Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2740/18 (A. A.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2740/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2740/18 rješavajući apelaciju Almira Alukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Alukića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021405 17 Gž 2 od 15. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Alukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Otoke, kojeg zastupa Milan Matić advokat iz Bijeljine, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021405 18 Rev 2 od 16. marta 2018. godine i presude Suda BiH broj S1 3 P 021405 17 Gž 2 od 15. decembra 2017. godine.
2. Ustavni sud je, prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-779/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-779/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 021405 17 Gž 2 od 15. decembra 2017. godine (osporene ovom apelacijom) zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv te presude. U međuvremenu je Sud BiH u revizijskom vijeću, rješenjem broj S1 3 P 021405 18 Rev 2 od 16. marta 2018. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani članom 204. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP)
3. Apelant je 24. marta 2016. godine podnio Sudu BiH tužbu protiv Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara BiH, Ministarstva sigurnosti – Granična policija (u daljnjem tekstu: drugotužena) kojom je tražio poništenje rješenja prvotuženog broj UP-2-04-4-07-1-293-1/15 od 14. januara 2016. godine (o odbijanju apelantove žalbe) i rješenja drugotužene broj 17-06-2-34-1/476 od 24. novembra 2015. godine (o poništenju rješenja o rasporedu apelanta na radno mjesto „stariji vođa tima“ od 20. oktobra 2010. godine), te nalaganje drugotuženoj da apelanta rasporedi u čin „Inspektora“ na radno mjesto „Inspektor za istrage“ u Jedinici GP Izačić, Terenski ured Zapad ili drugo odgovarajuće mjesto uz naknadu troškova postupka.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 021405 16 P od 31. oktobra 2016. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta, dok je apelant obavezan tuženim naknaditi troškove postupka.
5. Nakon provedenog dokaznog postupka (uvida u brojne materijalne dokaze, iskaz apelanta i svjedoka S. P.) Sud BiH je nesporno utvrdio da je apelant podnio prijavu na Interni oglas (od 23. augusta 2010. godine) za unapređenje u čin mlađi inspektor, na koje radno mjesto je unaprijeđen policijski službenik H. T. Nezadovoljan navedenim izborom apelant je izjavio žalbu koju je prvotuženi usvojio rješenjem od 7. oktobra 2010. godine i umjesto H. T. unaprijedio apelanta u čin mlađi inspektor, dok je drugotužena u skladu sa ovom odlukom donijela rješenje od 20. oktobra 2010. godine kojim je rasporedila apelanta na radno mjesto inspektor za istrage u Jedinicu GP Izačić. Nakon toga apelant je rješenjem drugotužene od 30. januara 2014. godine unaprijeđen u daljnji čin inspektor, u skladu sa kojim je raspoređen na radno mjesto stariji vođa tima u Jedinici GP BiH za podršku i kontrolu sa sjedištem u Bosanskom Grahovu. U međuvremenu (između dva unapređenja apelanta), Sud BiH je donio presudu broj S1 3 P 003587 10 P od 6. marta 2013. godine (koja je postala pravosnažna 27. oktobra 2015. godine) kojom je usvojio tužbu H. T. i poništio rješenje prvotužene od 7. oktobra 2010. godine kojim je apelant unaprijeđen u čin mlađi inspektor. Sud BiH je naveo da je predmetni spor proizašao iz postupka unapređenja policijskih službenika i da se radi o postupku koji podliježe sudačkoj kontroli, u kojoj je utvrđeno da je isto nezakonito. Obzirom da je navedenom presudom Suda BiH (od 6. marta 2013. godine) poništeno rješenje prvotuženog (o unapređenju u čin mlađi inspektor), to je bez pravnog učinka ostalo i rješenje o rasporedu apelanta (na radno mjesto „stariji vođa tima“) od 20. oktobra 2010. godine koje je poništila drugotužena svojim rješenjem od 24. novembra 2015. godine (uz obrazloženje da je isto doneseno u cilju izvršenja pravosnažne sudske presude shodno članu 163. ZPP), dok je u žalbenom postupku prvotuženi odbio žalbu apelanta rješenjem od 14. januara 2016. godine. Sud BiH je istakao da među strankama nije sporna obaveznost upravnih tijela u izvršenju presude Suda BiH od 6. marta 2013. godine, te da osporavanje rješenja tuženih u predmetnoj parnici (sa materijalno pravnog aspekta), u situaciji postojanja imperativne norme iz člana 239. Krivičnog zakona BiH, ne može dovesti u pitanje zakonitost rješenja tuženih (od 24. novembra 2015. godine i 14. januara 2016. godine). Također, sa formalnopravnog aspekta ne postoje razlozi za donošenje drugačije odluke obzirom da je članom 12. st. 2. i 3. Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH, suprotno tužbenim navodima apelanta o obaveznosti prisustva sedam članova, predviđeno da kvorum Odbora (prvotuženog) čine četiri člana i da se sve odluke donose većinom članova koji su prisutni. Osim toga, neosnovan je i tužbeni navod apelanta da u konkretnoj situaciji Odbor nije činilo pet pravnika, obzirom da ova činjenica nije dokazana. S obzirom na navedeno, Sud BiH je odbio tužbeni zahtjev apelanta i donio odluku kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 323. stav 1., 332. i 333. ZPP u vezi sa Tarifnom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT).
6. Odlučujući o žalbi apelanta, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo presudu broj S1 3 P 021405 17 Gž od 21. decembra 2016. godine kojom je žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je poništeno rješenje prvotuženog od 14. januara 2016. godine, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja drugotužene (od 24. novembra 2015. godine) i raspored apelanta u čin inspektora na odgovarajuće radno mjesto, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je, suprotno stavu prvostepenog suda, zaključilo da prvotuženi nije donio svoju odluku u sastavu koji je propisan odredbama lex specialis odnosno, da je u tom pogledu pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
7. Reviziono vijeće Suda BiH je donijelo rješenje broj S1 3 P 021405 17 Rev od 7. decembra 2017. godine kojim je usvojilo reviziju apelanta, ukinulo presudu drugostepenog vijeća Suda BiH od 21. decembra 2016. godine i predmet vratilo drugostepenom vijeću na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja reviziono vijeće Suda BiH je navelo da su u odluci drugostepenog vijeća izostali razlozi za donošenje odluke u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda, da je poništenjem predmetnog rješenja prvotuženog (drugostepenog organa), bez naloga istom da donese novu odluku; kreiran pravni vakuum i pravno neodrživa situacija, te je istaknuto da je nemoguće postojanje odvojenog pravnog dejstva predmetnih rješenja (akata) koji čine pravno jedinstvo. Također, reviziono vijeće Suda BiH je naložilo drugostepenom vijeću Suda BiH da u ponovnom postupku vodi računa o ukazanim nepravilnostima i nedostacima obrazloženja pobijane odluke i da pravilno tumači relevantne odredbe Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijskih struktura BiH u pogledu sastava prvotuženog (Odbora).
8. Odlučujući u ponovnom postupku, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo presudu broj S1 3 P 021405 17 Gž 2 od 15. decembra 2017. godine kojom je odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdilo prvostepenu presudu od 31. oktobra 2016. godine. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je prevashodno cijenilo sve činjenice za koje je u prethodnom postupku utvrdilo da su relevantne i da iz prvostepene presude proizilaze kao neosporne među parničnim strankama, kao i razloge na kojima se zasniva prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja drugotužene od 24. novembra 2015. godine. S tim u vezi, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je predmetno rješenje drugotužene (o poništenju rješenja o rasporedu apelanta na radno mjesto „stariji vođa tima“ od 20. oktobra 2010. godine) zakonito. Naime, rješenje je zakonito i pored činjenice da prvostepeni sud u obrazloženju navodi da je isto doneseno u cilju izvršenja pravosnažne presude Suda BiH. Ovo iz razloga jer je osporenim rješenjem drugotužene poništena odluka o rasporedu apelanta (od 20. oktobra 2010. godine) na radno mjesto sa činom mlađi inspektor, pa budući da je poništena odluka o unapređenju u čin otpao je i pravni osnov za rješenje o rasporedu. Dakle, rješenje o rasporedu apelanta nije moglo ostati u pravnom životu, jer su prestali postojati osnovi za njegovo donošenje i s toga je žalba apelanta neosnovano pobijala pravilnost prvostepene odluke u ovom dijelu. Drugostepeno vijeće Suda BiH je u ovom dijelu ukazalo na svoj zaključak iz ranije (ukinute) odluke u kojem je navedeno da su u konkretnom slučaju nastupile pravne posljedice poništenja akta što je isključivi osnov za donošenje predmetnog rješenje drugotužene (od 24. novembra 2015. godine), kao i da žalba apelanta nije dovela u sumnju pravilnost ovog dijela presude. Također, imajući u vidu zaključak revizijskog vijeća da je prvotuženi postupao u zakonitom sastavu kod donošenja predmetnog rješenja od 14. januara 2016. godine, proizilazi da je prvostepeni sud pravilnim tumačenjem odredbe člana 10. stav 3. i člana 12. st. 2. i 3. Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH raspravio i navod o nepropisnom sastavu drugostepenog organa (prvotuženog). Proizilazi da iz ovih razloga apelant neosnovano pobija pravilnost i zakonitost odluke drugostepenog organa (prvotuženog) koja ne sadrži ni druge nedostatke sa aspekta primijenjenog materijalnog i procesnog prava. Ovo iz razloga što je osporavana odluka (prvotuženog) raspravila sve žalbene razloge apelanta i preispitala pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na kome se zasnivaju pobijane odluke, zbog čega apelant navodima žalbe nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost osporavane odluke prvotuženog.
9. Nadalje je Drugostepeno vijeće Suda BiH obrazložilo zašto je odbilo žalbu apelanta i potvrdilo prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za obavezivanje drugotužene da apelanta rasporedi na radno traženo radno mjesto ili drugo odgovarajuće mjesto u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta. Naime, suprotno navodima žalbe, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da konkretni spor nije spor pune jurisdikcije u kojem bi sud odlučivao o pravu apelanta na traženi raspored. Naime, apelant je pokrenuo spor o zakonitosti odluke poslodavca u kojem sud ne može odlučivati o pravu na koje se odluke odnose. Odbijeni dio tužbenog zahtjeva upravo je opredijeljen na odluku o samom pravu i ima za posljedicu da sud donosi odluku umjesto poslodavca, za što nije ovlašten. Imajući u vidu navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom člana 193. ZPP odbilo žalbu apelanta i potvrdilo prvostepenu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija, kao ni razlozi o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti.
10. Dopunskim rješenjem broj S1 3 P 021405 17 Gž 2 od 12. januara 2018. godine drugostepeno vijeće Suda BiH je odbilo zahtjev apelanta za naknadu troškova revizijskog postupka sa obrazloženjem da se obaveza snošenja parničnih troškova cijeni prema krajnjem ishodu parnice (član 323. stav 1. ZPP), pa kako je pravosnažnom odlukom tužbeni zahtjev apelanta odbijen istom ne pripada pravo na naknadu troškova prethodno usvojene revizije.
11. Rješenjem Revizionog vijeće Suda BiH broj S1 3 P 021405 18 Rev 2 od 16. marta 2018. apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude odbačena kao nedopuštena u smislu člana 204. stav 3. i 214. stav 1. ZPP-a.
Apelacioni navodi
12. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 23. Opšte deklaracije o ljudskim pravima. U suštini apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima prilikom odlučivanja o njegovim pravima. Apelant je iscrpno naveo postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje navodeći da je reviziono vijeće (tokom postupka) odlučivalo izvan njegovog zahtjeva što je u konačnici rezultiralo donošenjem negativne presude i povredom načela reformatio in peius. Osim toga apelant smatra da drugostepeni sud nije mogao preinačiti presudu na njegovu štetu obzirom da je samo apelant podnio žalbu. Dalje, smatra da presudom Suda BiH po tužbi H. T. nije naloženo da mu se oduzmu činovi i da je pogrešan zaključak drugostepenog vijeća da je poništenjem rješenja iz 2010. godine nastao osnov da mu se ponište činovi, kao i da se u obrazloženju ne navodi niti jedan materijalni propis na osnovu kojeg bi se mogao zaključiti da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu i predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje, kao i da mu naknadi troškove sastava apelacije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u predmetu AP-2097/16 razmatrao gotovo identična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2097/16 od 6. juna 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u konačnici zaključio da su zakonita predmetna rješenja (odluke) prvotuženog i drugotužene kojima je poništeno rješenje o rasporedu apelanta (na radno mjesto „stariji vođa tima“) od 20. oktobra 2010. godine. Naime, obzirom da su predmetna rješenja (prvotuženog i drugotužene) donesena nakon pravosnažne presude Suda BiH (od 6. marta 2013. godine), kojom je poništeno rješenje prvotuženog (od 7. oktobra 2010. godine) o unapređenju apelanta u čin mlađi inspektor, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je poništenjem odluke o unapređenju u čin otpao pravni osnov za rješenje o rasporedu odnosno, da su nastupile pravne posljedice poništenja akta od strane drugotužene (rješenjem od 24. novembra 2015. godine). Dakle, suprotno apelacionim navodima, drugotužena i prvotuženi nisu poništili dodijeljene činove apelantu već je poništeno rješenje o rasporedu apelanta (na radno mjesto „stariji vođa tima“) od 20. oktobra 2010. godine. Također, suprotno apelacionim navodima, izveden je zaključak da je prvotuženi osporeno rješenje (doneseno 14. januara 2016. godine u žalbenom postupku protiv predmetnog rješenja drugotužene) donio u zakonitom sastavu odnosno, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH. Dalje, vezano za žalbene navode apelanta o povredi načela reformatio in peius i preinačenja presude na štetu apelanta, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o građanskom postupku u kojem apelant ne uživa garancije navedenog načela. S druge strane, sud je u žalbenom postupku postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima budući da je revizionom odlukom ukinuta ranija drugostepena odluka i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelacionim navodima, drugostepeno vijeće Suda BiH, cijeneći žalbene razloge apelanta, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, jasno obrazložilo zbog čega je na utvrđeno činjenično stanje primjenom relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima i Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH, zaključio da su predmetna rješenja tuženih zakonita, a stoga apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
17. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pri čemu je razmotrio i navode koje apelant ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Također, apelant je ukazao i na kršenje prava iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu.
20. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5080/14 od 18. jula 2017. godine, stav 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
21. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanta.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević