Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4599/18 (D. D.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dokazni postupak
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4599/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-4599/18, rješavajući apelaciju Dragana Diljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Diljevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 243068 18 Gž od 15. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Diljević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Boško Diljević, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 243068 18 Gž od 15. maja 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 243068 16 P od 4. januara 2018. godine stavom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužioca Zaštitnog fonda Republike Srpske kojim je tražio da se obaveže apelant da tužiocu na ime regresnog duga isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Presudom je dalje stavom II izreke obavezan tužilac da apelantu plati troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je stavom III izreke odbijen zahtjev apelanta za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno utvrđeno da se 23. jula 2014. godine dogodila saobraćajna nezgoda, u kojoj je učestvovao apelant upravljajući detaljno opisanim putničkim automobilom koji nije bio registrovan - osiguran u momentu saobraćajne nezgode i D. G. upravljajući detaljno opisanim putničkim automobilom, vlasništvo N. G. koje je u momentu saobraćajne nezgode bilo osigurano. Zatim da je tužitelju podnesen zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, po osnovu odgovornosti apelanta kao korisnika neosiguranog motornog vozila, nastale u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi i da je tužitelj po osnovu odgovornosti 90% apelanta isplatio precizno navedeni novčani iznos N. G. na ime nastale štete na vozilu, te na ime nematerijalne štete precizno navedene novčane iznose D. G. i D. G. (koji je zadobio povrede kao saputnik u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi). Osnovni sud je dalje naveo da je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva.

4. Osnovni sud je, nakon uvida u izvedene dokaze, istakao da prilikom donošenja odluke nije poklonio vjeru mišljenju vještaka saobraćajne struke Zorana Sredića od 11. septembra 2014. godine, jer se nalaz razlikuje od ostalih izvedenih dokaza odnosno iskaza apelanta i nalaza vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića, a za koji ovaj sud smatra da je objektivan i urađen u skladu sa pravilima struke. Osnovni sud je ukazao da iz nalaza vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića koji je dostavljen ovom sudu 15. avgusta 2017. godine, između ostalog, proizilazi da na bazi stanja spisa tj. dokaza koji se nalaze u spisu nije moguće dati komentar i zaključak o stanju alkoholisanosti apelanta kao vozača u vrijeme nezgode i da li je uopće u vrijeme nezgode bio u alkoholisanom stanju. Dalje je navedeno da alkotestiranje vozača definiše stanje alkoholisanosti u vrijeme (u trenu) samog alkotestiranja, a ne u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode i kako u spis nije uložen zapisnik o alkotestiranju apelanta kao vozača da bi se utvrdilo vrijeme alkotestiranja, kako apelant kao vozač nije saslušan na okolnosti količine i vremena konzumiranja alkohola, te kako alkotest svojim rezultatom nema referense za retrogradno utvrđivanje - preračunavanja alkoholisanosti vozača u vrijeme nezgode, slijedi, da nije moguće dati nikakav komentar o stanju alkoholisanosti apelanta u vrijeme nezgode. Također je naveo da za slučaj da je apelant bio u stanje alkoholisanosti 0,54 g/kg u organizmu odnosno 0,60 promila u krvi (koje stanje alkoholisanosti je navedeno u zapisniku o uviđaju za apelanta kao vozača) u trenu samog nastanka nezgode nema uticaja na promjenu stanju vazomotornih muskulomotornih i psihomotornih sposobnosti u odnosu na trijezna vozača tj. u odnosu na postupak reakcije trijeznog nealkoholisana vozača.

5. Osnovni sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu apelanta jer isti odgovara nalazu vještaka saobraćajne struke Vojislava Subotića. Dalje je ukazao na odredbe čl. 154. stav 1. i 155., 158., 178. stav 1., 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da shodno navedenim zakonskim odredbama, postoje dvije vrste odgovornosti za pričinjenu štetu i to subjektivna odgovornost (odgovornost po osnovu krivice) i objektivna odgovornost (odgovornost bez obzira na krivicu - odgovornost po osnovu rukovanja opasnom stvari ili vršenja opasne djelatnosti).

6. Osnovni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica, na osnovu gore navedenih odredaba zakona apelant koji je upravljao putničkim automobilom, njegovo vlasništvo koje je odjavljeno, a koje je posjedovalo polisu osiguranja kojoj je istekao rokom važenja nije odgovoran kao vlasnik spornog vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila. Dalje je naveo da samim tim nije ni obavezan za potraživanja tužitelja prema štetniku koja počivaju na odredbi člana 12. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakona o osiguranju), a u vezi sa odredbom člana 14. Zakona o osiguranju, kao i na odredbi člana 939. ZOO, kao i na odredbi člana 74. stav 2. Zakona o osiguranju imovine i lica. Osnovni sud je ukazao na čl. 7., 102., 123. i 126. ZPP-a i naveo da imajući u vidu gore navedeno utvrđenje tužitelj nije dokazao osnov svog tužbenog zahtjeva pa je donio presudu u dispozitivu uz navedeno obrazloženje.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 243068 18 Gž od 15. maja 2018. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o glavnom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (stav I i II izreke prvostepene presude) tako što je obavezan apelant da tužitelju na ime regresnog duga isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i nadoknadi mu troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je odgovor na žalbu nije podnesen. Dalje je ukazao da je odlučio kao u izreci ispitujući prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 221. ZPP-a tj. u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud zbog pogrešnog pravnog zaključka pogrešno primijenio materijalno pravo, na šta žalba tužitelja osnovano ukazuje. S tim u vezi je naveo da tužitelju pripada pravo na regresnu tužbu, jer je prema odredbi člana 12. Zakona o osiguranju kao osiguravač stupio u sva prava oštećenog. Dalje je naveo da isplatom naknade iz osiguranja prešla su na tužitelja kao osiguravača po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu (član 939. stav 1. ZOO). Pri tom je ukazao da je prema odredbi člana 12. Zakona o osiguranju, između ostalog, propisano da osiguravač od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju su prouzrokovala lica čija je odgovornost prema trećim stranama pokrivena ovim zakonom, i ako je njihova ugovorna odgovornost isključena u slučajevima u ovom članu, ima pravo da tu naknadu potražuje od lica koja su odgovorna za nezgodu u skladu sa ZOO, ali samo u slučaju kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koji su ga onemogućili da ima kontrolu nad vozilom. Dalje je ukazao da prema Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, vozač ne smije da upravlja vozilom u saobraćaju na putu, niti da počne da upravlja vozilom pod djelovanjem alkohola, te da se smatra da je pod djelovanjem alkohola lice koje analizom krvi u organizmu ima više od 0,3 g/kg. Okružni sud je istakao da je apelant bio pod uticajem alkohola od 0,54 g/kg u organizmu odnosno 0,60 promila u krvi prema zapisniku o uviđaju za vozača putničkog vozila.

9. Okružni sud je ukazao da je pravo na regres pravno pitanje, te da je za regres potrebno i da postoji uzročna povezanost između alkoholiziranosti i nastale saobraćajne nezgode i u njoj štete trećoj osobi. Dalje je naveo da prema uslovima osiguranja od automobilske odgovornosti njegovog osiguratelja, teret dokaza da alkohol nije u uzročnoj vezi s nezgodom i štetom je na apelantu kao osiguraniku/vozaču. Naime, drugim riječima, uzročna veza između upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola i nastale štete trećoj osobi se pretpostavlja, a pretpostavku oboriti mora osiguranik/vozač. Stoga je, Okružni sud naveo da suprotno zaključku prvostepenog suda tužitelj je predloženim i izvedenim dokazima dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, dok apelant nije dokazao da alkohol nije u uzročnoj vezi sa nezgodom i nastalom štetom. Dalje je ukazao da vještak saobraćajne struke nije imao zadatak da cijeni uticaj stepena alkoholisanosti apelanta u nastanku predmetne saobraćajne nezgode, jer je to u domenu vještaka druge struke. Stoga je Okružni sud odlučio kao u izreci ove presude.

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Okružnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je došlo do proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Apelant navodi da je drugostepeni sud utvrdio da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva dok tuženi nije dokazao da alkohol nije u uzročnoj vezi sa nezgodom i nastalom štetom. S tim u vezi, apelant navodi da bi osiguravač tj. tužitelj ostvario regresno pravo onda je tužitelj u obavezi da dokaže postojanje uzročno-posljedične veze, a ne apelant kao tuženi. Osim toga, apelant navodi da je blagovremeno i preporučenom pošiljkom 14. februara 2018. godine poslao sudu odgovor na žalbu koji drugostepeni sud uopće nije cijenio niti se na isti osvrtao pri čemu drugostepeni sud u svojoj presudi navodi da odgovor na žalbu nije podnesen. Apelant je dostavio kopiju poštanske potvrde o prijemu pošiljke.

Relevantni propisi

11. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 102/09), u relevantnom dijelu glasi:

Pravo regresa od osiguranika Član 12.

Osiguravač od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju su prouzrokovala lica čija je odgovornost prema trećim stranama pokrivena ovim zakonom i, ako je njihova ugovorna odgovornost isključena u slučajevima navedenim u ovom članu, ima pravo da tu naknadu potražuje od lica koje / koja su odgovorna za nezgodu u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, ali samo u sljedećim slučajevima:

- kada je vozač upravljao vozilom bez vozačke dozvole;

- kada je lice koje je odgovorno za nezgodu upravljalo vozilom bez saglasnosti osiguranika. U ovom slučaju osiguravač može potraživati regres samo od vozača;

- kada je vozač ukrao vozilo ili kada je upravljao njime znajući da je ukradeno;

- kada vozilo koje je prouzrokovalo nezgodu nije korišteno u svrhu koja je navedena u ugovoru o osiguranju;

- kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koji su ga onemogućili da ima kontrolu nad vozilom.

12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi: PRELAZ OSIGURANIKOVIH PRAVA PREMA ODGOVORNOM LICU NA OSIGURAVAČA

(SUBROGACIJA)

Član 939. stav (1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorio za štetu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude jasno istakao da je apelant bio pod uticajem alkohola prema zapisniku o uviđaju za vozača putničkog vozila, te da je teret dokaza na apelantu kao osiguraniku/vozaču da alkohol nije u uzročnoj vezi s nezgodom i štetom. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja presude dalje proizilazi da je Okružni sud naveo da suprotno zaključku prvostepenog suda tužitelj je predloženim i izvedenim dokazima dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, dok apelant nije dokazao da alkohol nije u uzročnoj vezi sa nezgodom i nastalom štetom. Također, Ustavni sud ne nalazi da navodi apelanata o tome da Okružni sud, prilikom donošenja osporene odluke, uopće nije cijenio niti se na isti osvrtao na odgovor na žalbu, pri čemu je u osporenoj presudi naveo da odgovor na žalbu nije podnesen, sami po sebi dovode u pitanje pravičnosti predmetnog postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-907/17 od 19. aprila 2017. godine dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4599/18 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio