Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3648/18 (A. B.)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3648/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-3648/18, rješavajući apelaciju Amira Bolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Bolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 244033 16 Rev od 20. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Bolić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 244033 16 Rev od 20. marta 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 244033 12 Rs od 14. avgusta 2013. godine obavezan je tuženi „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu i ostalim tužiteljima na ime razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za razdoblje od 2. aprila 2009. godine do 30. novembra 2011. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, te da im obračuna i uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period. Takođe, obavezan je tuženi da im nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je nesporno da su apelant i ostali tužitelji uposlenici tuženog. Općinski sud je naveo da je uz tužbu za apelanta dostavljen ugovor o radu od 1. februara 2010. godine koji je zaključen na temelju Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za tuženog, dok je od strane tuženog dostavljen ugovor o radu od 3. januara 2001. godine koji je zaključen na temelju Zakona o radu, Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i uposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU) i Pravilnika tuženog. Dalje je ukazao da je u nalazu i mišljenju sudskog vještaka od 31. decembra 2012. godine izračunata razlika isplaćenih plaća apelantu i ostalim tužiteljima za utuženi period i plaća koje bi im pripadale prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i prema GKU. Općinski sud je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tuženi različito postupao prema uposlenicima, na način da je sa apelantom zaključio ugovor o radu 1. februara 2010. godine koji se poziva na Kolektivni ugovor za tuženog, dok je tuženi sa ostalim tužiteljima zasnovao radni odnos pozivajući se na odredbe GKU. Općinski sud je naveo da nema osnova za nejednak tretman, odnosno da je tuženi, kao poslodavac dužan jednako postupati prema svim svojim uposlenicima, tako da i apelantu, koji ima zaključen ugovor sa tuženim u kojem se poziva na Kolektivni ugovor za tuženog, pripadaju jednaka prava i to ona koja su najpovoljnija za uposlenika. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da su za obračun i isplatu plaće najpovoljnije odredbe GKU, shodno članu 3. Općeg kolektivnog ugovora koji u svakom slučaju obavezuje poslodavca, a na koji se i sam poslodavac poziva u svojim internim aktima. Općinski sud je ukazao da su apelant i ostali tužitelji opredijelili tužbene zahtjeve prema izračunu sudskog vještaka koji je urađen prema odredbama GKU, koji je primjenjiv u konkretnom slučaju, pa su stoga tužbeni zahtjevi u cijelosti usvojeni.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 244033 13 Rsž od 18. maja 2016. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda u odnosu na apelanta, te je obavezan tuženi da mu na ime razlike osnovne plaće uvećane za minuli rad za utuženi period isplati novčani iznos manji od iznosa koji je dosuđen prvostepenom presudom, sa zakonskim zateznim kamatama, dok se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za naknadu razlike plaće u odnosu na apelanta odbija.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je tuženi bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom, a da je 16. marta 2007. godine došlo do promjene vlasničke strukture kapitala, tako da je od tada tuženi privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom. Takođe je naveo da je članom 2. GKU propisano da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, jer se tuženi u preambuli zaključenih ugovora o radi poziva na odredbe GKU. Dalje je naveo da je normativni dio GKU inkorporiran u ugovor o radu, a da je članom 105. Zakona o radu propisano da se u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja ugovori o radu se prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je naveo da ugovori o radu, u koje je inkorporiran dio GKU obavezuju tuženog sve do njegove izmjene ili prestanka (zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Federacije BiH od 27. avgusta 2003. godine). Međutim, Kantonalni sud je ukazao da zaključivanjem ugovora o radu koji je zasnovan na normativnom dijelu internog kolektivnog ugovora nastaje nova pravna situacija, pa se dalji radni odnos uspostavlja po pravilima ustanovljenim ugovorom o radu čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor, u skladu sa kojim zaposleniku pripada pravo na plaću i ostala prava iz radnog odnosa, ali smo ako su veća od onih koja su propisana Općim kolektivnim ugovorom. Naprijed navedeno stoga što Opći kolektivni ugovor garantuje minimum prava za zaposlenika ispod kojeg poslodavac ne može ići prilikom obračuna i isplate plaća zaposleniku i drugih prava iz radnog odnosa. Kantonalni sud je naveo da je apelant novi ugovor o radu zaključio 11. maja 2011. godine i 1. decembra 2011. godine, te da mu je za period od zaključenja ugovora (11. maj 2011. godine) do 30. novembra 2011. godine isplaćivana plata po internom kolektivnom ugovoru, koji je propisivao manje prava za zaposlenika od prava prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora, pa je razliku plaća za taj period trebalo dosuditi u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora, kao povoljnijem pravu (član 3. stav 3.).
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 244033 16 Rev od 20. marta 2018. godine djelimično je uvažena revizija tuženog, obje nižestepene presude su preinačene u dosuđujućem dijelu odluke o isplati razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za utuženi period tako što je obavezan tuženi da apelantu isplati novčani iznos manji od iznosa koji mu je dosuđen drugostepenom presudom, te da Federalnom zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose na obračunate i dosuđene razlike plaća za utuženi period. Obavezan je tuženi da apelantu i ostalim tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je tuženi izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zatim je naveo da je osnovan prigovor da su nižestepeni sudovi usvojili apelantov tužbeni zahtjev uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao da promjena vlasničke strukture tuženog (16. mart 2007. godine), sama po sebi, ne sprečava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika, sa svim stečenim pravima zasnovanim na GKU koji je do tada obavezivao tuženog. Takođe je naveo da zaključivanjem novih ugovora o radu nakon privatizacije i zaključenjem internog kolektivnog ugovora, za uposlenike nastaje nova pravna situacija tako da se njihov daljnji radni odnos nastavlja po pravilima ustanovljenim novim ugovorom o radu čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor u skladu sa kojim im pripada pravo na plaću i ostala primanja ukoliko su veća od onih koja su propisana Općim kolektivnim ugovorom. Dalje je naveo da se na zaposlenike koji nakon privatizacije nisu zaključili ugovore o radu, primjenjuje raniji GKU iz 2000. godine, u odnosu na koja prava su bez značaja interni kolektivni ugovori doneseni nakon privatizacije (stav sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 22. jula 2015. godine). Vrhovni sud je naveo da je tuženi, nakon privatizacije i donošenja internih kolektivnih ugovora, zaključio sa apelantom novi ugovor o radu, u skladu sa Kolektivnim ugovorom za tuženog, koji je obavezujući za apelanta, pa se odredbe u pogledu visine plaće i ostalih naknada primjenjuju prema ovom Kolektivnom ugovoru, odnosno prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora, ukoliko bi primanja po internom ugovoru bila manja nego po odredbama Općeg kolektivnog ugovora. Zatim je ukazao da je apelantu isplaćivana plaća po internom kolektivnom ugovoru, a koja je manja od one koja bi mu pripadala po odredbama Općeg kolektivnog ugovora, pa je razliku plaća za apelanta trebalo dosuditi u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da je apelant sa tuženim, nakon privatizacije, zaključio novi ugovor o radu od 1. februara 2010. godine u skladu sa Kolektivnim ugovorom za tuženog, te mu od tog datuma pripada razlika plaće obračunata prema Općem kolektivnom ugovoru.
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je ukazao da je Vrhovni sud u obrazloženju naveo da je novi ugovor o radu apelant zaključio 1. februara 2010. godine, a da je drugostepeni sud pravilno naveo da je apelant zaključio novi ugovor o radu 11. maja 2011. godine i u tom dijelu smanjio dosuđeni iznos. Dalje je ukazao da je Vrhovni sud preinačio činjenično stanje utvrđeno od strane drugostepenog suda, a da tuženi u reviziji nije osporavao takve činjenice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud zapaža da povredu prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji apelant nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da iz presude Vrhovnog suda proizilazi jasno obrazloženje da je razlog za preinačenje nižestepenih presuda pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu plaća. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 486/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je Vrhovni sud preinačio činjenično stanje utvrđeno od strane drugostepenog suda koji je pravilno utvrdio da je apelant novi ugovor o radu zaključio 11. maja 2011. godine, dok je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je novi ugovor o radu apelant zaključio sa tuženim 1. februara 2010. godine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizilazi da je apelant sa tuženim, nakon privatizacije tuženog, zaključio novi ugovor o radu 1. februara 2010. godine, te da apelantu u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava razlika plaća pripada od tog datuma, te je apelantu dosuđen manji novčani iznos u odnosu na nižestepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je na ročištu za glavnu raspravu održanom pred prvostepenim sudom kao dokaz pročitan apelantov ugovor o radu od 1. februara 2010. godine, kao jedini ugovor o radu kojeg je apelant zaključio sa tuženim nakon privatizacije tuženog, a koji je dostavljen uz tužbu. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz stanja u apelacionom spisu proizilazi da apelant nije tokom prvostepenog postupka ukazivao na postojanje ugovora o radu od 11. maja 2011. godine, niti je osporavao utvrđenje prvostepenog suda u odnosu na datum zaključenja ugovora o radu. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević