Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4031/19 (D. R.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4031/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4031/19, rješavajući apelaciju Danijele Ristović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danijela Ristović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 027351 19 Rev od 19. jula 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 027351 18 Gž 2 od 31. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 027351 12 P od 30. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danijela Ristović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 25. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 027351 19 Rev od 19. jula 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 027351 18 Gž 2 od 31. oktobra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 027351 12 P od 30. oktobra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelantice: da se obavežu tuženi ( Ž.B. i JPŠ „Šume RS“ a.d. Sokolac) da putem drugog dnevnika BN televizije saopšte javno izvinjenje apelantici koje glasi: „Ja Ž.B. i JP „Šume RS“ a.d. Sokolac ŠG „Romanija“ Sokolac smo sastavili falcifikovan tender, falcifikujući potpis D.R. i zbog toga joj se javno izvinjavamo (10 objava)“; kao i da joj solidarno naknade materijalnu štetu po osnovu nezakonitog ukidanja stimulacije na neto zaradu za period i u iznosu pobliže označen izrekom presude, sa kamatom do okončanja postupka i vraćanja apelantice na radno mjesto upravnika RJ „Studena gora“ i nematerijalnu štetu u iznosu označenom izrekom presude sa kamatom od donošenja prvostepene presude, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju pobijane presude Vrhovni sud je istakao da je presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 K 001253 09 Kž od 06. oktobra 2009. godine prvotuženi oslobođen od optužbe da je izvršio krivično djelo falsifikovanje potpisa apelantice, u postupku sprovođenja tendera za izbor najpovoljnijeg izvođača radova na putevima, u kom krivičnom postupku nije učestvovao drugotuženi, pa je sud zahtjev apelantice za nalaganje javnog objavljivanja izvinjenja tuženih za falsifikovanje potpisa tužiteljice odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je istakao da apelantica nije dokazala da je vođenje krivičnog postupka protiv prvotuženog dovelo do straha i povrede časti i ugleda kod apelantice, kao ni postojanje pritisaka na radnom mjestu zbog vođenja tog postupka i radnih sporova, koje je vodila protiv drugotuženog u vezi isplate razlike plata i pobijanja odluka po konkursu za izbor direktora drugotuženogna koji se i sama prijavila, koje elemente je imao u vidu vještak prilikom kvalifikacije intenziteta i trajanja ovakvih vidova štete. Vođenje krivičnog postupka samo po sebi ne predstavlja zakonom priznati vid materijalne štete, a pritiske na apelanticu na radnom mjestu u vezi vođenja tog postupka apelantica nije dokazala. Vrhovni sud je naveo i da je nesporna činjenica da je organizacija radnih mjesta i raspoređivanje radnika u ovlaštenjima poslodavca, te da apelantica nije pobijala ugovore o radu zaključene nakon prvog ugovora od 6. oktobra 2006. godine. Vođenje radnih sporova samo po sebi ne predstavlja osnov za naknadu štete, a apelantica nije ni jednim dokazom dokazala vršenje pritisaka na radnom mjestu zbog vođenja tih postupaka, a ni šikanozno postupanje u odnosu na nju vezano za njihovo vođenje, kakav karakter nema raspoređivanje tužiteljice na druga radna mjesta, a koje je bilo u skladu sa njenom stručnom spremom i koje ona nije ni pobijala. Vrhovni sud je slijednom navedenog istakao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. stav 1., 158., 172. i
200. Zakona o obligacionim odnosima, za naknadu štete po navedenim osnovama, jer tužiteljica na kojoj je teret dokazivanja tokom postupka nije dokazala postojanje činjenica odlučnih za odgovornost tuženih za naknadu traženih vidova štete (član 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kada u predmetnom postupku nisu utvrdili sistematsko psihičko zlostavljanje koje je pretrpila na radnom mjestu, uslijed čega je došlo do povrede apelantičinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, a što je rezultiralo odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević