Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3876/19 (ASSA d.o.o. Mostar i A. D.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3876/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3876/19, rješavajući apelacije ASSA d.o.o. Mostar i Amela Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli ASSA d.o.o. Mostar i Amel Demirović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 126808 15 Gž od 1. oktobra 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3876/19
1. ASSA d.o.o. Mostar i Amel Demirović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo Đonko d.o.o. Mostar, podnijeli su 11. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 126808 15 Gž od 1. oktobra 2019. godine.
2. AP-345/20
2. Apelanti, koje zastupa Advokatsko društvo Đonko d.o.o. Mostar, podnijeli su 27. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 126808 19 Rev od 12. decembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 126808 15 Gž od 1. oktobra 2019. godine.
Činjenično stanje
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 126808 13 P od 25. juna 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se solidarno obavežu tuženi ( Grad Mostar i HNK-Vlada HNK, Ministarstvo saobraćaja i veza) da prvoapelantu naknade materijalnu štetu na vozilu u iznosu naznačenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da drugoapelantu naknade nematerijalnu štetu u iznosu naznačenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom kao i troškove preuzimanja policijskog zapisnika o uviđaju u naznačenom iznosu.
4. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 1. oktobra 2019. godine odbijena je žalba apelanata kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio član 173. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku kada utvrđuje da apelanti nisu dokazali da je materijalna i nematerijalna šteta nastala posljedicom iznenadnog i nepredvidljivog istrčavanja psa lutalice na kolnik kojim se te prilike kretao drugoapelant sa vozilom i koji je, kako sam tvrdi, da bi izbjegao udar u tog psa lutalicu skrenuo vozilom naglo u lijevu stranu uslijed čega je došlo do destabilizacije vozila i nastanka i materijalne i nematerijalne štete. Kantonalni sud je naveo da je iskaz saslušanog drugoapelanta kontradiktoran i suprotan samom sebi, što se ogleda u različitom iskazivanju relevantnih i odlučujućih činjenica na glavnoj raspravi u odnosu na iskaz dat djelatnicima policije odmah neposredno nakon prometnog udesa (drugoapelant ne zna šta se dogodilo sa psom, da li ga je udario ili ga nije udario, da je policiji na provedenom uviđaju na licu mjesta rekao da je pas istrčao sa desne strane gledano iz njegovog smjera dok je na glavnoj raspravi iskazao suprotno da je pas izletio sa lijeve strane, da je također istakao da se udes dogodio na mjestu gdje nema kuća pa nije moglo biti niti svjedoka, dok je iz zapisnika o uviđaju vidljivo da se prometna nezgoda dogodila neposredno ispred kuće D.C). Kako je teret dokazivanja na strani apelanata kao tužitelja, to je Kantonalni sud kao pravilan prihvatio zaključak prvostepenog suda kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata jer isti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva.
6. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 12. decembra 2019. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 126808 15 Gž od 1. oktobra 2019. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju imovinski cenzus kao kriterij uslova dopuštenosti nije ostvaren, a revizija nije dopuštena ni po kojem drugom osnovu. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu osporenu odluku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3876/19.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević