Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4130/19 (M. P. i M. M.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4130/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4130/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Miroslav Pavlović i Mirsad Mujić, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli Miroslav Pavlović i Mirsad Mujić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 127 0 Rs 032898 15 Rsž od 23. studenoga 2017.

godine i Presude Općinskoga suda u Banovićima broj 127 0 Rs 032898 12 Rs od 22. travnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1Miroslav Pavlović i Mirsad Mujić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Zlatan Dž. Bektić odvjetnik iz Živinica, podnijeli su 30. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 032898 18 Rev od 19. rujna 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 032898 15 Rsž od 23. studenoga 2017. godine i Presude Općinskoga suda u Banovićima broj 127 0 Rs 032898 12 Rs od 22. travnja 2015. godine.

2Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3536/17 od 27. veljače 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv Presude Kantonalnoga suda broj 127 0 Rs 032898 15 Rsž od 23. studenoga 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnoga suda revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3Prvostupanjskom presudom od 22. travnja 2015. godine stavkom I izreke usvojen je tužbeni zahtjev drugoapelanta, i obavezana je tuženica (Općina Banovići) da mu na ime neobračunate i neisplaćene naknade plaća – dodatka na plaću na temelju posebnih uvjeta rada, za period od svibnja 2010. godine do ožujka 2011. godine isplati određeni iznos, bliže označeno u izreci prvostupanjske presude, te da mu se uplate pripadajući doprinosi za PIO/MIO. Stavkom II izreke odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev prvoapelanta, kojim je tražio da mu tuženica na ime neobračunate i neisplaćene plaće – dodatka na plaću na temelju posebnih uvjeta rada, isplati za određeni vremenski period određeni iznos, kao i da mu se uplate pripadajući doprinosi za PIO/MIO. 4Presudom Kantonalnoga suda od 23. studenoga 2017. godine žalbe apelanata su odbijene, dok je žalba tuženice djelomično uvažena i prvostupanjska presuda u stavku I izreke preinačena na način da se dosuđeni iznosi drugoapelantu, na ime neobračunate i neisplaćene naknade plate po osnovu posebnih uvjeta rada, snižavaju za period od svibnja 2010. godine do srpnja 2010. godine, dok se drugoapelant odbija sa tužbenim zahtjevom za period od kolovoza 2010. godine do ožujka 2011. godine.

5U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da se za period od svibnja do srpnja 2010. godine na drugoapelanta može direktno primijeniti odredba članka 114. Zakona o zaštiti od požara i vatrogastvu, jer su stavkom 1. ovoga članka navedena i točno određena radna mjesta za koje je predviđeno uvećanje plaće za 30%, koje uvećanje je fiksno i ne može se mijenjati. Stoga, Kantonalni je sud istakao, da drugoapelantu za navedeni period pripada pravo na uvećanje plaće za 30% zbog posebnih uvjeta rada. Kantonalni je sud dalje naveo da je za period od kolovoza 2010. godine pa do ožujka 2011. godine na ravno-pravni položaj drugoapelanta trebalo primijeniti odredbe članka 23. stavak 1. točka 5. i 6. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti (koji je stupio na 30. srpnja 2010. godine), kojim je propisano da dodatak na plaću po osnovi posebnih uvjeta rada iznosi za vatrogasce do 30% od osnovne plaće. Kantonalni je sud naveo da predviđeno uvećanje nije fiksno, zbog čega je na apelantima bio teret da dokažu koje uvećanje plaće i u kojemu procentu im pripada za navedeni period (kolovoz 2010. godina – ožujak 2011. godina). Kantonalni je sud istakao da u utuženom periodu nisu Pravilnikom o plaćama i naknadama tuženice bila utvrđena radna mjesta za koja pripada uvećanje plaće iz članka 114. stavak 1. Zakona o zaštiti od požara i vatrogastvu, i da je tuženica tek odlukom koja se primjenjuje od 1. siječnja 2014. godine utvrdila pravo na uvećanje plaće od 5%. Kantonalni je sud istakao i da su žalbeni navodi prvoapelanta, da je obavljao i poslove vatrogasca u službi Civilne zaštite, neutemeljeni. Kantonalni je sud naveo da iz izvedenih dokaza slijedi da je prvoapelant rješenjem načelnika tuženice bio raspoređen na poslove Višega referenta – servisera PP aparata u službi Civilne zaštite, pa to što je kao jedan od uvjeta za raspored na ove poslove bio nužan i položen stručni ispit za profesionalnoga vatrogasca, bez utjecaja je na drugačije odlučivanje, jer prvoapelant u spornome periodu rješenjem nije bio raspoređen na poslove i radne zadatke vatrogasca. Kantonalni je sud zaključio da je žalbu tuženice valjalo djelomično uvažiti i prvostupanjsku presudu primjenom odredbe članka 229. stavak

4. Zakona o parničnom postupku preinačiti na način bliže označen u izreci drugostupanjske presude.

Apelacioni navodi

1. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

2. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

4. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

5. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

6. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

7. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4130/19 (M. P. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio