Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2004/19 (M. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2004/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. veljače 2020. godine, u predmetu broj AP-2004/19, rješavajući apelaciju Milenka Milanovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Milanović protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 006870 19 Rev od 28. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milan Matić odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 7. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 006870 19 Rev od 28. ožujka 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, utvrđeno je da je u cjelosti ništav i ne proizvodi pravno djelovanje Ugovor o kupoprodaji od 4. kolovoza 2006.godine zaključen između drugotuženog (M.K.) kao prodavača i prvotuženog (apelanta) kao kupca, pa se kao posljedica ništavosti na osnovu ove presude ima izvršiti brisanje zemljišno-knjižnog upisa na ime apelanta, što je apelant dužan da priznati i trpjeti.
3. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio povrede postupka na koje se ukazivalo žalbom, kao i da je pravilno ocjenom dokaza utvrdio da je nekretnine koje su predmet spornog kupoprodajnog ugovora kupila A.Đ. (kći tužitelja J.K. i P.K., a sestra drugotuženog) za svoje roditelje i drugotuženog i njegovu porodicu (suprugu J.K. i sina J.K.), koji čine jedno domaćinstvo, a „radi življenja" i dalje u porodičnoj zajednici. Dalje je naveo da su pravilno utvrdili da se radi o zajedničkoj imovini, koja je zajedničko vlasništvo tužitelja i drugotuženog bez određenog dijela svakog od njih (nepodijeljena stvar na kojoj pravo vlasništva ima više lica), kojom drugotuženi nije mogao raspolagati bez suglasnosti tužitelja, pa je na taj način postupio suprotno čl. 65., 67, 68. i 69, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, da je sukladno čl.
103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni ugovor ništav, te je u smislu čl. 104. ZOO odlučeno da se ima izvršiti brisanje zemljišno-knjižnog upisa. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da je počinjena povreda postupka, kad sud nije odbacio tužbu, jer je nastala konfuzija stranaka, odnosno zbog spajanja stranačke uloge tužitelja i tuženog u jednu osobu (nakon smrti tužitelja J.K., koga je naslijedio njegov sin drugotuženi kao jedini njegov nasljednik). Naime, Apelacioni sud je istakao da je tužitelja u ovom sporu od početka ovog postupka zastupao punomoćnik, koji je, nakon njegove smrti, nastavio ovaj postupak. Osim toga, naveo je da je točan apelantov navod da je drugotuženi naslijedio ostavštinu svog oca (tužitelja J.K.) kao univerzalni sukcesor (naslijedio je cijelu zaostavštinu), ali predmet nasljedstva nisu bile nekretnine koje su predmet Ugovora o kupoprodaji, dok je drugotuženi bio ugovorna strana (kupac) kada je 2004. godine zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina s M.M. (prodavačem).
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kao i do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Apelacionog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević