Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3839/19 (M. J.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3839/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3839/19, rješavajući apelaciju Marinka Jovetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marinko Jovetić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 037198 19 Gž 2 od 29. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Jovetić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Andrić advokat iz Modriče, podnio je 8. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 037198 19 Gž 2 od 29. avgusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 008143 11 P 2 od 26. marta 2014. godine u stavu prvom njene izreke, te da se obaveže tuženi (D.D. za osiguranje ,,Camelija“ Bihać) da apelantu na ime rente zbog zadobijenih teških tjelesnih povreda i oštećenja zdravlja nastalih u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 12. juna 2005. godine isplaćuje novčani mjesečni iznos u visini od 450,00 KM na način pobliže naveden u izreci prvostepene odluke.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tuženi presudom Osnovnog suda od 26. marta 2014. godine obavezan da apelantu na ime rente zbog zadobijenih teških tjelesnih povreda i oštećenja zdravlja u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 12. juna 2005. godine isplaćuje mjesečni iznos od 150,80 KM počev od 19. februara 2010. godine. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer je na osnovu svih izvedenih dokaza (nalaza i mišljenje vještaka finansijske struke i dopunskog nalaza tog vještaka, nalaza vještaka saobraćajne struke, iskaza apelanta) zaključio da apelant nije dokazao da je došlo do znatnije promjene okolnosti koje je taj sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke o renti (član 188. st. 1. i 2., član 192. i član 196. Zakona o obligacionim odnosima). Naime, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da su se ispunile pretpostavke za povećanje rente, jer nije izvodio nove dokaze koji bi potvrdili njegove tvrdnje u pogledu zdravstvenih problema koji bi iziskivali veće troškove, dok apelantovi navodi da je u međuvremenu došlo do povećanja troškova života nemaju uticaja na izmjenu odluke o promjeni rente, jer apelantu pripada pravo da traži povećanje ranije dosuđene rente srazmjero gubitku zarade koju bi postizao u novim uslovima. Okružni sud je naveo da je vještak saobraćajne struke u svom nalazu i mišljenju naveo da apelant u vrijeme saobraćajne nezgode nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a da je bio vezan ne bi došlo do njegovog ispadanja iz vozila niti bi došlo do tako teških tjelesnih povreda kakve je on tom prilikom zadobio, dok je svjedok Ž.K. (koji je u momentu nezgode bio suvozač u vozilu kojim je upravljao apelant) u svojoj izjavi pred parničnim sudom istakao da je apelant bio vezan tokom puta, a da nije bio vezan u trenutku ispadanja iz vozila, dok je prilikom saslušanja u krivičnom postupku pred Općinskim sudom u Gradačcu naveo da apelant nije bio vezan prilikom predmetne saobraćajne nezgode, pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. U konačnom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjerno materijalno pravo, zbog čega je u smislu člana 226. Zakona o parničnom postupku odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno cijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da su redovni sudovi „ pogrešno cijenili iskaz apelanta, svjedoka Ž.K., nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji je dat nakon provedenog krivičnog postupka i ne može se prihvatiti kao vjerodostojan, te nalaz vještaka finansijske struke koji je naveo da su apelantove potrebe znatno veće u odnosu na vrijeme kada je donesena ranija presuda“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević