Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1163/18 („ELTA-MT“ DOO)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1163/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-1163/18, rješavajući apelaciju „ELTA-MT“ DOO na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ELTA-MT“ DOO podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 014363 15 Rev od 30. novembra 2017.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 014363 14 Pž od 27. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 014363 10 Ps od 27. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „ELTA-MT“ DOO (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 23. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 014363 15 Rev od 30. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 014363 14 Pž od 27. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 014363 10 Ps od 27. januara 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 014363 10 Ps od 27. januara 2014. godine, donesenoj po tužbi apelanta,kao prvotužitelja i drugotužitelja „Raiffeisen leasing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv tuženog „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo, filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete, obavezan je tuženi da tužitelj isplati iznos od 21.977,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. januara 2014. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.269,51 KM. (stav I izreke prvostepene presude) Preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen. (stav II izreke prvostepene presude). Tužbeni zahtjev apelanta (kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu naknadi štetu u preciziranom iznosu) je odbijen (stav III izreke prvostepene presude).

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta i tužitelja, utvrdio da je članom 20. Uslova za kasko osiguranje cestovnih i šinskih vozila tuženog (u daljnjem tekstu: Uslovi za kasko osiguranje) regulisano da kod osiguranja vozila u dugoročnom zakupu (u daljem tekstu: lizing), prava iz ugovora o kasko osiguranju pripadaju zakupodavcu-vlasniku vozila, koji se u policu upisuje kao osiguranik ako se drugačije ne ugovori, da se u polisu obavezno upisuje da je osigurano vozilo u lizingu, vlasnik vozila – davalac lizinga i broj ugovora o lizingu, a njegovim stavom 3. je propisano da ukoliko se ugovori drugačije u odnosu na stav 1. tog člana, klauzula o vinkulaciji će se upisati na polisu u skladu sa ugovorom o lizingu. U konkretnom slučaju, polisa osiguranja auto-kaska je sačinjena upravo u skladu sa navedenim članom 20. stav 1. Uslova za kasko osiguranje, jer je na istoj naznačen kao osiguranik - ugovarač tj. tužitelj, kao vlasnik vozila, odnosno zakupodavac. Činjenica da na polisi nisu naznačeni podaci o broju ugovora o lizingu, kako je Općinski sud naveo, nije od uticaja na valjanost zaključene polise. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimisan za potraživanje iz osnova osiguranja po navedenoj polisi, pa je njego tužbeni zahtjev odbio.

4. Po ocjeni Općinskog suda, činjenica da je tuženi apelantu isplatio iznos od 3.000,00 KM, na ime naknade štete, nije bila od uticaja na odluku suda, kao što nije osnovano ni apelantovo pozivanje na član 3. Opštih uslova o finansijskom leasingu tužitelja kojim je propisano da se primalac lizinga obavezuje da će odštetu koju mu osiguranje isplati u slučaju naknade štete upotrijebiti za otklanjanje štete i to isključivo kod ovlaštenih servisa. Naime, Općinski sud je utvrdio da ugovorni odnosi između davaoca i korisnika lizinga (u konkretnom slučaju tužitelja i apelanta) , a koje reguliše ovaj ugovor, obavezuju samo ugovorne strane, dakle davaoca, odnosno korisnika lizinga, i oni ne mogu proizvoditi pravne posljedice na treća lica, niti mogu imati prednost nad pozitivnim zakonskim propisima.

5. Osim navedenog, kako je to smatrao Općinski sud, apelant nije sudu predočio ni dokaz - Ugovor o odobravanju sredstava lizinga, kojim je, prema njegovim tvrdnjama, ugovorena njegova obaveza da sve troškove, počev od osiguranja od odgovornosti, punog kasko osiguranja, registracije, tekućeg održavanja kao i sredstava za opravku, snosi apelant, kao korisnik.

6. Činjenici da je apelant platio ovlaštenoj auto kući iznos od 35.655,50 KM na ime otklanjanja prouzrokovane štete, Općinski sud je dao značaj na način da je smatrao da taj iznos apelant može isticati u regresnom zahtjevu prema tužitelju, jer se ugovorni odnosi između tužitelja, kao davaoca lizinga, i apelanta, kao korisnika lizinga, mogu primjenjivati samo između te dvije ugovorne strane, a prigovore koji proističu iz njihovih međusobnih poslovnih odnosa ne mogu se s uspjehom isticati prema tuženom.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 014363 14 Pž od 27. marta 2015. apelantova žalba je odbijena i u odnosu na njega je presuda ostala neizmijenjena. Žalba tuženog je uvažena u cjelosti, a žalba tužitelja djelimično na način kako je to navedeno u izreci drugostepene presude. Kantonalni sud je prihvatio u cijelosti činjenično utvrđenje i pravni zaključak i odluku prvostepenog suda u odnosu na apelanta.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 014363 15 Rev od 30. novembra 2017. godine reviziju apelanta i tužitelja odbio, a reviziju tuženog preinačio tako da se tužitelja odbija i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu i za iznos od 3.000,00 KM i za dosuđene troškove postupka potvrđuje.

9. Naime, i po ocjeni revizijskog suda, slijedom zasnovanog obligacionog odnosa, osnovom Ugovora o lizingu, koji u suštinu predstavlja takav ugovor kojim jedna osoba (davalac lizinga) daje na određeno vrijeme na korištenje drugoj osobi (primalac lizing) određenu stvar, a primalac plaća taksu za lizing, s tim da se može ugovoriti da na kraju ugovorenog razdoblja korištenja stvari: a) primalac vraća stvar davaocu, b) da se razdoblje korištenja produžava ili c) da primalac otkupljuje stvar od davaoca i da ta stvar prelazi iz vlasništva davaoca u vlasništvo primaoca, pri čemu se do tada isplaćene svote uračunavaju u plaćanje ugovorene cijene, tako da primalac plaća davaocu samo razliku između već isplaćenih iznosa i ukupne cijene, na koji ugovor se „podredno“ primjenjuju odredbe ugovora o zakupu, pravilno se, slijedom izloženih razloga drugostepenog suda poprima da apelant nije materijalno pravni sudionik materijalno pravnog odnosa koji bi ga ovlastio na isticanje materijalno pravnog zahtjeva, kako to čini u ovoj pravnoj stvari, čime, kako se to pravilno zaključuje izostaje njegova aktivna legitimacija, čime se njegov tužbeni zahtjev pokazuje neosnovanim, koji je kao takav pravilno odbijen.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i s tim u vezi se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 1115/07 od 16. jula 2007. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).

14. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoju odluku zbog čega su smatrali da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju redovni sudovi su nesporno utvrdili da apelant nije aktivno legitimisan dajući u svojim odlukama jasne i precizne razloge za to. Pri tome su sudovi svoje odluke zasnovali na primjeni relevantnih odredbi ZOO. Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova nisu proizvoljna jer su zasnovana na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantovih ustavnih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da je prilikom rješavanja ovog predmeta uzeo u obzir Odluku broj AP- 1115/07 od 16. jula 2007. godine, na koju se pozvao apelant i zaključio je da odluka nije relevantna za konkretan slučaj jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da stajalište Vrhovnog suda u pobijanoj odluci da je Z.R., koji je u tom predmetu korisnik predmetnog vozila i ugovarač osiguranja na temelju punomoći, trebao pokrenuti postupak za naknadu štete protiv tužene, nije utemeljeno u članu 905. ZOO. Ustavni sud je smatrao da je u tom slučaju Vrhovni sud, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev protiv osiguravajuće kuće da mu na ime naknade štete isplati iznos naveden u izreci presude, proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu ustavnog prava na pravično suđenje apelanta A. Č. koji je prema važećoj saobraćajnoj dozvoli, koja ima svojstvo javne isprave, vlasnik predmetnog motornog vozila, te zaključio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1163/18 („ELTA-MT“ DOO) | Sudska praksa | Aktio