Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3891/19 (E. T.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3891/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3891/19, rješavajući apelaciju Emira Telalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Telalović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 OP 126354 17 GŽ od 24. novembra 2017.godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 126354 15 P od 24. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Telalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Čolaković Emir i Nina Dragoljić iz Zenice, podnio je 14. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 O P 126354 17 GŽ od 24. novembra 2017.godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 126354 15 P od 24. februara 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3536/17 od 27. februara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-669/18, a koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 O P 126354 17 GŽ od 24. novembra 2017.godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 126354 18 Rev od 3.septembra 2019. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (H.B.) da preda apelantu u posjed dio zauzete apelantove nekretnine (pobliže označene u izreci prvostepene presude).
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tuženi 1996. godine od bivšeg vlasnika S.F. kupio nekretninu koja graniči s apelantovom parcelom kada je i stupio u njen posjed i da je upisan kao njen posjednik sa dijelom 1/1, te da je apelant 18. decembra 2007. godine od F.B. kupio i stupio u posjed nekretninu „u viđenom stanju“ (čiji dio je bliže označen u izreci prvostepene presude) i da je upisan kao njen vlasnik. Kantonalni sud je dalje naveo da je u to vrijeme između ovih parcela postojala drvena ograda postavljena na betonskoj cokli po međnim oznakama koje su 1986. godine postavili pravni prednici parničnih stranaka, a koja postoji danas. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da ova ograda odstupa od granice navedenih parcela po katastarskim planovima i to u jednom dijelu parcela u utuženoj površini (koja po katastarskim i zemljišnoknjižnim podacima pripada apelantovoj parceli, a koju u posjedu drži tuženi), dok je to odstupanje u drugom dijelu parcela površine 1,5 m2 (koja pripada parceli tuženog, a koju apelant drži u svom posjedu). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da je pravilno zaključio da je tuženi dosjelošću stekao vlasništvo na dijelu sporne nekretnine (čl. 126. i 127. u vezi sa članom 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima FBiH). Kantonalni sud je naveo da je apelant kupio nekretninu kako je označena u zemljišnim knjigama, ali nije kupio sporni dio čiju predaju traži, jer je u vrijeme kupovine i preuzimanja u posjed predmetne parcele znao za granice te parcele, znao je da postoji navedena ograda i da mu utuženi dio nije predat u posjed, a sam prodavač mu je prodao predmetnu parcelu u viđenom stanju. Također, Kantonalni sud je naveo da tuženi ima nesmetan i kontinuiran posjed na spornom dijelu zemljišta koji pripada apelantovoj parceli (čiju predaju apelant traži) u periodu dužem od 20 godina sa uračunatim vremenom prethodnika, te da je protekao vremenski period potreban za vanrednu dosjelost (član 58. stav 4. istog zakona). Kantonalni sud je naveo da činjenica da su tuženi i njegov pravni prednik postavljali ogradu na mjestu gdje se i danas nalazi ukazuje na savjesnost tuženog koji je mogao smatrati da je sva površina zemljišta do ograde u njegovom vlasništvu, pošto ga u posjedu nije niko ometao preko 20 godina (član 326. st. 1. i 2. istog zakona), a da je na apelantu teret dokaza o suprotnom. Kantonalni sud je naveo da savjesnost tuženog daje tuženom pravo na sticanje vlasništva, a što istovremeno apelantov zahtjev za predaju u posjed čini neosnovanim, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da se „tuženi nije mogao prigovorom dosjelosti suprotstaviti apelantovom pravu, koji je kao suvlasnik predmetne nekretnine upisan u zemljišnoj knjizi…“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević