Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1814/18 (Č. M.)
Odluka donesena 26. 03. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1814/18
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1814/18, rješavajući apelaciju Čede Miloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Čede Miloševića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka izvršenja koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 016298 19 Gži od 6. septembra 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Čedi Miloševiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka izvršenja uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Čedi Miloševiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Čede Miloševića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 016298 19 Gži od 6. septembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Čedo Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 016298 14 I od 20. januara 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1814/18.
2. Apelant, zastupan po istom punomoćniku, podnio je 30. novembra 2019. godine još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 016298 19 Gži od 6. septembra 2019. godine Apelacija je registrirana pod brojem AP 4583/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 1814/18 i AP 4538/19 odnose na isti predmet koji se vodi pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1814/18.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 1814/18 od Osnovnog suda zatražen je odgovor na apelaciju 5. januara 2018. godine i 24. decembra 2019. godine, a od Nevena Maksimovića (u daljnjem tekstu: izvršenik) 13. februara 2020. godine. U predmetu broj AP 4583/19 od Okružnog suda zatražen je odgovor na apelaciju 9. decembra 2019. godine, a od izvršenika 13. februara 2020. godine
5. U predmetu broj AP 1814/18 Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. januara 2020. godine. U predmetu broj AP 4583/19 Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. januara 2020. godine, dok izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelant je 17. aprila 2013. godine podnio tužbu protiv izvršenika, koji je u tom parničnom postupku imao procesnu poziciju tuženog, radi isplate duga. Osnovni sud je Presudom zbog propuštanja broj 73 0 P 016298 13 P od 3. oktobra 2013. godine obavezao tuženog da apelantu kao tužiocu isplati iznos od 7.000,00 eura ili protivvrijednost od 13.691,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka u iznosu od 1.452,00 KM.
Izvršni postupak
8. Apelant je 25. septembra 2014. godine na osnovu pravomoćne i izvršne presude Osnovnog suda od 17. novembra 2013. godine protiv izvršenika podnio prijedlog za izvršenje u kojem je tražio da sud naloži izvršeniku da u roku od osam dana od prijema rješenja u cijelosti plati dug apelantu s troškovima postupka, a po proteku tog roka sud će u protivnom izvršenje provesti zapljenom, procjenom i prodajom nepokretnih stvari izvršenika, i to stambeno-poslovnog objekta u Čelincu, površine 89 m i dvorišta stambeno-poslovnog objekta površine 874 m (u daljnjem tekstu:
predmetne nekretnine), upisanih u katastarskom operatu i zavedenim pod brojem kao u prijedlogu za izvršenje, namirenjem apelanta iz prodajne cijene, i to glavnog duga s dospjelim kamatama i troškova postupka.
9. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 73 0 P 016298 14 I od 20. januara 2015. godine određeno je predloženo izvršenje zapljenom, procjenom i prodajom predmetnih nekretnina prema pravilima Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
10. Nadalje je Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) broj 21.51/952.4-9/15 od 12. februara 2015. godine na osnovu rješenja o izvršenju dozvoljen upis zabilježbe izvršenja predmetnih nekretnina u katastar nekretnina.
11. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 010016298 14 I od 16. novembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan prigovor izvršenika tako što je rješenje o izvršenju od 20. januara 2015. godine u cijelosti održano na snazi.
12. U nastavku postupka Osnovni sud je Zaključkom broj 73 0 P 016298 14 I od 24. aprila 2017. godine odredio provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku građevinske struke Sanji Pupovac (procjena vrijednosti predmetnih nekretnina), koja je obavezana da sačini nalaz i mišljenje u roku od osam dana od dana prijema ovog zaključka. Iz spisa predmeta proizlazi da je vještaku 24. aprila 2017. godine dostavljen predmetni spis i navedeni vještak je nalaz dostavio sudu 22. marta 2018. godine.
13. Osnovni sud je dalje preduzeo niz procesnih radnji tako što je 5. aprila 2018. godine donio zaključak o prodaji nekretnina broj 73 0 P 016298 14 I kojim je zakazao prvo ročište za prodaju predmetnih nekretnina izvršenika usmenim javnim nadmetanjem, koje je održano 21. maja 2018. godine. Istim zaključkom definirano je da su predmetne nekretnine upisane na izvršeniku kao nosiocu prava vlasništva s dijelom 1/1, da je vrijednost nekretnina utvrđena na osnovu nalaza stalnog sudskog vještaka u iznosu od 276.032,82 KM. Dakle, ročište za prvu prodaju nekretnina je održano 21. maja 2018. godine na kojem nije bilo zainteresiranih ponuđača.
14. Zaključkom Osnovnog suda broj 73 0 P 016298 14 I od 23. maja 2018. godine određeno je drugo ročište, koje je i održano 21. juna 2018. godine, na kojem također nije bilo zainteresiranih ponuđača za kupovinu predmetnih nekretnina.
15. Osnovni sud je Rješenjem broj 73 0 P 016298 14 I od 18. januara 2019. godine u cijelosti obustavio postupak izvršenja u ovoj pravnoj stvari i ukinuo sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud na prvom ročištu pokušao prodaju predmetnih nekretnina za cijenu od najmanje 1/2 utvrđene vrijednosti, a na drugom ročištu do iznosa od najmanje 1/3 procijenjene vrijednosti, te kako nije bilo zainteresiranih ponuđača odlučeno je kao u izreci rješenja. Osnovni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da je „Osnovni sud bio dužan postupiti shodno praksi Vrhovnog kasacionog suda Republike Srpske, na način da se, ukoliko se konstatuje da nema zainteresiranih kupaca, prodajna cijena za predmetne nekretnine mogla sniziti i ispod ograničene cijene od 30% utvrđene Zakonom o izvršnom postupku, jer licitacija ne može biti unedogled odlagana“. Dakle, Osnovni sud je odbio apelantov prijedlog da se od Vrhovnog suda Republike Srpske zatraži zauzimanje stava da li je i kada i u kojim uvjetima moguće stvarnu licitaciju sniziti ispod ograničene cijene od 30% iz razloga što mogućnost prodaje ispod 1/3 procijenjene vrijednosti nije propisana odredbama ZIP-a. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 95. stav (1) ZIP-a propisano da će sud obustaviti izvršenje ako se nekretnina nije mogla prodati ni na drugom ročištu.
16. Okružni sud je Rješenjem broj 73 0 P 016298 19 Gži od 6. septembra 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 18. januara 2019. godine. Istim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
17. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je ispitao odluku prvostepenog suda u smislu odredbe člana 221., a u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članom 21. stav 1. ZIP-a ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da prvostepeni sud nije imao uvjete za obustavljanje postupka izvršenja i da odredba ZIP-a o ograničenju prodaje nekretnina ispod 1/3 nije u skladu s međunarodnim pravom. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je primjenom odredbe člana 89. stav 4. i člana 95. stav (1) ZIP-a postupak izvršenja u cijelosti obustavio jer se predmetne nekretnine nisu mogle prodati ni na drugom ročištu, kojom je propisana zabrana prodaje nekretnina ispod 1/3 procijenjene vrijednosti.
18. Također je naveo da je prvostepeni sud, postupajući po rješenju o izvršenju, u postupku provođenja izvršenja zaključkom o prodaji nekretnina utvrdio vrijednost nekretnina na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Sanje Pupovac u iznosu od 276.032,82 KM, kojoj vrijednosti u ovom postupku izvršenja stranke nisu prigovarale, tako da apelantove tvrdnje iznesene u žalbi da vrijednost nije utvrđena pravilno i da na to ukazuje i činjenica očigledne nezainteresiranosti potencijalnih kupaca ovaj sud cijeni paušalnim i bez ikakvog osnova. Način utvrđivanja vrijednosti nekretnina je reguliran odredbom člana 80. ZIP-a, te su načinu njenog utvrđivanja u ovom izvršnom postupku stranke imale mogućnost prigovarati i predlagati da se vrijednost utvrdi na neki drugi pouzdan način. Također je ukazao da je odredbom člana 89. stav 4. ZIP-a propisano da na drugom ročištu nekretnina ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji, te da početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti. Dakle, kako se predmetne nekretnine nisu mogle prodati ni na drugom ročištu, smatra da je prvostepeni sud pravilno, saglasno članu 95. stav 1. ZIP-a, obustavio postupak izvršenja.
19. Apelantove tvrdnje da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti pravni stav Vrhovnog suda Republike Srbije o načinu sniženja prodajne cijene ovaj sud je odbio obrazlažući svoj stav da u situaciji kada se na konkretan pravni odnos primjenjuju odredbe ZIP-a, koji je ograničio prodaju nekretnina do iznosa 1/3 procijenjene vrijednosti i ispod te vrijednosti se predmetna nekretnina u izvršnom postupku ne može prodati, što je svakako opravdano i time je izbjegnuta prodaja nekretnina u bescijenje. Iz naprijed navedenih razloga apelantova žalba je odbijena i rješenje prvostepenog suda potvrđeno. Apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u preciziranom iznosu je također odbijen na osnovu odredbe člana 386. stav 1. i člana 397. stav 1. ZPP u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a s obzirom na to da tražilac izvršenja nije uspio u postupku po izjavljenoj žalbi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant se u apelaciji broj AP 1814/18 pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je ponovio hronologiju predmetnog izvršnog postupka, te naveo da smatra „da je neprovođenjem rješenja o izvršenju radi naplate pravomoćno dosuđene naknade i po proteku razumnog roka, a to je godina od donošenja rješenja o prinudnoj naplati“ od 20. januara 2015. godine „došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava u pogledu proteka razumnog roka za izvršenje sudske odluke“, te je predložio da mu Ustavni sud „zbog proteka razumnog roka za izvršenje odluke odredi naknadu nematerijalne štete“.
21. Apelant je u apelaciji broj AP 4583/19 ponovio hronologiju postupka, uključujući u međuvremenu donesene odluke, te ukazao da je Okružni sud u osporenom rješenju proizvoljno primijenio materijalno pravo, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim smatra proizvoljnim stav Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je primjenom odredbe člana 95. stav (1) ZIP-a postupak izvršenja obustavio s obzirom na to da se predmetne nekretnine nisu mogle prodati ni na drugom ročištu. Tvrdi da nisu postojali uvjeti za obustavljanje postupka izvršenja, kao i da odredba ZIP-a o ograničenju prodaje nekretnina ispod 1/3 nije u skladu s međunarodnim pravom. Pri tome se apelant pozivao na praksu Vrhovnog kasacionog suda Republike Srbije, prema kojoj se nekretnina može prodati ispod zakonskog ograničenja od 30% procijenjene cijene, koji Okružni sud nije prihvatio ističući da je to stav druge države. Apelant se također pozvao „na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Isak Boljević protiv Hrvatske, u kojem je Evropski sud utvrdio povredu prava na imovinu aplikanta u tom predmetu vezano za unos novca u Hrvatsku, zaključivši da je predmetni zakon koji je propisivao dozvoljenu visinu unosa novca u Hrvatsku protivan Evropskoj konvenciji. U vezi s tim apelant ukazuje da je u navedenom predmetu Evropski sud utvrdio povredu prava na imovinu, bez obzira na važeći zakonski propis, koji je nakon odluke usklađen s Evropskom konvencijom. Također je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog „zbog proteka razumnog roka za provođenje izvršenja“.
b) Odgovor na apelaciju
22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 1814/18 naveo hronologiju postupanja ovog suda u predmetnoj pravnoj stvari.
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju AP 4583/19 ukazao da apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacije odbiju. Naime, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 89. stav 4. i člana 95. stav 1. ZIP-a obustavio postupak izvršenja. Također smatra neosnovanim apelantove tvrdnje da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta bili dužni primijeniti praksu Vrhovnog kasacionog suda u Republici Srbiji i predmetne nekretnine prodati ispod vrijednosti propisane ZIP-om.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka US, 58/2018 – rješenje USBiH i 66/2018) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
[…].
Član 22.
Osnove za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 89. stav 4.
Prodajna cijena […] (4) Na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.
Član 95. stav 1.
Obustava izvršenja (1) Sud će obustaviti izvršenje ako se nepokretnost nije mogla prodati ni na drugom ročištu.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U odnosu na AP 1814/18 apelant je predmetnu apelaciju podnio zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 73 0 P 016298 14 I od 20. januara 2015. godine u razumnom roku, tj. dužine trajanja izvršnog postupka koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku, pa je apelacija dopustiva u smislu stava (2) člana 18. Pravila Ustavnog suda.
28. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant apelacijom broj AP 4583/19 osporio Rješenje Okružnog suda broj 73 0 P 016298 19 Gži od 6. septembra 2019. godine, koje je nakon podnošenja prvobitne apelacije doneseno u istom izvršnom postupku, a protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant se u obje apelacije pozvao na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s tim da je prvobitno podnesenu apelaciju zasnivao na navodima o neizvršenju rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 20. januara 2015. godine u razumnom roku, a da je apelacijom broj AP 4583/19 osporavao primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom izvršnom postupku, kao tražilac izvršenja, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporeno rješenje
34. U vezi s prigovorom kojim apelant pokreće pitanje proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Osnovni sud na apelantov prijedlog od 25. septembra 2014. godine, na osnovu pravomoćne i izvršne presude Osnovnog suda od 17. novembra 2013. godine, donio rješenje o izvršenju 20. januara 2015. godine kojim je odredio izvršenje zapljenom, procjenom i prodajom predmetnih nekretnina izvršenika prema pravilima ZIP-a. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon neuspješno održanog drugog ročišta Osnovni sud, primjenom odredbe člana 89. stav (4) i člana 95. stav (1) ZIP-a, predmetni izvršni postupak obustavio. Navedeno rješenje Osnovnog suda potvrđeno je rješenjem Okružnog suda od 6. septembra 2019. godine. Ustavni sud također zapaža da je Okružni sud u okolnostima konkretnog predmeta u osporenom rješenju, koje predstavlja konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasno i argumentirano obrazloženje primjenom citiranih odredbi ZIP-a kojim je propisano da se, ukoliko na drugom ročištu predmetne nekretnine nisu mogle biti prodate manje od 1/3 vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji, postupak izvršenja obustavlja. Imajući u vidu navedeno, kod nesporne činjenice da ni na drugom ročištu za prodaju nekretnina nije bilo zainteresiranih ponuđača, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Osnovnog suda kada je u smislu člana 95. ZIP-a obustavio postupak izvršenja i ukinuo sve provedene radnje, a što je potvrdio i Okružni sud odbijajući kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrđujući rješenje Osnovnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ocijenio i apelantove navode u vezi s primjenom pravnog stava Vrhovnog kasacionog suda Republike Srbije, te dao razloge zašto on, s obzirom na odredbe ZIP-a, nije relevantan u okolnostima konkretnog slučaja. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke i primjenom relevantnih odredbi člana 89. stav (4) i člana 95. stav (1) ZIP-a nesumnjivo proizlazi da prema relevantnim odredbama ZIP-a, suprotno apelantovim navodima, ne postoji mogućnost da se predmetne nekretnine prodaju ispod vrijednosti propisane ZIP-om (ispod 1/3 procijenjene vrijednosti predmetnih nekretnina). Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa koja bi u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice apelantovog slučaja, smatra da presuda Evropskog suda u predmetu Boljević protiv Hrvatske, s obzirom na pitanja kojim se bavila, nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenom odlukom Okružnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant, također, smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu odredbi ZIP-a, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
b) U odnosu na trajanje postupka izvršenja
39. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog neizvršenja rješenja o izvršenju koje je Osnovni sud donio na apelantov prijedlog na osnovu pravomoćne i izvršne presude Osnovnog suda od 17. novembra 2013. godine.
40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju izrekne bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je apelant 25. septembra 2014. godine pokrenuo izvršni postupak na osnovu pravomoćne i izvršne presude Osnovnog suda od 17. novembra 2013. godine protiv izvršenika kako bi realizirao svoje potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom. Predmetni izvršni postupak je okončan rješenjem Okružnog suda od 6. septembra 2019. godine, dakle postupak je trajao četiri godine i 11 mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
42. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu pravomoćne presude. Osim toga, imajući u vidu da se izvršenje provodilo zapljenom, procjenom i prodajom nekretnina izvršenika, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom postupku. Ustavni sud, također, smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanta jer se radi o novčanim potraživanjima radi naplate duga.
43. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda, u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ, uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84–86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
44. Posmatrajući ponašanje sudova Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u relativno kratkom roku od oko četiri mjeseca donio rješenje o izvršenju kojim je dozvolio predloženo izvršenje apelanta, odnosno da je u relativno primjerenom roku kraćem od deset mjeseci (16. novembra 2015. godine) odlučio o prigovoru izvršenika. Ustavni sud zatim zapaža da je u međuvremenu Osnovni sud 4. februara 2015. godine dostavio rješenje o izvršenju RUGIP radi upisa zabilježbe izvršenja na predmetnim nekretninama. Nadalje je evidentno da postoji duži period neaktivnosti Osnovnog suda jer je tek zaključkom od 24. aprila 2017. godine odredio provođenje vještačenja po vještaku građevinske struke, dakle protekom roka od godinu dana i pet mjeseci. Zatim je evidentno i da vještak nije dostavio sudu svoj nalaz u periodu od skoro punih 11 mjeseci (od 24. aprila 2017. do 22. marta 2018. godine), što također predstavlja značajan doprinos dužini predmetnog izvršnog postupka. Ustavni sud nadalje zapaža da je nakon toga Osnovni sud u primjerenim rokovima održao dva ročišta radi prodaje predmetnih nekretnina izvršenika (21. maja i 21. juna 2018. godine), te da je nakon neuspjelog drugog ročišta za prodaju predmetnih nekretnina u roku od oko sedam mjeseci (rješenjem od 18. januara 2019. godine) obustavio postupak izvršenja u predmetnoj pravnoj stvari budući da na drugom ročištu nije bilo zainteresiranih ponuđača. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda koje je doneseno u roku nešto dužem od sedam mjeseci (6. septembra 2019. godine).
45. Posmatrajući postupak u cjelini i imajući u vidu sve činjenice u ovom predmetu Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja postojali periodi neaktivnosti Osnovnog suda koji su značajno doprinijeli trajanju predmetnog postupka izvršenja (period od dvije godine i četiri mjeseca vezan za određivanje i provođenje vještačenja), zbog čega je u okolnostima apelantovog slučaja došlo do povrede.
46. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve faktore, zaključuje da je u ovom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na neizvršenje rješenja o izvršenju pravomoćne presude Osnovnog suda od 17. novembra 2013. godine.
Naknada nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Prema članu 74. stava (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. U vezi s prednjim Ustavni sud ukazuje da je prilikom određivanja naknade apelantu imao u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za određivanje naknade u slučaju kršenja apelantovih prava, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu, prema članu 74. Pravila odnosno članu 41. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka izvršenja treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
49. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske u odnosu na dužinu trajanja postupka izvršenja koji je trajao četiri godine i 11 mjeseci zbog značajnog perioda neaktivnosti Osnovnog suda vezanog za određivanje i provođenje vještačenja.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje u pogledu primjene materijalnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je u konačnici predmetni izvršni postupak obustavljen primjenom člana 89. stav (4) i člana 95. stav 1. ZIP-a budući da na drugom ročištu nije bilo zainteresiranih ponuđača za kupovinu nekretnina koje su bile predmet izvršenja.
52. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni odredbi ZIP-a, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević