Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2051/19 (M. Š.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2051/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-2051/19, rješavajući apelaciju Milorada Šipetića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Šipetić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 209967 18 Rev od 21. veljače 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 209967 14 Gž 2 od 8. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 209967 13 P 2 od 8. studenog 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Šipetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čačka, kojeg zastupa Goran Avramović odvjetnik iz Čačka, podnio je 3. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 209967 18 Rev od 21. veljače 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 209967 14 Gž 2 od 8. ožujka 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 209967 13 P 2 od 8. studenog 2013. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje apsolutne ništavnosti spornog ugovora o poklonu zaključenog između prvotužene (M.P.) kao poklonodavca i drugo i trećetuženog (Z.S. i V.Š.) kao poklonoprimaca za stan u Sarajevu (pobliže označen u izreci prvostepene presude), dok je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je djelomično apsolutno ništav do 1/2 suvlasničkog dijela apelanta sporni ugovor o poklonu zaključen između prvotužene kao poklonodavca i drugo i trećetuženog kao poklonoprimaca kojim je prvotužena poklonila drugo i trećetuženom stan u Sarajevu, pretvoren u poslovni prostor, sukladno čemu je naloženo ZK Uredu da po pravomoćnosti ove presude izvrši upis prava suvlasništva apelanta na 1/2 opisanog stana - poslovnog prostora, te su obvezani su tuženi da apelantu predaju u suposjed, predmetni stan - poslovni prostor. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zaključenja apsolutno ništavog ugovora o poklonu u određenom novčanom iznosu koji će se precizirati po nalazu vještaka.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi kod prvostupanjskog suda nižestupanjski sudovi utvrdili da su apelant i prvotužena bivši bračni drugovi, da predmetni stan čini zajedničku stečevinu s jednakim suvlasničkim udjelima od po 1/2, te da je prvotužena bez znanja i ovlaštenja apelanta ugovorom o poklonu raspolagala sa cijelim stanom u korist drugo i trećetuženog. Vrhovni sud je naveo da je na apelantu teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara prema članu 123. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega je apelant trebao iznijeti i dokazati postojanje činjenica na kojima zasniva činjeničnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zakupnine zbog nemogućnosti korištenja suvlasničkog dijela poslovnog prostora. S tim u vezi, Vrhovni sud naveo je da je pregledom zapisnika s pripremnog ročišta kod prvostupanjskog suda utvrdio da apelant nije predlagao odgovarajuće dokaze kojima bi se mogla utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva, niti visina tužbenog zahtjeva, zbog čega su nižestupanjski sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog nedokazanosti činjeničnog osnova i visine tužbenog zahtjeva (član 126. ZPP). Pri tome je naveo da stoji činjenica da je apelant u tužbi predložio da se izvede dokaz vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva, ali taj dokaz nije predložio na pripremnom ročištu, pa su prihvaćeni samo oni dokazi koje apelant predložio na pripremnom ročištu i te dokaze apelant je izveo na glavnoj raspravi. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se neovisno od utvrđenja da je djelomično ništav ugovor o poklonu u dijelu u kome je poklonodavac raspolagao preko svog suvlasničkog dijela, ne može u odnosu na odbijajući tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete primijeniti odredba čl. 104. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer apelant nije postavio zahtjev za restituciju (zahtjev za naknadu štete je potpuno samostalan u odnosu na ostale postavljene zahtjeve i apelant je bio dužan konkretno dokazati njegovu osnovanost i visinu, što je propustio učiniti).
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i kršenje zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. Apelant, između ostalog ističe da je na pripremnom ročištu u cijelosti ostao kod tužbenog zahtjeva, dakle i kod prijedloga za vještačenje koji je bio predložen u tužbi. Osim toga apelant je naveo da su sudovi proizvoljno primijenili čl. 103. i 104. ZOO, jer su posljedice ništavog ugovora među strankama takve da su strane obvezne izvršiti restituciju i ex officio uspostaviti stanje kakvo je bilo prije zaključenja ništavog ugovora.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević