Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3553/19 (A.T.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Troškovi postupka
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3553/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3553/19, rješavajući apelaciju koju je podnio A. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. T.

protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 043648 19 Gž od 10. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 043648 18 P od 22. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kreševa, kojeg zastupa Nedžad Beća advokat iz Sarajeva, podnio je 12. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 043648 19 Gž od 10. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 143648 18 P od 22. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (I.J.) da apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.825,10 KM, te je kao neosnovan odbijen zahtjev apelanta da mu se nadoknade troškovi parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju prvostepene odluke Općinski sud je naveo da je odluka o troškovima postupka zasnovana na odredbama čl. 386. stav (1) i 387. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo da se troškovi apelanta odnose na troškove zastupanja apelanta po punomoćniku advokatu, te da se isti sastoje od: takse na tužbu u iznosu od 300,00 KM, takse na presudu u iznosu od 300,00 KM, sastava opomene pred tužbu u iznosu od 217,50 KM, sastava tužbe u iznosu od 880,00 KM, pristupa na pripremno ročište u iznosu od 880,00 KM, pristupa na glavnu raspravu u iznosu od 890,00 KM, naknade za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja za naprijed navedena dva ročišta u iznosu od 240,00 KM i troškove upotrebe vlastitog automobila na relaciji Sarajevo-Kiseljak i obratno za dva dolaska u iznosu od 117,60 KM, tako da ukupni troškovi iznose 3.825,10 KM. Općinski sud je dalje naveo da je odbio zahtjev punomoćnika apelanta za troškove odsustva iz kancelarije kao i troškove upotrebe vlastitog automobila preko dosuđenog iznosa jer nisu obračunati u skladu s Advokatskom tarifom, te da mu nije priznao ni naknade dnevnica za obavljene poslove prilikom dolaska na dva ročišta u iznosu od 400,00 KM jer prema Advokatskoj tarifi istom ne pripada dnevnica za prisustvo na naprijed navedenim ročištima. Općinski sud je dalje naveo da nije priznao naknadu troškova na ime sastava podnesaka od 17. avgusta 2018. godine, 6. novembra 2018. godine i 12. oktobra 2018. godine jer nisu bili od značaja za rješavanje ove pravne stvari. Takođe, Općinski sud je naveo da je odbio naknadu dnevnica za obavljanje poslova izvan sjedišta kancelarije radi uvida u krivični spis 2. novembra 2018. godine u iznosu od 200,00 KM, kao i naknadu za odsustvo iz kancelarije u iznosu od 360,00 KM povodom odlaska radi uvida u krivični spis, troškove upotrebe vlastitog automobila radi odlaska u Travnik u iznosu od 115,97 KM, troškove kopiranja dijela krivičnog spisa u iznosu od od 25,00 KM i troškove takse na ime pribavljanja istorijskog zemljišnoknjižnog izvoda u iznosu od 10,00 KM jer sud cijeni da se radi o dokazima koji su materijalizovani kroz sastav same tužbe, a isti nisu sačinjeni u skladu s Advokatskom tarifom.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučuje primjenom relevantnih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 22/04, 24/04 i 18/05) i primjenom odredaba člana 386. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbijen zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa, te da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je u predmetnom postupku priznao troškove kako je precizirano u obrazloženju prvostepene odluke.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je nejasno zbog čega su nižestepeni sudovi zaključili da zahtjev za nadoknadu troškova nije zasnovan na zakonu, odnosno da je obračunat preko iznosa koji je utvrđen advokatskom tarifom. Apelant, u suštini, kroz tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava osporava odluku o troškovima postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3553/19 (A.T.) | Sudska praksa | Aktio