojem poziva Općinski sud da se izjasni da li je rješenje pravosnažno. Općinski sud je 7. januara 2020. godine pozvao banku da se izjasni o zapljenjenim novčanim sredstvima.
3. Prema stanju u spisu postupak je u toku.
Apelacioni navodi
4. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se poziva i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je detaljno naveo tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke ističući da predmetni izvršni postupak traje nerazumno dugo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
8. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
9. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu (odlučivano o prigovorima izvršenika na predmetna rješenja o izvršenju, nemogućnost provođenja izvršenja na predmetu koji je odredio apelant, procesne smetnje, smrt izvršenika i određivanje privremenog zastupnika), Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom predmetu. Ustavni sud, također, smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanta jer se radi o novčanim potraživanjima radi naplate duga.
10. Analizirajući apelantovo ponašanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka predlagao nova sredstva izvršenja, što je bez sumnje njegovo procesno pravo usmjereno na ostvarenje svog potraživanja, ali je s druge strane u određenoj mjeri uticalo na dužinu trajanja postupka jer je Općinski sud postupao po apelantovim prijedlozima. Nadalje, analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo oko dvije godine da donese rješenje o izvršenju u predmetnom postupku, što nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku tj. obavezom da učinkovito i ekonomično preduzima raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud isto tako zapaža da je Općinski sud, nakon donošenja rješenja o izvršenju blagovremeno preduzimao niz procesnih radnji, tj. dva puta je odlučio o prigovoru izvršenika, dostavio predmetni spis na odlučivanje Kantonalnom sudu u Bihaću – koji je u periodu od oko dva mjeseca donio odluku po žalbi izvršenika, donio je dva rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, tražio podatke iz matične knjige umrlih, odlučio o prijedlogu za postavljanje privremenog zastupnika, pozvao banku da se izjasni o zapljenjenim novčanim sredstvima, kao i da su tokom predmetnog izvršnog postupka nastupile objektivne okolnosti koje su doprinijele dužini trajanja postupka kao što je nemogućnost namirenja iz predloženih predmeta i sredstva izvršenja, zatim smrt izvršenika, kao i postavljanje privremenog zastupnika. Posmatrajući postupak u cjelini i imajući u vidu sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da predmetni izvršni postupak traje nešto duže od uobičajenog, ali i da su postojale i objektivne okolnosti koje su doprinijele dužini trajanja postupka, kao i da je Općinski sud, izuzev početne neaktivnosti, brzo i djelotvorno provodio procesne radnje s ciljem okončanja postupka, ali iz predloženih predmeta i sredstava izvršenja apelant se nije mogao namiriti, pri čemu nije mogao da utiče na dinamiku namirenja apelantovih potraživanja, što je objektivna okolnost koja se ne može staviti na teret redovnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se u apelaciji poziva i na povredu povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koju povredu ničim nije konkretizirao, niti Ustavni sud može iz apelacije i dostavljenih dokumenata pronaći elemente koji bi eventualno pokrenuli pitanje povrede ovog prava, zbog čega smatra da nije potrebno da se upušta u ispitivanje ovih navoda.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević