Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3491/19 ("NIL-TEX" d.o.o. Ljubljana)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3491/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3491/19, rješavajući apelaciju "NIL-TEX" d.o.o. Ljubljana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "NIL- TEX" d.o.o. Ljubljana protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 039618 17 Rev od 7. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 039618 17 Gž 2 od 21. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 039618 16 P 2 od 3. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "NIL-TEX" d.o.o. Ljubljana (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Velid Harčin advokat iz Gračanice, podnio je 3. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 039618 17 Rev od 7. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 039618 17 Gž 2 od 21. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 039618 16 P 2 od 3. aprila 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (A.P.) da mu isplati dug koji je utvrđen presudom Općinskog suda od 23. maja 2005. godine u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, te je obavezan apelant da tuženom isplati određeni novčani iznos na ime naknade troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je presudom Općinskog suda od 23. maja 2005. godine obavezano društvo „Puzić“ d.o.o. Odžak da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos, te je apelant na osnovu navedene presude ishodio rješenje o izvršenju od 10. aprila 2007. godine. Nadalje, da je nakon smrti jednog od saosnivača i zakonskog zastupnika „Puzić“ d.o.o. Odžak (S.Dž), tuženi kao drugi saosnivač podnio prijedlog za likvidaciju predmetnog pravnog subjekta, pa je slijedom navedenog otvoren likvidacioni postupak u kojem su neki povjerioci prijavili svoja potraživanja. Dalje je utvrđeno da je, budući da „Puzić“ d.o.o. Odžak nije imao imovine, direktno otvoren stečajni postupak koji je zaključen rješenjem od 24. avgusta 2012. godine zbog nedostatka stečajne mase, te je po pravosnažnosti navedenog rješenja izvršeno brisanje pravne osobe „Puzić“ d.o.o. Odžak iz sudskog registra. Takođe je utvrđeno da apelant, u toku likvidacionog, odnosno stečajnog postupka, nije prijavio svoje potraživanje prema firmi „Puzić“ d.o.o. Odžak. Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom postupku nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 5. Zakona o privrednim društvima, ali da revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ne postoji ako bi i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo donijeti istu izreku presude. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 136. stav (3) Zakona o stečajnom postupku propisano da će stečajni sudija, ako se nakon zaključenja stečajnog postupka pronađu predmeti koji pripadaju stečajnoj masi, na prijedlog stečajnog upravnika, povjerioca stečajne mase ili po službenoj dužnosti, odrediti naknadnu diobu, pa bi se slijedom navedenog primijenile odredbe čl. 128. do 130. Zakona o stečajnom postupku kojima je propisan i uređen postupak naknadne diobe. Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je nad imovinom društva Puzić d.o.o. Odžak zaključen stečajni postupak zbog nedostatka stečajne mase, te da u tom postupku apelant nije prijavio svoja potraživanja (iako su drugi povjerioci to učinili nakon što su svi povjerioci putem javnog oglasa pozvani da prijave svoja potraživanja u likvidacionom, odnosno stečajnom postupku). Vrhovni sud je ukazao da je nakon zaključenja stečajnog postupka pronađena nekretnina koja pripada stečajnoj masi, ali da ta činjenica svakako za posljedicu ne bi imala utvrđivanje odgovornosti osnivača za dugove stečajnog dužnika i njegovu obavezu namirenja neizmirenih potraživanja iz takve, naknadno prijavljene nekretnine, nego bi za posljedicu imala eventualno ponovno aktiviranje stečajnog postupka i naknadnu diobu, shodno navedenim zakonskim odredbama.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da su redovni sudovi, prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu, pogrešno i na njegovu štetu primijenili relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima i Zakona o stečajnom postupku, te da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 5. Zakona o privrednim društvima kojim je propisano da svaki član društva odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom. Apelant takođe navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje, a imajući u vidu da je od podnošenja tužbe do donošenja osporene presude Vrhovnog suda protekao vremenski period od četiri godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, trajao četiri godine, u kojem periodu je doneseno pet sudskih odluka na tri sudske instance (postupak ponovljen odlukom Kantonalnog suda koji je ukinuo prvostepenu presudu i postupak vratio na ponovno suđenje), a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević