Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3909/19 (D.V.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3909/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3909/19, rješavajući apelaciju D. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. V.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 181872 17 Rev od 12. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 181872 14 Gž od 30. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 181872 13 P od 8.jula.2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 17. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 181872 17 Rev od 12. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 181872 14 Gž od 30. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 181872 13 P od 8.jula.2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 8. jula 2014. godine obavezan je tuženi („Bosna Sunce Osiguranje" d.d. Sarajevo - Podružnica Tuzla) da apelantu isplati iznos od 102.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

3. Presudom Kantonalnog suda od 30. maja 2017. godine odbijena je apelantova žalba, dok je žalba tuženog djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva tako što je dosuđeni iznos od 102.000,00 KM snižen na iznos od 73.440,00 KM, dok je u ostalom dosuđujućem i odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva prvostepena presuda potvrđena.

4. Odlučujući o reviziji apelanta i tuženog izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio presudu od 12. jula 2019. godine kojim je apelantovu reviziju odbio, dok je reviziju tuženog odbacio.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant kao zaposlenik MUP-a TK pretrpio tjelesne povrede opasne po život, jer je prilikom izvršavanja službenog zadatka došlo do upotrebe vatrenog oružja od strane trećeg lica, da je između MUP TK i tuženog zaključen ugovor o kolektivnom osiguranju, da je ugovorena suma osiguranja iznosila 102.000,00 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant na ročištu za glavnu raspravu od 6. juna 2014. godine postavio konačan tužbeni zahtjev u iznosu od 146.880,00 KM zasnivajući ga na činjenici, koju je prvi put iznio na glavnoj raspravi, da mu prema Općim uslovima tuženog o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja (u daljnjem tekstu: Opći uslovi) pripada dvostruki iznos naknade ako je utvrđena invalidnost preko 50%. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud, odlučujući u granicama konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, pa su neosnovani apelantovi navodi da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer nije prihvatio objektivno preinačenje tužbe (povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva) na održanoj glavnoj raspravi (član 67. stav 4. u vezi sa članom 209. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilnom ocjenom nalaza vještaka ortopeda utvrdio da kod apelanta postoji invaliditet od 72%, pa kada se osigurana suma pomnoži sa ovim procentom dobije se iznos od 73.440,00 KM. Naime, Vrhovni sud je naveo da povećanje postojećeg apelantovog tužbenog zahtjeva nije rezultat provedenog vještačenja već drugačijeg pravnog tumačenja ili nepoznavanja odredbe člana 6. stav 1. tačka 3. Općih uslova. Vrhovni sud je naveo da apelant nije učinio vjerovatnim da novu činjenicu bez svoje krivice nije mogao iznijeti na pripremnom ročištu, jer je ugovor o kolektivnom osiguranju, čiji su sastavni dijelovi Opći uslovi, zaključen prije nastanka štetnog događaja, pa je tu činjenicu mogao iznijeti i u tužbi (član 102. stav 2. istog zakona).

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da je „tek nakon izvršenog medicinskog vještačenja saznao koliko iznosi njegov osnovni tužbeni zahtjev i da je tek tada bio u situaciji da ovaj iznos pomnoži sa dva, odnosno da utvrdi koliko je tuženi dužan da mu u skladu sa ugovorom o osiguranju i općim uvjetima isplati na ime naknade štete, te da do okončanja izvođenja dokaza po vještaku medicinske struke nije ni mogao preinačiti tužbu…“

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3909/19 (D.V.) | Sudska praksa | Aktio