Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3889/19 ("Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3889/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3889/19, rješavajući apelaciju koju je podnio "Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina protiv Presude Višeg privrednoga suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 012177 19 Pž od 26. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Lala i Laćo" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Sanel Nezirić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 012177 19 Pž od 26. kolovoza 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Višeg privrednoga suda, preinačena je po prizivu tuženika (MH „ERS“ MP a.d. Trebinje, Zavisno preduzeće „Hidroelektrane na Drini“ a.d. Višegrad) Presuda Okružnog privrednoga suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 012177 18 Ps od 6. ožujka 2019. godine, na način da se odbija zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik isplati naknadu na ime pretrpljene štete u vidu izgubljene dobiti u određenom iznosu i za određeni vremenski period, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud istakao je da je odlukom tuženika od 2. lipnja 2016. godine, kao najpovoljniji ponuđač izabran STR ,,Dax“ Višegrad, na koju odluku je apelant podnio priziv, te je Ured za razmatranje žalbi – Filijala Banjaluka (URŽ) rješenjem od 14. srpnja 2016. godine, priziv apelanta odbio kao neutemeljen i nakon toga je tuženik sa izabranim ponuđačem, zaključio Okvirni sporazum za nabavku i isporuku robe - alkoholna, bezalkoholna pića i topli napitci. Viši privredni sud naveo je da je apelant tužbom od 27. srpnja 2016. godine, pokrenuo upravni spor kod Suda Bosne i Hercegovine i sud je presudom od 4. prosinca 2017. godine, poništio rješenje URŽ-a od 14. srpnja 2016. godine, da bi nakon toga URŽ rješenjem od 1. veljače 2018. godine, poništio odluku tuženika od 2. lipnja 2016. godine. Viši privredni sud istakao je da je nesporno da su zaključeni ugovori temeljem Okvirnog sporazuma između tuženika i STR ,,Dax“ Višegrad, realizirani i po mišljenju ovoga suda nisu ispunjeni uvjeti da se usvoji tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao da bi on, u ponovnom odlučivanju o izboru, bio izabran za najpovoljnijega ponuđača, iz kojih razloga je priziv uvažen, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev apelanta je odbijen, kao neutemeljen. Da bi postojala odgovornost tuženog za štetu, Viši privredni sud naveo je da je potrebno da šteta postoji, da je uzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se ta radnja i propuštanje mogu pripisati u krivicu štetnika - tuženika i da postoji uzročna veza između radnji odnosno propuštanja i nastale štete, pa shodno odredbama članka 154., članka 155. i članka 158. Zakona o obligacionim odnosima, u konkretnome slučaju nisu ispunjeni uvjeti za utemeljenost tužbenoga zahtjeva, jer tužilac nije dokazao da bi on bio izabran za najpovoljnijeg ponuđača, što priziv utemeljeno ukazuje, iz kojih razloga je prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen, kao neutemeljen.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević