Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2129/18 (H. D.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2129/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2129/18, rješavajući apelaciju Hamida Drakovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hamida Drakovca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 191787 16 Kž 4 od 7. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1Hamid Drakovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 191787 16 Kž 4 od 7. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine. Apelant je također podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru preciziranu u apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom 2Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2129/18 od 11. maja 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). 3Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 29. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 6. i 10. decembra 2019. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje 5Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene 6Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 191787 11 K od 31. oktobra 2014. godine apelant (kojeg je branio Alen Nakić, advokat iz Sarajeva) oslobođen je optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
7Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 191787 15 Kž od 29. maja 2015. godine kojim je žalbu djelimično uvažio, presudu Općinskog suda od 31. oktobra 2014. godine ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud propustio pravilno utvrditi činjenično stanje, zbog čega je, u ponovnom postupku, potrebno sve izvedene dokaze ocijeniti savjesno i brižljivo, pojedinačno i zajedno u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), posebno iskaz oštećene L. M. (u daljnjem tekstu: oštećena) u njenoj dosljednosti prilikom prepoznavanja apelanta, i to kako tokom istrage tako i na glavnom pretresu. Osporene odluke 8Odlučujući u ponovljenom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine kojom je apelant (kojeg je branio Alen Nakić, advokat iz Sarajeva) proglašen krivim za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Nakon provedenog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant navedeno krivično djelo učinio tako što se u vrijeme i na mjestu navedenom u presudi, upravljajući vozilom, kroz otvoren prozor, bez ikakvog povoda, dva puta obratio pogrdnim riječima oštećenoj koja se kretala ulicom, a kada ona nije reagirala, zaustavio se i izašao iz svog vozila, te je stisnutom pesnicom udario u predjelu usta, a zatim je udario nogom u predjelu lijeve natkoljenice, kojom prilikom je oštećena zadobila lake tjelesne povrede, čime je ugrozio građanski mir na javnom mjestu, nakon čega se udaljio s lica mjesta. Dakle, zaključeno je da je apelant nasiljem prema drugome, naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir i jedno lice lako tjelesno ozlijedio, čime je počinio navedeno krivično djelo s direktnim umišljajem.
9Općinski sud je naveo da su na glavnom pretresu, u skladu sa članom 331a. ZKPFBiH, prihvaćeni dokazi, i to iskazi svjedoka optužbe (oštećene, kao i Sakiba Panjete i Dž. K.) i vještaka medicinske struke, kao i materijalna dokumentacija, među kojom je i zapisnik o prepoznavanju lica – predmeta od 26. novembra 2008. godine. Navedeno je da sud nije prihvatio kao materijalni dokaz optužbe – zapisnik o ispitivanju osumnjičenog apelanta od 26. novembra 2008. godine jer apelant, u smislu člana 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH, nije poučen o tome da je njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi. Općinski sud je također prihvatio iskaze svjedoka odbrane Joze Anđića i Avde Huseinovića. Na glavnom pretresu je izvršen uvid u ove dokaze, odnosno oni su pročitani, nakon čega su se strane u postupku i apelantov branilac izjasnili da nemaju novih dokaznih prijedloga, te su iznijeli završnu riječ.
10U presudi je dalje interpretiran iskaz oštećene koja je pojasnila kako se inkriminirani događaj desio. Navedeno je da je oštećena na detaljan i jasan način opisala sve što je preživjela kritične prilike, te do u detalje navela riječi koje joj je apelant uputio, decidirano i uvjerljivo opisala na koji način ju je, nakon što je izašao iz vozila, najprije udario šakom u predjelu usne, a zatim nogom u predjelu bedra, te se zatim vozilom udaljio s lica mjesta. Također je u više navrata u toku svog svjedočenja navela kako ga je mogla dobro vidjeti, navodeći da ga je vidjela već pri prvom kontaktu jer je bio snijeg i ona se kretala odmah pored vozila, u istom smjeru u kojem se kretalo vozilo kojim je upravljao apelant. On joj se obratio kroz otvoren prozor, upravljajući pri tome vozilom jako sporo, brzinom kojom se kreće pješak, te nekoliko puta, odgovarajući kako na pitanja optužbe tako i branioca, ponovila da je apelant, na kojeg je pokazala i u sudnici, lice koje joj se prvo obratilo pogrdnim riječima, a zatim je i fizički napalo kritične prilike. Općinski sud je u potpunosti poklonio vjeru iskazu oštećene, cijeneći ga iskrenim, logičnim i uvjerljivim. Pored navedenog, sud je imao u vidu i način na koji je oštećena svjedočila pred sudom, da je bila čvrsta, dosljedna i sigurna u svom kazivanju, ali i njenu očiglednu uznemirenost i uzbuđenost, kao i njeno objašnjenje da se kritične prilike uplašila i da je uslijed kritičnog događaja pretrpjela stres i traumu kao posljedicu napada. Pojašnjeno je da je radnja prepoznavanja apelanta od strane oštećene obavljena u nadležnoj policijskoj upravi, kako je to konstatirano u zapisniku o prepoznavanju lica od strane oštećene od 26. novembra 2008. godine, iz kojeg je vidljivo da je oštećena na zapisnik opisala napadača kao muškarca starosne dobi oko 40 godina, visine oko 170-175 cm, svjetlijeg tena, smeđih očiju, sitnih zuba. Oštećenoj je tada pokazano pet imenovanih lica, te je ona s potpunom sigurnošću prepoznala lice pod rednim brojem 2 (apelant) kao lice koje ju je napalo. Općinski sud je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zakonitosti jer je utvrdio da su oštećenoj prilikom radnje prepoznavanja, a tek nakon što je detaljno opisala napadača, predočena lica, i to pet lica, među kojima je ona sa 100% sigurnošću prepoznala apelanta kao lice koje je nad njom izvršilo krivično djelo nasilničkog ponašanja. Ovaj zapisnik sadrži sve ostale potrebne elemente, te je kao takav sačinjen u skladu sa zakonskim odredbama. Iz svjedočenja oštećene proističe da joj je prilikom prepoznavanja u vrsti predočeno više lica, koja su u vrijeme kada je ona pozvana na prepoznavanje već stajala u vrsti, a nisu jedan po jedan ulazili, kako to tvrdi odbrana. Iz njenog iskaza, također, proistječe da su lica koja su joj pokazana bila iste fizičke konstrukcije, u vrijeme prepoznavanja svi su imali crnu kapu na glavi i samo im je izgled lica bio drugačiji, ali je ona odmah, bez imalo dileme, prepoznala optuženog (u zapisniku stoji: „Sa 100% sigurnošću pod rednim brojem 2. prepoznala sam lice koje me napalo, što sam potvrdno izjavila tri puta“), te je nakon toga u sudnici pokazala na apelanta i potvrdila da je 100% sigurna da je to on, dakle svjedokinja je prilikom zakonske radnje prepoznavanja, kao i na glavnom pretresu, s potpunom sigurnošću prepoznala apelanta kao lice koje ju je napalo kritične prilike, pri čemu je u toku davanja svog iskaza dodatno pojasnila da ga je dobro vidjela kritične prilike, kao i da ga je nakon toga viđala, kako je navela, u mahali, te je primijetila da bi on, iako joj se nije obraćao, tada gledao u nju, što je kod nje svaki put izazivalo osjećaj nelagode i straha, zbog čega je obavljeno prepoznavanje za sud pouzdano i u potpunosti prihvatljivo, tim prije što se sud u toku glavnog pretresa uvjerio da je apelant lice čiji izgled odgovara opisu koji je svjedokinja dala neposredno prije radnje prepoznavanja, u skladu sa članom 99. stav 3. ZKPFBiH, kojim je propisano da će se svjedoku, nakon što opiše lice, ono pokazati zajedno s drugim njemu nepoznatim licima.
11U vezi s tim, pored oštećene, na glavnom pretresu su saslušani svjedoci optužbe – policijski službenici koji su postupali povodom ovog događaja, a iz čijih iskaza proizlazi da nisu očevici kritičnog događaja, nego su do saznanja o kritičnom događaju došli posredno, iz razgovora s oštećenom i preduzimanjem službenih radnji, te su njihovi iskazi interpretirani u presudi. Općinski sud je dalje naveo da je, analizirajući iskaze svjedoka odbrane Joze Anđića i Avde Huseinovića, koji su tvrdili da je apelant u inkriminirano vrijeme bio na proslavi Božića u Varešu kod svjedoka Joze Anđića, zaključio da ovi svjedoci poznaju apelanta duži niz godina i da su s njim ne samo u poznaničkim nego i u dobrim prijateljskim odnosima, što potvrđuje okolnost da ga je svjedok Jozo Anđić pozvao na porodičnu proslavu vjerskog praznika Božića (čak i više puta), odnosno da je svjedok Huseinović s apelantom i otišao na tu proslavu. Općinski sud je dalje naveo da iz iskaza ovih svjedoka odbrane proizlazi da nisu bili sigurni i izričiti koja godina je bila u pitanju, pa je tako na pitanje branioca: ,,Da li se sjećate gdje ste bili na dan 26. prosinca 2007. godine?“, svjedok Anđić odgovorio: „Pretpostavljam, obzirom da su mi roditelji moji tamo živjeli na selu [...] obzirom da su oni umrli, onda sam ja nastavio neku tradiciju obilježavanja božićnih blagdana sa svojom obitelji“, dok je svjedok Huseinović, s obzirom na to da u toku svog iskaza svjedok sam nije spomenuo godinu, na pitanje suda koje godine je bila ta proslava Božića na koju je išao s optuženim kod Joze Anđića, kao što je prethodno navedeno, odgovorio da misli da je to bilo 2007. godine. Konačno, iskazi ovih svjedoka nisu saglasni kada je u pitanju dužina njihovog boravka na proslavi i vrijeme povratka u Sarajevo, pa tako svjedok Anđić navodi da su se sva trojica vratila u Sarajevo 27. decembra u jutarnjim satima, dok je svjedok Huseinović izjavio da su prenoćili jednu noć i vratili se u Sarajevo ,,26. nekad tamo iza podne, pred mrak“. Imajući u vidu prednje navedeno, odnosno dugogodišnji prijateljski odnos između oba svjedoka odbrane i apelanta, njihovu opisanu nesigurnost u pogledu predmetne godine, kao i okolnost da svjedoci nisu bili saglasni u pogledu dužine trajanja posjete apelanta i svjedoka Huseinovića i datuma i vremena njihovog povratka (jer ne samo da su naveli različite datume nego i doba dana), nasuprot iskazu oštećene koja je bila sigurna i čvrsta u svom kazivanju, uključujući vrijeme izvršenja inkriminiranih radnji (a koja okolnost je potkrijepljena i materijalnim dokazima), Općinski sud nalazi da ovakvi iskazi svjedoka odbrane nisu obesnažili provedene dokaze optužbe, prevashodno iskaz oštećene i njenu dosljednost u prepoznavanju apelanta, pri čemu odbrana ni na kakav način nije ukazala da bi oštećena imala bilo kakvog interesa da neosnovano tereti upravo apelanta, kojeg je dobro vidjela prilikom izvršenja krivičnog djela, susretala i nakon toga, te prepoznala kako tokom istrage tako i na glavnom pretresu. 12Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, Općinski sud je, imajući u vidu kaznu propisanu za predmetno krivično djelo (kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina), od otežavajućih okolnosti na apelantovoj strani, prije svega, cijenio da je ranije višestruko osuđivan za različita i raznovrsna krivična djela (pet precizno navedenih presuda, među kojima je i Presuda Osnovnog suda I Sarajevo broj K-488/90-II od 8. januara 1991. godine zbog krivičnog djela iz člana 165. stav 2. KZBiH, kojom je kažnjen novčanom kaznom koja je, prema izvodu iz kaznene evidencije, brisana, što, međutim, nema za posljedicu da se smatra neosuđivan tom presudom i da se u krivičnom postupku takva osuđivanost ne vrednuje kao otežavajuća, što je i u skladu s jurisprudencijom Vrhovnog suda Federacije BiH (predmet broj 09 0 K 001427 09 Kž 11). 13Kantonalni sud je povodom žalbe apelantovog branioca (Alena Nakića, advokata iz Sarajeva) od 2. marta 2016. godine i žalbe Tužilaštva, na sjednici vijeća, održanoj u prisustvu tužioca, apelantovog branioca i apelanta, donio Presudu broj 65 0 K 191787 16 Kž 2 od 16. augusta 2016. godine kojom su odbijene kao neosnovane podnesene žalbe, te je Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine potvrđena. Ustavni sud konstatira da je u žalbi od 2. marta 2016. godine „podnesen zahtjev u smislu člana 319. stav 1. ZKPFBiH da se branilac i apelant obavijeste o sjednici vijeća povodom žalbe“.
14Nakon toga, Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 191787 16 Kv 2 od 22. februara 2017. godine usvojio zahtjev apelantovog branioca Džeme Hadžiomeragića, advokata iz Sarajeva, od 23. januara 2017. godine, ukinuo i stavio van snage klauzulu pravomoćnosti Presude Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da apelantu prvostepena presuda nije uručena na način koji je propisan odredbama člana 185. stav 4. u vezi sa članom 184. ZKPFBiH, pa iz tog razloga u odnosu na apelanta nije ni počeo teći rok za izjavljivanje žalbe na tu presudu. Zatim je Džemo Hadžiomeragić, advokat iz Sarajeva, 9. maja 2017. godine izjavio žalbu na navedenu presudu Općinskog suda. Ustavni sud konstatira da je u uvodu žalbe navedeno da žalbu podnosi apelant lično, da sadrži memorandum advokata Džeme Hadžiomeragića, te konačno da su tu žalbu potpisali apelant i branilac Džemo Hadžiomeragić, advokat. Također, „u žalbi je podnesen zahtjev u smislu člana 319. stav 1. ZKPFBiH da se apelant obavijesti o sjednici vijeća povodom žalbe“.
15Slijedom toga, Kantonalni sud je, u smislu člana 319. ZKPFBiH, održao sjednicu vijeća 7. septembra 2017. godine, na kojoj su bili prisutni kantonalni tužilac, apelantov branilac – advokat Džemo Hadžiomeragić i apelant. Konačno, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 191787 16 Kž 4 od 7. septembra 2017. godine odbio kao neosnovane „žalbe branilaca“ apelanta (od 2. marta 2016. i 9. maja 2017. godine) i kantonalnog tužioca i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine. Istom presudom Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu pod brojem 65 0 K 191787 16 Kž 2 od 16. augusta 2016. godine stavljena je van snage. 16U obrazloženju je navedeno da je na sjednici vijeća, apelantov branilac, između ostalog, izjavio da u cijelosti ostaje pri žalbi od 2. marta 2016. i 9. maja 2017. godine, s čim se složio i apelant. 17Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je prvostepeni sud svoje odlučne zaključke u pobijanoj presudi zasnovao na nezakonito provedenoj radnji prepoznavanja, te da je stoga pogrešno primijenio član 3. stav 2. ZKPFBiH, prihvaćanjem zapisnika o prepoznavanju lica od 26. novembra 2008. godine. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da taj zapisnik sadrži sve potrebne elemente, te je citirao član 99. stav 3. ZKPFBiH, na koji se branilac pozvao u žalbi. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz uvida u navedeni zapisnik o prepoznavanju, kao i obrazloženja prvostepene presude, proizlazi da je oštećenoj, prilikom radnje prepoznavanja, a tek nakon što je detaljno opisala napadača, predočeno pet lica koja su u vrijeme kada je ona pozvana na prepoznavanje već stajala u vrsti, među kojima je oštećena sa stopostotnom sigurnošću prepoznala apelanta kao lice koje je nad njom izvršilo krivično djelo nasilničkog ponašanja. Nadalje, iz iskaza oštećene datog pred prvostepenim sudom proizlazi da su lica koja su joj pokazana bila iste fizičke konstrukcije, svi su imali crnu kapu na glavi, samo im je izgled lica bio drugačiji, ali je oštećena odmah, bez imalo dileme, prepoznala apelanta. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i okolnost da je oštećena na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom sa stopostotnom sigurnošću prepoznala apelanta kao učinioca predmetnog krivičnog djela, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije bilo razloga da prvostepeni sud naprijed navedeni zapisnik o prepoznavanju lica ne prihvati kao zakonit dokaz. Naime, istaknuto je da ako svjedok prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu, između ostalog, identificira optuženog kao učinioca krivičnog djela, onda takvi navodi predstavljaju dio iskaza koji se mora ocijeniti u vezi s ostalim izvedenim dokazima i u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza. Da je obavljeno prepoznavanje pouzdano i prihvatljivo, i prema ocjeni Kantonalnog suda, ukazuje i dio iskaza oštećene u kojem je dodatno pojasnila da je apelanta dobro vidjela kritične prilike, kao i da ga je nakon toga viđala, te je primijetila da bi on, iako joj se nije obraćao, tada gledao u nju, što je kod nje svaki put izazivalo osjećaj nelagode i straha. Ocijenjeno je da pravilnost navedenog zaključka prvostepenog suda ne mogu dovesti u pitanje ni žalbeni prigovori branioca o nepravilnostima prilikom vršenja radnje prepoznavanja jer se u pogledu iznesenih navoda branilac nije pozvao na bilo kakve dokaze kojima bi se oni mogli dokazati.
18Ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni navodi da je prvostepeni sud presudu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke od 22. marta 2011. godine, te njegovim iskazima s glavnog pretresa od 11. jula 2012. i 22. augusta 2013. godine, pri čemu je nalaz vještaka dat na osnovu fotokopije nalaza Zavoda za hitnu medicinsku pomoć od 26. decembra 2007. godine, koji nije potvrđen kao neizmijenjen u odnosu na original. Kantonalni sud je naveo da iz uvida u spis, i to materijalnih dokaza Tužilaštva, proizlazi da je medicinska dokumentacija JU Zavoda za hitnu pomoć od 26. decembra 2007. godine, na kojem je vještak medicinske struke zasnovao stručni nalaz i mišljenje, originalni dokument koji je potpisao doktor koji je pregledao oštećenu i koji je ovjerila navedena ustanova.
19Kantonalni sud je ocijenio da branilac neosnovano ukazuje da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, te da je protivrječna razlozima presude jer u dijelu izreke u kojem se navodi da se apelant bez ikakvog povoda dva puta obratio pogrdnim riječima oštećenoj koja se kretala ulicom nije navedeno o kakvim riječima se radilo jer te riječi predstavljaju pravni pojam i ulaze u biće krivičnog djela, te protivrječnost između izreke i razloga pobijane presude, što se ogleda u tome da je u izreci navedeno da je apelant radnje preduzeo bez ikakvog povoda, dok s druge strane navodi da iz iskaza oštećene proizlazi da je apelanta nakon izgovorenih pogrdnih riječi pljunula, te da je apelant nakon toga izašao iz vozila i primijenio fizičku silu prema njoj. Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju prvostepene presude detaljno naveo način izvršenja krivičnog djela, navodeći, između ostalog, i pogrdne riječi koje je apelant uputio oštećenoj, te ispravno zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, koje predstavlja nemotivirano nasilje i ogleda se u njegovoj bezrazložnosti i činjenici da je ono, bez objektivne povezanosti s ponašanjem oštećenog, samo sebi cilj. Kantonalni sud dalje nalazi da su neosnovani braniočevi navodi iz žalbe da je oštećena pljuvanjem apelanta prouzrokovala apelantove radnje jer se slijed događaja kojim je počinjeno krivično djelo mora posmatrati u cjelini, konkretno apelant se kretao vozilom pored oštećene, zatim joj se obratio pogrdnim riječima, a ona je izrevoltirana pljunula u njegovom pravcu, nakon čega je on izašao iz vozila, udario oštećenu šakom u predjelu usne, pa nogom u predjelu bedra, sjeo u vozilo i nastavio dalje voziti, a što je jasno opisao prvostepeni sud.
20Ocijenjeni su neosnovanim i navodi da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz kojih bi bilo očigledno na osnovu kojeg dokaza je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio vlasnik ili korisnik vozila marke ,,Fiat“ označenih registarskih oznaka u vrijeme činjenja krivičnog djela, kao i na osnovu čega je zaključio da je predmetni događaj ugrozio građanski mir, te prigovara razlozima o odlučnim činjenicama u vezi s iskazima svjedoka odbrane Joze Anđića i Avde Huseinovića. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio napadač u predmetnom događaju, a iz Službene zabilješke MUP-a II PU broj 02/3-2-2/08 od 20. novembra 2008. godine proizlaze relevantni podaci o vlasniku vozila, kao i korisniku vozila, a čiji korisnik je bio apelant.
21Razmatrajući braniočeve navode u odnosu na iskaze svjedoka odbrane Joze Anđića i Avde Huseinovića, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud u skladu sa slobodnom ocjenom dokaza izvršio analizu svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te izveo zaključak da li je odlučna činjenica utvrđena ili nije. Tako je prvostepeni sud naveo sadržajne elemente i rezultate izvedenih dokaza odbrane, odnosno iskaza navedenih svjedoka, te na jasan način objasnio da ih nije prihvatio kao dokazane jer iz iskaza proizlazi da svjedoci nisu bili sigurni i izričiti koje godine su slavili Božić u kući Anđića u Varešu, nisu bili saglasni kada je u pitanju dužina njihovog boravka na proslavi i vrijeme povratka u Sarajevo, kao i da su svjedoci i apelant dugogodišnji prijatelji, nasuprot iskaza oštećene koja je bila sigurna u svom kazivanju. Shodno navedenom, Kantonalni sud smatra da su braniočevi žalbeni prigovori upućeni činjeničnom osnovu pobijane presude neosnovani.
22Nasuprot navedenim žalbenim prigovorima da je prvostepeni sud bio dužan da pročita zapisnike s glavnog pretresa na kojima su saslušani svjedoci i vještaci koji su više puta saslušavani, pa su ti iskazi morali biti jasno identificirani i fiksirani datumom njihovog saslušanja, i prilikom izvođenja tih dokaza označeni kao da se čitaju zapisnici s glavnog pretresa jer u protivnom pobijana presuda ne može biti ispitana, Kantonalni sud nalazi da nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH, odnosno da prvostepeni sud nije nepravilno primijenio odredbu člana 331a. stav 4. ZKPFBiH, niti je to utjecalo na zakonito i pravilno donošenje presude. 23Ispitujući prvostepenu presudu u odluci o izrečenoj kazni, u vezi sa žalbenim prigovorima branioca i kantonalnog tužioca, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda i u tom pravcu pravilna. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio kao otežavajuće okolnosti apelantovu raniju višestruku osuđivanost za različita i raznovrsna krivična djela (u presudi navedenim odlukama), pobude i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, nasilje nad mlađom ženskom osobom bez ikakvog povoda i razloga, te količinu nasilja i iskazanu upornost u činjenju krivičnog djela, a koja se ogleda u višestrukom i raznovrsnom nanošenju povreda oštećenoj, po različitim dijelovima tijela, dok nije našao olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani. Kantonalni sud je dalje naveo da je osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio da od olakšavajućih okolnosti cijeni činjenicu da je apelant otac jednog maloljetnog djeteta, međutim ta okolnost, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije od takvog značaja da bi utjecala na donošenje drugačije odluke suda. Imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno postupio kada je apelanta za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine koja nije blago, ali ni strogo odmjerena jer ona, i prema ocjeni tog suda, u svemu odgovara težini učinjenog krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti apelanta kao njegovog učinioca, te je dovoljna i potrebna da se postigne svrha kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH. Pri tome je Kantonalni sud istakao da su tačni braniočevi navodi da je prvostepeni sud kod otežavajućih okolnosti cijenio i Presudu Osnovnog suda I Sarajevo broj K-488/90-II od 8. januara 1991. godine, koja je prema izvodu iz kaznene evidencije brisana jer se brisanjem osude iz kaznene evidencije učinilac krivičnog djela smatra neosuđivanim u skladu sa članom 125. stav 7. KZFBiH, pa se kao takva ne može cijeniti kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za predmetno krivično djelo. Međutim, i ta okolnost, prema mišljenju Kantonalnog suda, zbog brojnosti presuda kojima je apelant ranije osuđivan nije bila od značaja prilikom izricanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije 24Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je također naveo da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istaknute povrede se ogledaju u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava u postupku donošenja pobijane presude, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U obimnoj apelaciji apelant opisuje hronologiju predmetnog postupka i navodi cjelokupan sadržaj žalbe/žalbi. Apelant opisuje da je Kantonalni sud, nakon što je stavio van snage presudu od 16. augusta 2016. godine, zakazao sjednicu vijeća na koju je pozvao branioca posredstvom kojeg je, kao i lično, apelant izjavio svoju žalbu (Džemo Hadžiomeragić, advokat) protiv prvostepene presude, apelanta i tužioca, ali da nije pozvao Alena Nakića, advokata iz Sarajeva, te mu nije omogućio da pred sudom, kao branilac koji je sačinio i podnio žalbu od 2. marta 2016. godine, obrazloži i pojasni podnesenu žalbu, a u vezi s tim apelantu omogući pravo na formalnu odbranu posredstvom branioca advokata koji je podnio braniteljsku žalbu. Nakon održane sjednice vijeća, Kantonalni sud je donio presudu od 7. septembra 2017. godine u kojoj je nepravilno naveo da se odbijaju kao neosnovane žalbe apelantovih branilaca i kantonalnog tužioca, mada iz podnesene apelantove žalbe od 9. maja 2017. godine proizlazi da je upravo apelant lično podnosilac žalbe, što dovodi do zaključka „da o ličnoj žalbi apelanta koja je podnesena 9. maja 2017. godine de iure nije ni odlučeno“. Apelant, također, ukazuje da je prvostepena presuda zasnovana na zapisniku o prepoznavanju lica od 26. novembra 2008. godine, koji je nastao kao posljedica nepravilne primjene odredbe člana 99. stav 3. ZKPFBiH. U tom smislu apelant ističe i da sud nije pravilno ocijenio iskaz svjedoka Sakiba Panjete. Kada je u pitanju navedeni dokaz (zapisnik o prepoznavanju), apelant ukazuje da je o njegovoj zakonitosti sud bio dužan odlučiti primjenom načela in dubio pro reo. U vezi s tim, apelant istovremeno ukazuje i na kršenje njegovih prava iz člana 14. Evropske konvencije, koje se ogleda u tome da je pobijanom presudom povodom istog procesnog pitanja (radnja prepoznavanja) odlučio drugačije nego u Rješenju Kantonalnog suda broj 65 0 K 189979 11 Kž od 13. februara 2013. godine. Također navodi da je podnesenom žalbom apelantov branilac ukazao da se indicirana bitna povreda odredbi krivičnog postupka ogleda u tome da je sud, kada su u pitanju saslušani svjedoci i vještaci, bio dužan da pročita zapisnike s glavnog pretresa na kojima su ti svjedoci i vještaci saslušani, a sve imajući u vidu da su svjedoci i vještaci više puta saslušavani (sa izuzetkom svjedoka odbrane), pa su u vezi s tim ti dokazi, tj. njihovi iskazi morali biti jasno identificirani i fiksirani datumom njihovog saslušanja, prilikom izvođenja tih dokaza označeni kao da se čitaju zapisnici s glavnog pretresa na kojima su oni dati. Smatra da se „istovrsno kršenje apelantovih ljudskih prava“ ogleda i u tome što pobijana presuda uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na žalbene razloge koji su izneseni u žalbi apelantovog branioca od 2. marta 2016. godine, kao i u žalbi samog apelanta od 9. maja 2017. godine, a u kojima je apelantov branilac ukazao na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, a koja se ogleda u nerazumljivosti izreke pobijane presude, naročito u pogledu okolnosti da nije izveden nijedan dokaz koji bi van razumne sumnje ukazivao i dokazivao gdje je apelant bio in tempore criminis. U tom smislu, apelant posebno ukazuje da je Općinski sud pogrešno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka odbrane Joze Anđića i Avde Huseinovića, a za koje je u presudi od 31. oktobra 2014. godine naveo da su konzistentni i dosljedni u svojim iskazima da bi se, u odnosu na iste razloge u presudi Općinskog suda od 5. januara 2016. godine, a da nisu izvođeni bilo kakvi novi dokazi koji bi ukazivali, isti procesno diskvalificirali zbog navodnih razlika u njihovim iskazima. Na kraju, apelant ukazuje da kršenje njegovih prava proizlazi iz potpuno proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, što se ogleda u tome što je sud, kako prvostepeni tako i drugostepeni, apelantu kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne potpuno proizvoljno cijenio i osude koje sežu u decenijsku prošlost, a koje se, s obzirom na to da je u odnosu na njih nastupila rehabilitacija, nisu mogle cijeniti kao takve s obzirom na to da se brisanjem osude iz kaznene evidencije počinilac smatra neosuđivanim, te mu se te osude ne mogu uzimati kao otežavajuće okolnosti, a kako to ispravno utvrđuje i Vrhovni sud Federacije BiH u Presudi broj 04 0 K 006123 15 Kž 6 od 4. marta 2015. godine.
b)Odgovori na apelaciju 25Općinski sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u spis utvrdio da apelant zaključak o iskazu svjedoka Sakiba Panjete pogrešno tumači jer je u tom iskazu naveo da su dva lica, koja su stajala u vrsti za prepoznavanje s apelantom, službenici PU Novo Sarajevo i da ne liče baš na apelanta, dok jedan od njih po visini i po konstituciji odgovara, odnosno liči na apelanta, što je potpuno drugačije od apelantovih navoda da „optuženi nije bio ni sličan licima koja su pokazana navodnoj oštećenoj“. Pored toga, osporena odluka je bila predmet kontrole višeg suda, u konkretnom slučaju Kantonalnog suda, tako da je prvostepeni sud donio zakonitu odluku.
26Kantonalni sud je naveo da je, odlučujući u smislu člana 328. ZKPFBiH u presudi od 7. septembra 2017. godine, odgovorio na sve žalbene navode apelantovog branioca koji su se odnosili na sve žalbene osnove i dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore. Istaknuto je da u apelaciji apelant objašnjava svoje viđenje i tumačenje domaćih propisa, što ne može predstavljati povredu istaknutih prava.
V.Relevantni propisi 27Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi: Član 362.
Nasilničko ponašanje (1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lahko tjelesno ozlijeđena, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
28Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. (1) i (2) Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 53. st.(1) i (4) Pravo na branioca (1) Osumnjičeni odnosno optuženi može imati branioca tokom cijelog postupka.
(4) Branilac mora predati punomoć za zastupanje prilikom preduzimanja prve radnje u postupku.
Član 54. stav (2) Broj branilaca (2) Osumnjičeni odnosno optuženi može imati više branilaca, ali samo jedan od njih imaće status glavnog branioca o čemu će se osumnjičeni odnosno optuženi izjasniti. Smatra se da je odbrana obezbijeđena kada u postupku učestvuje jedan od branilaca.
Član 99. stav (3) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. st. (7) i (8).
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.
Član 319. st. (1) i (5) Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
(5) Sjednica Vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji prisustvuju sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dopuštenju predsjednika Vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.
VI.Dopustivost 29U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 191787 16 Kž 4 od 7. septembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 19. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum 33Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je također ukazao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje 34Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35Član 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru […].
36Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u navedenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. 37Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da radnja prepoznavanja nije izvršena u skladu s odredbama ZKPFBiH, da mu je uskraćeno pravo na odbranu zbog nepozivanja branioca Alena Nakića, advokata, na sjednicu drugostepenog vijeća, kao i zbog odluke o kazni. Nadalje, apelant ukazuje da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje zbog ocjene provedenih dokaza, a naročito iskaze saslušanih svjedoka, te da Kantonalni sud nije razmotrio sve navode koji su isticani u žalbi/žalbama, te da faktički nije odlučeno o žalbi apelanta lično jer to ne proizlazi iz izreke osporene presude Kantonalnog suda.
38Ustavni sud konstatira da iz osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je apelant počinio krivično djelo opisano u izreci prvostepene presude na osnovu iskaza saslušane oštećene, te zapisnika o prepoznavanju apelanta od strane oštećene, zatim iz medicinske dokumentacije o ozljedama koje je oštećena zadobila, kao i vještačenja koje je proveo vještak sudske medicine. Dalje, da je odluka o krivičnoj sankciji donesena uzimanjem u obzir svih okolnosti na apelantovoj strani (nijedna olakšavajuća okolnost, te apelantova višestruka osuđivanost), težine krivičnog djela i okolnosti pod kojim je ono učinjeno, uz zaključak da će se izrečenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja izražena u članu 42. KZFBiH.
39Razmatrajući apelantove navode da je radnja prepoznavanja izvršena na nezakonit način, Ustavni sud ukazuje da su ovo pitanje redovni sudovi razmotrili i da su o neosnovanosti ovakvih navoda dali detaljna obrazloženja u presudama. Apelant ne nudi bilo kakve nove dokaze koji bi mogli ukazati da su zaključci sudova o ovim navodima proizvoljni, već istrajava na tvrdnji da je prilikom vršenja radnje prepoznavanja apelanta od strane oštećene postupljeno protivno članu 99. stav 3. ZKPFBiH, odnosno da je zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
40U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih odluka, u vezi s navedenim apelantovim prigovorom, utvrđeno da zapisnik o prepoznavanju sadrži sve potrebne elemente, te je kao takav sačinjen u skladu sa zakonskim odredbama. Istaknuto je da iz iskaza oštećene proističe da joj je prilikom prepoznavanja u vrsti predočeno više lica, koja su u vrijeme kada je ona pozvana na prepoznavanje već stajala u vrsti, a nisu jedan po jedan ulazili, kako je to u toku postupka isticala apelantova odbrana. Također, da iz iskaza oštećene proističe da su lica koja su joj pokazana bila iste fizičke konstrukcije, u vrijeme prepoznavanja svi su imali crnu kapu na glavi i samo im je izgled lica bio drugačiji, ali je ona odmah, bez imalo dileme, prepoznala optuženog (u zapisniku stoji: „Sa 100% sigurnošću pod rednim brojem 2. prepoznala sam lice koje me napalo, što sam potvrdno izjavila tri puta“), te je nakon toga u sudnici pokazala na apelanta i potvrdila da je 100% sigurna da je to on, dakle oštećena je prilikom zakonske radnje prepoznavanja, kao i na glavnom pretresu, s potpunom sigurnošću prepoznala apelanta kao lice koje ju je napalo kritične prilike, pri čemu je u toku davanja svog iskaza svjedokinja dodatno pojasnila da ga je dobro vidjela kritične prilike, kao i da ga je nakon toga viđala, kako je navela, u mahali, te je primijetila da bi on, iako joj se nije obraćao, tada gledao u nju, što je kod nje svaki put izazivalo osjećaj nelagode i straha. Slijedom toga, redovni sudovi su zaključili da je obavljeno prepoznavanje pouzdano i u potpunosti prihvatljivo, tim prije što se sud u toku glavnog pretresa uvjerio da je apelant lice čiji izgled odgovara opisu koji je oštećena dala neposredno prije radnje prepoznavanja, u skladu sa zakonskom članom 99. stav 3. ZKPFBiH. Prema tome, imajući u vidu da u apelantovim navodima nema ništa što ukazuje da prilikom prepoznavanja apelanta od strane oštećene nije postupljeno na način propisan odredbama člana 99. stav 3. ZKPFBiH, te dovodeći predmetne odredbe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i obrazloženjima osporenih presuda, iz kojih jasno proizlazi da su u cijelosti poštovane odredbe ZKPFBiH koje reguliraju radnju prepoznavanja, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da radnja prepoznavanja nije izvršena na zakonit način, odnosno da zapisnik o prepoznavanju predstavlja nezakonit dokaz.
41U vezi s apelantovim navodima iz kojih proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januar 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, 10. mart 2009. godine).
43Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinio radnje opisane u izreci presude detaljno analizirao iskaz oštećene, te ga doveo u vezu s iskazima drugih svjedoka, te nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke i dokazima apelantove odbrane. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi, a naročito Kantonalni sud, detaljno razmotrili apelantove prigovore kojima je nastojao osporiti iskaz oštećene, kao i apelantove navode da nije mogao počiniti predmetno krivično djelo jer je bio u Varešu kod svog prijatelja Joze Anđića na proslavi Božića, što su tvrdili i svjedoci odbrane Jozo Anđić i Avdo Huseinović, čijim iskazima sud nije poklonio vjeru, te je naveo detaljne razloge za takav stav, koji Ustavnom sudu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Dalje, proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
44U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima.. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud, čija je presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji za apelanta. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Osim toga, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, nalazi da nema proizvoljnosti ni u obrazloženjima koje je dao Kantonalni sud u vezi s odlukom o izrečenoj kazni.
45Konačno, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Kantonalnog suda, prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da suština apelantovih navoda pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora da bude zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za svoje odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Kantonalnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Općinskog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Kantonalnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvaćanje činjenično-pravnih zaključaka Općinskog suda od strane Kantonalnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Općinski sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivici. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvaćanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40). 46U odnosu na apelantove navode da „advokat Alen Nakić nije obaviješten o sjednici vijeća“ u smislu člana 319. ZKPFBiH, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, i to u segmentu prava na odbranu, Ustavni sud naglašava da optuženi mora imati mogućnost lično prisustvovati sjednici suda, te da se ovo pravilo odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja kada prisustvo optuženog nije značajno. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama člana 54. stav (2) ZKPFBiH propisano da optuženi može imati više branilaca, ali samo jedan od njih imat će status glavnog branioca, o čemu će se osumnjičeni, odnosno optuženi izjasniti, te da se smatra da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje jedan od branilaca.
47U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je advokat Alen Nakić postupao u svojstvu apelantovog branioca do donošenja Presude Kantonalnog suda broj 65 0 K 191787 16 Kž 2 od 16. augusta 2016. godine, kada je taj sud, povodom žalbe apelantovog branioca (Alena Nakića, advokata iz Sarajeva) od 2. marta 2016. godine i žalbe Tužilaštva, na sjednici vijeća, održanoj u prisustvu tužioca, apelantovog branioca i apelanta, donio Presudu broj 65 0 K 191787 16 Kž 2 od 16. augusta 2016. godine. Nakon toga je, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, kao apelantov branilac u predmetnom postupku radnje, među kojima je i podnošenje žalbe od 9. maja 2017. godine, preduzimao advokat Džemo Hadžiomeragić. Ustavni sud konstatira da je u uvodu žalbe navedeno da žalbu podnosi apelant lično, da sadrži memorandum advokata Džeme Hadžiomeragića, te konačno da su tu žalbu potpisali apelant i branilac – Džemo Hadžiomeragić, advokat. Dakle, u predmetnom postupku je nakon 9. maja 2017. godine kao apelantov branilac postupao Džemo Hadžiomeragić, advokat, te je bio prisutan i na sjednici vijeća Kantonalnog suda kada je odlučivano o podnesenim žalbama od 2. marta 2016. i 9. maja 2017. godine, te kada je, kako to proizlazi iz presude Kantonalnog suda, izjavio da ostaje pri žalbi, uz određena pojašnjenja, s čim se složio apelant. Pri tome Ustavni sud zapaža da su obje žalbe suštinski skoro identične (ne ulazeći u to ko je njihov autor).
48U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. i stav 3. tačka
c) Evropske konvencije uvijek povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja obje žalbe proizlazi da su suštinski skoro identične (ne ulazeći u to ko je njihov autor), da je na sjednici bio prisutan jedan od apelantovih branilaca, kao i apelant, da je apelantov branilac izložio žalbe, zbog čega se, u smislu člana 54. stav (2) ZKPFBiH, smatra da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje jedan od branilaca. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su se navodi žalbe apelantove odbrane odnosili na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, te da žalbe nisu nudile nikakve nove činjenice, niti dokaze koji nisu bili već prezentirani prvostepenom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je zbog nedostavljanja obavještenja o terminu održavanja sjednice drugostepenog vijeća advokatu Alenu Nakiću i njegovog neprisustvovanja sjednici povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije budući da su na sjednici bili prisutni apelant i drugi branilac – advokat Džemo Hadžiomerović.
49Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. s daljnjim referencama i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102–104). Ustavni sud je također naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice.
50Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek 51U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi 52Apelant se poziva i na kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, nediskriminaciju, ali nije naveo u vezi s kojim pravom, niti ih je na bilo koji način obrazložio, pa je Ustavni sud zaključio da su i ovi navodi neosnovani.
VIII.VIII. Zaključak 53Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.c) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, uključujući zaključak da je radnja prepoznavanja apelanta obavljena na zakonit način, te kada je Ustavni sud zaključio da nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi u osporenim odlukama odlučili o okolnostima koje su utjecale na visinu kazne koja je izrečena apelantu. Nadalje, nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije zbog neprisustvovanja sjednici vijeća drugostepenog suda jednog od apelantovih branilaca budući da je na sjednici bio prisutan apelant i drugi branilac.
54Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
55Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević