Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2202/18 (V. V.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Propisano zakonom
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2202/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2202/18, rješavajući apelaciju Vaskrsija Vujinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Vaskrsija Vujinovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 017605 17 Rev od 1.

novembra 2017. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Vaskrsiju Vujinoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Vaskrsiju Vujinoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Vaskrsija Vujinovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 017605 17 Rev od 1. novembra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 7 10 V 017605 15 Gž 4 od 22. septembra 2015.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vaskrsije Vujinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 017605 17 Rev od 1. novembra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 7 10 V 017605 15 Gž 4 od 22. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda i zakonskog zastupnika Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 8. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud i protivnik predlagatelja su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 26. avgusta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Opštine Banjaluka broj 04-473-70/89 od 18. marta 1993. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji) usvojen je prijedlog Opštine Banjaluka kao pravnog sljednika SIZ-a za komunalnu djelatnost Banjaluka za potpunu eksproprijaciju apelantovih nekretnina preciziranih u stavu I izreke rješenja. Rješenje o eksproprijaciji je postalo pravosnažno 5. maja 1993. godine.

6. Pravni prednik protivnika predlagača je 19. maja 1993. godine Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) dostavio prijedlog za određivanje pravične novčane naknade, budući da se stranke nisu mogle dogovoriti, odnosno sporazumjeti o naknadi za eksproprisane nekretnine.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj R-I-4/93 od 10. oktobra 2002. godine apelantu je dosuđena naknada za eksproprisane nekretnine u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja odluke do isplate, kao i troškovi postupka u navedenom iznosu.

8. Odlučujući o žalbama apelanta i protivnika predlagača Okružni sud je Rješenjem broj Gž- 1415/03 od 18. oktobra 2005. godine žalbe stranaka uvažio, ukinuo rješenje Osnovnog suda od 10. oktobra 2002. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U daljnjem toku postupka Osnovni sud je tri puta donosio prvostepena rješenja koja je ukidao drugostepeni sud.

9. U ponovnom postupku Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 017605 14 V 5 od 17.

februara 2015. godine, ispravljenog rješenjem tog suda od 29. aprila 2015. godine u dijelu odluke o troškovima postupka, obavezan je protivnik predlagača da apelantu za nekretnine i biljne zasade eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji isplati ukupan iznos od 204.031,89 KM od dana pravosnažnog rješenja, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (st. I i II izreke rješenja). Stavom III izreke obavezan je protivnik predlagača da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 48.175,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana pravosnažnosti rješenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u provedenom postupku utvrdio da je rješenjem o eksproprijaciji usvojen prijedlog Opštine Banjaluka za potpunu eksproprijaciju apelantovih nekretnina kako su precizirane u rješenju o eksproprijaciji. Dalje je utvrđeno da je tim rješenjem odlučeno da će se nakon njegove pravosnažnosti provesti postupak određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, osim za objekte izgrađene poslije 1968. godine bez odobrenja nadležnog organa, s tim što vlasnik može odnijeti građevinski materijal. Također je utvrđeno da je navedeno rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno 5. maja 1993. godine i da se stranke nisu mogle dogovoriti, odnosno sporazumjeti o naknadi za eksproprisane nekretnine. Protivnik predlagača je stoga 19. maja 1993. godine Osnovnom sudu dostavio prijedlog za određivanje pravične novčane naknade, sačinjen na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske i poljoprivredne struke. Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prijedlog predlagača do ukupnog iznosa od 204.031,89 KM. Primjenom člana 76. u vezi sa čl. 54. i 60. Zakona o eksproprijaciji Osnovni sud je donio svoju odluku.

Osporene odluke Okružnog i Vrhovnog suda

11. Apelant i protivnik predlagača su se žalili protiv navedenog rješenja Osnovnog suda. Odlučujući o žalbama Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 017605 15 Gž 4 od 22. septembra 2015. godine žalbu protivnika predlagača djelimično uvažio i rješenje Osnovnog suda od 17. februara 2015. godine, ispravljeno rješenjem Osnovnog suda od 29. aprila 2015. godine, preinačio tako što je obavezan protivnik predlagača da apelantu na ime naknade troškova tog vanparničnog postupka isplati iznos od 12.240,00 KM umjesto iznosa od 48.175,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba protivnika predlagača odbijena i potvrđeno rješenje Osnovnog suda u dijelu kojim je utvrđena ukupna naknada u iznosu od 204.031,89 KM (stav I izreke). Istim rješenjem apelantova žalba je uvažena, rješenje Osnovnog suda od 17. februara 2015. godine, kako je ispravljeno rješenjem Osnovnog suda od 29. aprila 2015. godine, u dijelu odluke o glavnoj stvari koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na utvrđeni iznos naknade za eksproprisane nekretnine i odbijajućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene troškove postupka je preinačeno, tako što je protivnik predlagača obavezan da apelantu isplati naknadu za eksproprisane nekretnine u ukupnom iznosu od 204.031,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. februara 2015. godine (umjesto od pravosnažnosti rješenja) do isplate i da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos troškova vanparničnog postupka od 12.240,00 KM, počev od 17. februara 2015. godine umjesto od pravosnažnosti rješenja prvostepenog suda, pa do isplate (stav II izreke).

12. U obrazloženju odluke Okružnog suda je, pored ostalog, navedeno da, budući da je rješenjem o eksproprijaciji izvršena eksproprijacija sprata kuće sagrađenog bez odobrenja za građenje, apelantu pripada naknada u visini njegovih ulaganja u izgrađeni sprat eksproprisanog objekta s obzirom na to da on, prema Zakonu o uređenju prostora i građenju a imajući u vidu vrijeme izgradnje, ispunjava uslove za legalizaciju. Okružni sud je smatrao da je apelant u žalbi paušalno tvrdio da nije pravilno procijenjena vrijednost sprata kuće i da pri tome nije ponudio, niti izveo dokaze kojima bi osporio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Nadalje, Okružni sud je, u odnosu na navode žalbe protivnika predlagača koji se odnose na odluku o troškovima postupka, zauzeo stav da je prilikom odmjeravanja visine troškova postupka trebalo primijeniti član 2. tarifni broj 3 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata budući da se u konkretnom slučaju radi o neimenovanim postupcima. Okružni sud je utvrdio da je rješenje o troškovima postupka zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog čega je djelimičnim uvažavanjem žalbe protivnika predlagača na ime troškova postupka dosuđen iznos od 12.240,00 KM umjesto iznosa od 48.175,00 KM dosuđenog rješenjem prvostepenog suda.

13. Obje vanparnične stranke su izjavile reviziju protiv navedenog rješenja Okružnog suda. Odlučujući o revizijama Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 017605 17 Rev od 1. novembra 2017. godine apelantovu reviziju odbacio (stav I izreke rješenja). Istim rješenjem revizija protivnika predlagača je djelimično usvojena i rješenje Osnovnog suda od 17. februara 2015. godine preinačeno tako što je ukupna naknada za eksproprisane objekte određena u iznosu od 69.089,73 KM umjesto 116.163.79 KM, te je protivnik predlagača obavezan da apelantu isplati 69.089,73 KM umjesto 116.163,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. februara 2015. godine, dok je u preostalom dijelu, kojim je određena naknada za eksproprisano zemljiše u iznosu od 86.205,60 KM, te protivnik predlagača obavezan da apelantu isplati 86.205,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. februara 2015. godine, revizija protivnika predlagača odbijena (st. II i III izreke). Stavom IV izreke protivnik predlagača je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka o eksproprijaciji sa zakonskom zateznom kamatom od 17. februara 2015. godine.

14. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant revizijom pobija drugostepeno rješenje u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok protivnik predlagača revizijom pobija odluku drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje je istaknuto da je predmet tog vanparničnog postupka apelantov prijedlog da mu protivnik predlagača na ime eksproprisanih nekretnina isplati naknadu u ukupnom iznosu od 204.031,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. decembra 2014. godine od čega na ime eksproprisanih nekretnina 202.369,39 KM i na ime biljnih zasada 1.662,50 KM.

15. Vrhovni sud je, polazeći od toga da su predmetne nekretnine eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji od 11. maja 1993. godine, a da do 1. decembra 2006. godine nije donesena pravosnažna odluka o određivanju naknade, utvrdio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je mjerodavno pravo za određivanje predmetne naknade Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br.112/06, 37/07 i 110/08), shodno odredbama člana 76. stav 2. tog zakona. Dalje je utvrđeno da nije sporno da je naknada za eksproprisane objekte, pobliže opisane u rješenju o eksproprijaciji, u predmetnom sudskom postupku određena u smislu odredaba člana 54. Zakona o eksproprijaciji. Kako je rješenjem o eksproprijaciji odlučeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja provesti postupak određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, pobliže opisane tim rješenjem, osim za objekte izgrađene poslije 1968. godine bez odobrenja nadležnog organa, Vrhovni sud je smatrao da je protivnik predlagača pravilno ukazao da apelant ne bi imao pravo na naknadu za sprat kuće i šupu, koji su izgrađeni poslije 1968. godine bez odobrenja nadležnih organa. Imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 1. decembra 2014. godine proizlazi da je trenutna tržišna vrijednost objekata eksproprisanih rješenjem o eksproprijaciji 116.163,79 KM od čega sprata kuće i šupe izgrađenih poslije 1968. godine bez dozvole 47.974,06 KM, ima se uzeti da apelantu pripada naknada za eksproprisane objekte u ukupnom iznosu od 69.089,73 KM umjesto 116. 163,79 KM. Navedeno tim prije što je rješenjem o eksproprijaciji odlučeno da u tom slučaju vlasnik može odnijeti građevinski materijal. Vrhovni sud je stoga primjenom člana 250. stav. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku preinačio odluku drugostepenog suda u dijelu kojim je apelantu dosuđena naknada na ime eksproprisanih objekata, te sudio kao u stavu 2. izreke svog rješenja.

16. U pogledu određivanja troškova postupka, Vrhovni sud je istakao da je, imajući u vidu da je taj sud djelimično preinačio odluku drugostepenog suda, stoga, shodno odredbama člana 397. u vezi sa članom 386. ZPP, a sve u vezi sa odredbama člana 2. Zakona o vanparničnom postupku, bilo potrebno donijeti odluku o troškovima predmetnog vanparničnog postupka. Prihvatajući u svemu razloge drugostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka, a nalazeći da je apelantov uspjeh oko 75%, Vrhovni sud je u pogledu odluke o troškovima postupka utvrdio konačan iznos od 9.180,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da apelantova revizija nije dozvoljena budući da se revizijom pobija odluka drugostepenog suda samo u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te ju je stoga, primjenom člana 247. st. 1. i 2. ZPP, a u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku, odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju je istaknuto da se zahtjev za isplatu troškova postupka, shodno odredbama člana 316. ZPP, kao sporedno potraživanje ne uzima u obzir kod određivanja vrijednosti spora. Zato, kada se pobijanim drugostepenim rješenjem, pored odluke o glavnoj stvari, odluči i o zahtjevu za isplatu troškova postupka kao sporednom potraživanju (kao što je u konkretnom slučaju), revizija protiv tog dijela rješenja nije dozvoljena. Vrhovni sud je smatrao da se pojam „pobijani dio pravosnažne presude“ iz člana 237. stav 2. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP, a sve u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku, odnosi samo na novčanu vrijednost glavnog, a ne i sporednog potraživanja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u tome što je u konačnici naknada za eksproprisane objekte (sprat kuće i šupa) snižena na 69.089,73 KM umjesto 116. 163,79 KM, kako je bilo utvrđeno rješenjem Okružnog suda. Istakao je da je rješenjem o eksproprijaciji bilo određeno da će korisnik eksproprijacije apelantu za eksproprisani sprat kuće obezbijediti korištenje drugog odgovarajućeg stana, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Apelant smatra da je zbog toga proizvoljno primijenjen član 54. Zakona o eksproprijaciji. Također, u pogledu odluke o troškovima postupka, apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili procesno pravo. Istakao je da je Okružni sud pogrešno utvrdio troškove postupka kada je primijenio tarifni broj 3 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata koji se odnosi na neimenovane i neprocjenjive predmete iako se u konkretnom slučaju radi o procjenjivim stvarima, te da je trebalo primijeniti tarifni broj 2. Apelant smatra, također, da je Vrhovni sud pogrešno tumačio odredbu člana 237. ZPP u pogledu dopustivosti revizije budući da, po apelantovom mišljenju, navedeni član ne pravi razliku u tome da li se pobijani dio pravosnažne presude odnosi na glavno ili sporedno potraživanje. Međutim, neovisno od toga da li je ispravno tumačenje Vrhovnog suda da apelantova revizija zbog navedenih razloga nije dozvoljena, apelant je istakao da mu je u konkretnom slučaju dozvoljeno podnošenje apelacije u pogledu troškova postupka, jer je revizionom odlukom o reviziji protivnika predlagača izmijenjena odluka o troškovima postupka na apelantovu štetu što mu daje pravo da može izjaviti apelaciju i u dijelu troškova postupka. U pogledu dužine postupka, apelant je naveo da je od podnošenja prijedloga za određivanje naknade (17. maja 1993. godine) pa do okončanja postupka proteklo 20 godina, što je pretjerano dug period. Prvostepena rješenja su više puta ukidana i predmet je pet puta vraćan na prvostepeni postupak, što se vidi iz označenog broja prvostepenog rješenja gdje u broju predmeta stoji oznaka V5 (broj 71 0 V 017605 14 V 5). U toku trajanja postupka apelant je u periodu od 17. septembra 2003. godine pa do 25. septembra 2015. godine više puta urgirao kod prvostepenog i drugostepenog suda da se postupak ubrza. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenje odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, jer je odluka donesena u skladu s važećim propisima.

19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je taj sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava a o čemu su dati razlozi u obrazloženju rješenja tog suda. Dalje je istaknuto da su razlozi zbog kojih su više puta ukidana rješenja prvostepenog suda i predmet vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak sadržani u odlukama tog suda kojim je odlučivano o izjavljenim žalbama.

20. Protivnik predlagača je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim odlukama sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08 i 121/10 – OUS, 79/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 40.

Postupak provođenja eksproprijacije je hitan.

Član 54.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja Član 60.

(1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

(2) Ako je korisniku eksproprijacije predata nepokretnost u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo da bira da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

Član 76.

(1) Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona završiće se po odredbama ovog zakona.

(2) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.

22. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

(2)U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 237. st. 1. i 2.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

Član 254. stav 4.

U postupku povodom revizije protiv rješenja shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude.

Član 316.

Tužilac je dužan u tužbi navesti vrijednost predmeta spora.

Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 397.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelimično ukine.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 V 017605 17 Rev od 1. novembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 20. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem se utvrđivala naknada za eksproprisane nekretnine pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

32. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je osporenim odlukama pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vanparničnom postupku, odlučujući na tri sudske instance, u konačnici utvrdili visinu naknade za apelantove eksproprisane nekretnine. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da mu u konačnici za sprat kuće koji je izgrađen poslije 1968. godine i bez dozvole nadležnih organa nije dosuđena naknada, niti drugi stan, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju rješenja Vrhovni sud dao razloge zašto je u konkretnom slučaju primijenjen Zakon o eksproprijaciji iz 2006. godine, kako je propisano članom 76. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, kao i razloge zašto je u konkretnom slučaju prihvatio kao osnovane revizione navode protivnika predlagača i ukupnu naknadu umanjio za utvrđenu tržišnu vrijednost eksproprisanih objekata (sprata i šupe) sagrađenih poslije 1968. godine i bez dozvole nadležnog organa. Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene Zakona o eksproprijaciji.

36. U odnosu na apelantove navode da su mu pogrešno u konačnici rješenjem Vrhovnog suda smanjeni troškovi vanparničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud apelantovu reviziju u pogledu troškova postupka odbacio kao nedozvoljenu zbog formalnih razloga i da apelantove navode u tom dijelu apelacije Ustavni sud ne može meritorno razmatrati shodno svojoj utvrđenoj praksi (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 871/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud meritorno odlučio o visini troškova cijelog postupka, shodno članu 397. stav 2. ZPP, pošto je djelimično usvojio reviziju protivnika predlagača i preinačio pobijanu odluku a što je u konkretnom slučaju konačna odluka o troškovima postupka koju apelant osporava apelacijom. Ustavni sud zapaža da je u dijelu meritorne odluke Vrhovni sud jasno obrazložio razloge svoje odluke o troškovima postupka, pozivajući se pri tome na čl. 397. stav 2. i 386. ZPP. Vrhovni sud je pri tome smatrao da je Okružni sud u svemu pravilno utvrdio troškove postupka, te imajući u vidu da je djelimično preinačio odluku Okružnog suda (član 397. stav 2. ZPP) apelantu je dosudio troškove cijelog vanparničnog postupka shodno apelantovom uspjehu u tom postupku. Ustavni sud smatra da je u pogledu troškova postupka Vrhovni sud u konačnici za svoju odluku dao dovoljno i jasno obrazloženje, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je relevantnim propisima zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

38. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

a)Relevantni principi

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da je protivnik predlagača prijedlog radi određivanja pravične naknade za eksproprisane nekretnine podnio Osnovnom sudu 19. maja 1993. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U vezi sa navedenim, u ocjenjivanju razumnog roka u kojem je predmetni postupak proveden Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) pa do donošenja rješenja Vrhovnog suda od 1. novembra 2017. godine, dakle, period od 21 godine i 10 mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju radi se o vanparničnom postupku koji se vodio radi određivanja naknade za apelantove eksproprisane nekretnine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

43. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je protivnik predlagača podnio prijedlog za određivanje naknade, Osnovni sud prvo rješenje (broj R-I-4/93) donio 10. oktobra 2002. godine, dakle, nakon šest godina i 10 mjeseci (računajući rok od 14. decembra 1995. godine). Nakon što je pet puta rješavan pred prvostepenim sudom, predmet je okončan revizionim rješenjem Vrhovnog suda 1. novembra 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao 21 godinu i 10 mjeseci, što je, po ocjeni Ustavnog suda, a priori van razumnog roka i što traži sveobuhvatnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

47. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ostalim segmentima, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni vanparnični postupak trajao 21 godinu i 10 mjesci iako se radi o postupku koji se po izričitim zakonskim odredbama smatra hitnim, te da taj postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2202/18 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio