Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/18 (N. Ć.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2540/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2540/18, rješavajući apelaciju Nenada Ćukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nenada Ćukovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 229056 16 Rsž od 28. marta 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Ćuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova, kojeg zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 229056 16 Rsž od 28. marta 2017. godine. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelant osporava i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 229056 17 Rev od 7. decembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2514/17 od 7. septembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2729/17 koju je apelant podnio 28. juna 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 229056 16 Rsž od 28. marta 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon donošenja odluke o reviziji apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Odbora državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Davora Mlinarića kao pravnog zastupnika Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je u periodu od 30. decembra 2019. do 24. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, prvotuženi i pravni zastupnik drugotuženog dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 10. januara do 6. februara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelant bio zaposlenik drugotuženog.

7. Nadalje, da je disciplinski postupak protiv apelanta pokrenut zahtjevom direktora drugotuženog 13. augusta 2013. godine, nakon čega je predmetni disciplinski postupak suspendiran zbog činjenice da se protiv apelanta vodio krivični postupak.

8. Presudom Kantonalnog suda od 2. decembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: krivična presuda) apelant je proglašen krivim i osuđen na pet mjeseci zatvora. Krivična presuda je postala pravomoćna 22. maja 2014. godine.

9. Disciplinski postupak protiv apelanta nastavljen je 3. jula 2014. godine.

10. Rješenjem Prvostepene disciplinske komisije od 31. jula 2014 .godine, a koje je potvrđeno rješenjem Drugostepene disciplinske komisije od 3. oktobra 2014. godine, apelant je proglašen krivim za povredu službene dužnosti iz člana 55. stav 2. tačka a) Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 53. stav 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) i u skladu sa članom 54. stav 1. tačka 2. alineja 3. Zakona o namještenicima.

11. Apelantu je rješenjem drugotuženog od 9. oktobra 2014. godine (u daljnjem tekstu: rješenje drugotuženog), koje je potvrđeno rješenjem prvotuženog od 26. novembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: rješenje prvotuženog), izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa u organima državne službe.

Osporeni postupak

12. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 229056 15 Rs od 14. juna 2016. godine utvrđeno je da je nezakonito rješenje drugotuženog, kao i rješenje prvotuženog, te su navedena rješenja poništena, a drugotuženom je naloženo da apelanta vrati na radno mjesto u skladu s rješenjem od 1. februara 2011. godine, pod jednakim uvjetima koje imaju ostali zaposlenici na sličnim radnim zadacima. Osim toga, drugotuženi je obavezan da apelantu na ime naknade plaće za period od 1. decembra 2014. do 31. marta 2015. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu za period od 2. decembra 2014. do 31. marta 2015. godine uplati pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom iznosu kod nadležnog Fonda za PIO KAS Tuzla. Osim toga, tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

13. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv prvotuženog radi pokretanja upravnog spora, nakon čega je, budući da se u konkretnom slučaju nije radilo o tužbi za pokretanje upravnog spora, Kantonalni sud spis dostavio Općinskom sudu na daljnje postupanje. Općinski sud je naveo da je apelant uredio tužbu, a shodno rješenju tog suda, te da je kao tužene označio prvotuženog i drugotuženog, dok je činjenični i pravni osnov tužbe ostao neizmijenjen.

14. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 23. stav 2. Uredbe o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba) kojom je propisano da se prvostepeni disciplinski postupak mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka, te na odredbu člana 27. stav 3. Uredbe kojom je propisano da zastara za vođenje disciplinskog postupka nastaje protekom rokova iz člana 23. st. 2. i 3. Uredbe, kao i na odredbu člana 28. Uredbe kojom je regulirano da zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka počinje ponovno teći danom pravomoćnosti krivične presude.

15. Slijedom navedenog, Općinski sud je istakao da je zastara vođenja disciplinskog postupka za apelanta nastupila 23. juna 2014. godine, te da se taj postupak više nije mogao voditi, odnosno nastaviti, kao i da je u konkretnom slučaju drugotuženi trebao donijeti procesno rješenje kojim se obustavlja disciplinski postupak. Budući da je disciplinski postupak nastavljen 3. jula 2014. godine, te okončan donošenjem prvostepenog rješenja od 31. jula 2014. godine, Općinski sud je naveo da su u cijelosti neosnovani navodi punomoćnika drugotuženog koji smatra da je primanje krivične presude, odnosno datum saznanja za pravomoćnost presude bitan za nastavak disciplinskog postupka. Pri tome je Općinski sud istakao da navedeno nije propisano Uredbom, izuzev da zastara ponovno počinje teći od stupanja krivične presude na pravnu snagu.

16. Općinski sud je istakao da disciplinski postupak, na osnovu kojeg je utvrđena apelantova odgovornost i izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa, nije proveden u skladu sa zakonom i Uredbom zbog apsolutne zastare u vođenju disciplinskog postupka. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su odluke čije se poništenje traži nezakonite i ništave i da kao takve ne mogu proizvoditi pravno dejstvo.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 229056 16 Rsž od 28. marta 2017. godine uvažene su žalbe prvotuženog i drugotuženog, te je prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev (kako je to pobliže navedeno u izreci presude).

18. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbe materijalnih propisa kada je usvajanje tužbenog zahtjeva obrazložio zaključkom da je 23. juna 2014. godine nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka, nakon čega se postupak više nije mogao voditi, odnosno nastaviti u odnosu na apelanta, te da je drugotuženi trebao donijeti procesno rješenje o obustavljanju disciplinskog postupka.

19. Kantonalni sud je naveo da je apelant po rješenju Prvostepene disciplinske komisije od 31. jula 2014. godine proglašen krivim za povredu službene dužnosti (kako je to pobliže navedeno u uvodnim napomenama ove odluke), te da mu je zbog počinjenja teške povrede službene dužnosti izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa u organima državne službe. Pri tome je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 23. stav 2. i člana 27. stav 3. Uredbe, odnosno da je pogrešno protumačio odredbu člana 23. stav 2. Uredbe kada je smatrao da se predmetni disciplinski postupak morao okončati u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka. Nadalje, da se navedeni rok propisuje ukoliko je riječ o povredi službene dužnosti za koju se može izreći kazna za povredu disciplinske mjere javna pismena opomena, a da je u ostalim slučajevima rok 60 dana. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno protumačio propisani rok i kao zaključak u osporenoj presudi iznio da je zastara nastupila 23. juna 2014. godine s obzirom na to da je krivična presuda pravomoćna 22. maja 2014. godine.

20. Kantonalni sud je zaključio da je disciplinski postupak zakonito i pravilno nastavljen 3. jula 2014. godine, nakon čega je, na osnovu pravomoćnog rješenja Prvostepene disciplinske komisije od 31. jula 2014. godine, doneseno rješenje drugotuženog o prestanku radnog odnosa apelantu. Nadalje, da je drugostepenim rješenjem prvotuženog pravilno odbijena žalba izjavljena protiv navedenog rješenja drugotuženog. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da su u cijelosti valjano primijenjene odredbe čl. 70. i 71. Zakona o namještenicima kojima se propisuje prestanak radnog odnosa.

21. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 32 0 Rs 229056 17 Rev od 7. decembra 2017. godine kojim je predmetnu reviziju odbacio.

22. U obrazloženju revizione odluke Vrhovni sud je istakao da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren, a da je apelant izjavio reviziju na osnovu člana 237. stav 3. ZPP. Pri tome je Vrhovni sud istakao da u podnesenoj reviziji apelant nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg ju je podnio, niti je izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, da je apelant, iako je reviziju podnio na osnovu člana 237. stav 3. ZPP, reviziju sastavio kao redovnu reviziju podnesenu zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je zaključio da predmetna revizija ne sadrži sve ono što je prema odredbama člana 237. stav 3. u vezi sa st. 4. i 5. ZPP apelant bio dužan navesti u reviziji, zbog čega je na osnovu odredbe člana 247. stav 4. ZPP reviziju valjalo odbaciti kao nedozvoljenu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su neosnovani navodi Kantonalnog suda da je prvostepeni sud pogrešno tumačio propisani rok iz člana 23. stav 2. Uredbe, odnosno Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe. Pri tome, apelant ukazuje na to da se Kantonalni sud pri donošenju presude nije na adekvatan način upustio u razmatranje predmetne pravne stvari, te da je pri donošenju svoje presude primijenio odredbu koja više nije na snazi. Nadalje, apelant ističe da se na osnovu Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe prvostepeni disciplinski postupak na osnovu izmijenjenog člana 23. stav 2, u vezi sa članom 28, mora okončati u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka i da taj rok važi bez obzira na vrstu povrede radnog odnosa. Osim toga, apelant smatra da je i po ranijem i po izmijenjenom članu 23. stav 2. Uredbe nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka, te da je u situaciji kada drugostepeni sud primjenjuje odredbe koje više nisu na pravnoj snazi, a one na kojima je zasnovao presudu tumači na očigledno pogrešan i paušalan način, dovedena u pitanje pravna sigurnost stranaka u postupku. Apelant se pozvao i na član 10. ZPP, ističući da primjenom odredbi koje nisu na pravnoj snazi sud postupa suprotno odredbi navedenog člana, te na taj način ostavlja mogućnost zloupotrebe prava. Apelant je također istakao da je Vrhovni sud trebao uzeti u razmatranje reviziju radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ali da Vrhovni sud očito smatra da odlučivanje na osnovu propisa koji nisu na pravnoj snazi ne predstavlja pravno pitanje koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome, apelant ističe da je neadekvatno obrazloženje Vrhovnog suda da apelant nije označio pravno pitanje zbog kojeg je podnio reviziju. b)Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom predmetu nisu bile ostvarene procesno-pravne pretpostavke za odlučivanje o reviziji protiv presude Kantonalnog suda od 28. marta 2017. godine, a što je obrazloženo u rješenju Vrhovnog suda od 7. decembra 2017. godine. Nadalje, da u podnesenoj reviziji apelant nije određeno naznačio pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, zbog čega je takvu reviziju Vrhovni sud odbacio, te da zbog toga nisu osnovani navodi u apelaciji da je Vrhovni sud dao „neadekvatno obrazloženje“.

25. Kantonalni sud je naveo da smatra neosnovanim navode iz podnesene apelacije jer je vijeće tog suda dalo jasne i iscrpne razloge na str. 2. i 3. obrazloženja presude. Nadalje, da je presuda Kantonalnog suda od 28. marta 2017. godine, koja je predmet apelacije, u cijelosti zakonita i pravilna, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

26. Prvotuženi je naveo da je u postupku koji je apelant pokrenuo pred Općinskim sudom, a u kojem je tražio preispitivanje rješenja o prestanku radnog odnosa, sud mogao preispitivati samo da li su nastupile okolnosti iz člana 70. stav (1) tačka 10) Zakona o namještenicima, od kojih zavisi donošenje rješenje o prestanku radnog odnosa, odnosno da li je apelantu izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa i da li je to rješenje o disciplinskoj kazni postalo konačno. Nadalje, iako je prvotuženi ukazivao na to u svom odgovoru na tužbu od 14. oktobra 2015. godine, Općinski sud se u toku postupka upustio u raspravljanje o zakonitosti provedenog disciplinskog postupka, te je utvrđivao da li je predmetni disciplinski postupak proveden u skladu s Uredbom. Prvotuženi je istakao da navedeno nije moglo biti predmet konkretnog postupka jer disciplinski postupak za povrede službene dužnosti protiv apelanta nisu vodile tužene strane, već Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija, zbog čega je preispitivanje disciplinskog postupka trebalo biti predmet zasebnog sudskog postupka. Nadalje, da prema saznanjima prvotuženog apelant nikada nije pokrenuo postupak pred sudom za preispitivanje akata donesenih u disciplinskom postupku, te da je navedeni propust nastojao otkloniti u postupku koji je pokrenuo za preispitivanje rješenja o prestanku radnog odnosa. Osim toga, istakao je da je sudska zaštita bila moguća, ali da nije bila korištena i da je na navedeno ukazivao i u žalbi, ali da se i Kantonalni sud upustio u raspravljanje o zakonitosti provedenog disciplinskog postupka, te svojim tumačenjem Uredbe utvrdio da je postupak zakonito proveden. Budući da apelant nije imao procesna ovlaštenja za preispitivanje pravilnosti i zakonitosti provedenog disciplinskog postupka u predmetnom parničnom postupku, prvotuženi je istakao da donošenjem presude Kantonalnog suda nisu povrijeđena apelantova prava.

27. Pravni zastupnik drugotuženog je naveo da su tek od momenta prijema presude Kantonalnog suda od 1. jula 2014. godine drugotuženi, odnosno Prvostepena disciplinska komisija došli do saznanja o postojanju pravomoćne presude. Nadalje, da je rješenjem od 3. jula 2014. godine Prvostepena disciplinska komisija nastavila s disciplinskim postupkom protiv apelanta, koji je do tada bio preventivno suspendiran, a da je 21. jula 2014. godine održana javna rasprava koja je na prijedlog apelantove braniteljice odgođena, te održana 24. jula 2014. godine, kao i da je rješenjem Prvostepene disciplinske komisije od 31. jula 2014. godine (koje je apelantovoj braniteljici dostavljeno 13. augusta 2014. godine) apelantu izrečena disciplinska kazna prestanka radnog odnosa u organu državne službe. Pri tome je pravni zastupnik drugotuženog istakao da kao jedini relevantan datum za nastavljanje disciplinskog postupka, odnosno računanje rokova, treba uzeti 1. juli 2014. godine. Nadalje, da je članom 27. stav 4. Uredbe propisano da se zastarijevanje prekida svakom radnjom koja se preduzima radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti državnog službenika koji je počinio povredu službene dužnosti, a da je stavom 6. istog člana propisano da svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, s tim da zastarjelost u svakom slučaju nastane kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno odredbama st. 1–3. istog člana. U konačnici, pravni zastupnik drugotuženog je naveo da su od momenta prijema pravomoćne presude pa do donošenja rješenja Prvostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske kazne od 31. jula 2014. godine preduzimane radnje radi utvrđivanja apelantove disciplinske odgovornosti, odnosno radnje kojima se prekidalo zastarijevanje, tako da nije nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 – odluka US, 45/10 – Z. O., 4/12, 99/15 i 9/17 – odluka US).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06

– odluka US, 45/10 – Z. O. i 4/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 55. stav 2. tačka a) Disciplinska odgovornost

2. Povrede službenih dužnosti mogu biti:

a) izvršenje radnji koje predstavljaju krivično djelo protiv službene dužnosti ili drugo krivično djelo, odnosno prekršaj, kojim se nanosi šteta ugledu državne službe što čini državnog službenika nepodobnim za rad u državnoj službi;

29. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/05).

Član 53. stav (3) Teške povrede službene dužnosti namještenika predstavljaju povrede službene dužnosti utvrđene za državne službenike u Zakonu o državnoj službi.

Član 54. stav (1) tačka 2) alineja 3.

Za učinjene povrede službene dužnosti iz člana 53. ovog Zakona namješteniku se mogu izreći sljedeće disciplinske mjere i disciplinske kazne i to:

2) za teške povrede službene dužnosti izriču se disciplinske kazne:

• prestanak radnog odnosa u organu državne službe.

Član 70. stav (1) tačka 10) Namješteniku prestaje radni odnos u organu državne službe u sljedećim slučajevima i to:

10) na osnovu izrečene disciplinske kazne prestanka radnog odnosa u organu državne službe - na dan kada rješenje o disciplinskoj kazni postane konačno;

Član 71.

O prestanku radnog odnosa iz bilo kog razloga navedenog u članu 70. ovog Zakona donosi se rješenje.

Rješenje o prestanku radnog odnosa donosi rukovodilac organa državne službe.

Protiv rješenja o prestanku radnog odnosa može se u roku od 15 dana od dana prijema rješenja izjaviti žalba Odboru za žalbe.

Izjavljena žalba odlaže izvršenje rješenja.

Rješenje Odbora za žalbe doneseno po žalbi je konačno.

30. Uredba o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 72/04).

Član 23.

Načelo hitnosti (1) Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti provodi se bez odlaganja. (2) Prvostepeni disciplinski postupak (u daljem tekstu: prvostepeni postupak) mora se okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka ukoliko je riječ o povredi službene dužnosti za koju se može izreći disciplinska mjera javna pismena opomena, a u ostalim slučajevima u roku od 60 dana.

(3) Drugostepeni disciplinski postupak (u daljem tekstu: drugostepeni postupak) ne može trajati duže od 30 dana od dana kada je Odboru državne službe za žalbe (u daljem tekstu: Odbor za žalbe) dostavljena žalba i spis na prvostepenu odluku. Član 27. stav 3.

Zastara pokretanja i vođenja disciplinskog postupka (3) Zastara za vođenje disciplinskog postupka nastaje protekom rokova iz člana 23. st. 2. i 3. ove uredbe.

Član 28.

Zastara u slučaju vođenja krivičnog postupka (1) Kada se na osnovu istih činjenica koje se razmatraju u disciplinskom postupku protiv državnog službenika pokrene krivični postupak, pa se disciplinski postupak suspenduje u skladu sa članom 58. Zakona, zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka se prekida.

(2) Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka iz stava 1. ovog člana počinje ponovo teći stupanjem presude iz krivičnog postupka na pravnu snagu.

31. Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o pravilima disciplinskog postupka za disciplinsku odgovornost državnih službenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 75/09).

Član 4.

U članu 23. stav (2) u trećem redu iza riječi "postupka" stavlja se tačka i ostali dio teksta briše se.

U stavu (3) istog člana u drugom redu broj "30" zamjenjuje se brojem "60".

Član 21.

Ova uredba stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH".

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 229056 17 Rev od 7. decembra 2017. godine (koje je apelantov punomoćnik primio 6. marta 2018. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 229056 16 Rsž od 28. marta 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelantov zastupnik 16. maja 2017. godine, a apelant 7. maja 2017. godine primio osporenu presudu Kantonalnog suda od 28. marta 2017. godine, a da je apelacija broj AP 2729/17 podnesena 28. juna 2017. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u vezi s osporenom presudom Kantonalnog suda.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa u kojem je apelant pokušao osporiti zakonitost odluka na osnovu kojih mu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. S obzirom na to da se radi o zaštiti prava iz radnog odnosa, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv, te će Ustavni sud, u okviru svojih nadležnosti i u skladu sa svojom praksom, te praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom predmetnog parničnog postupka došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

43. Ustavni sud uočava da je u predmetnom postupku apelant tražio da se, između ostalog, utvrdi da su nezakonita rješenja (donesena na osnovu rješenja Prvostepene disciplinske komisije i Drugostepene disciplinske komisije), a kojima mu je prestao radni odnos kao disciplinska kazna, te da se vrati na radno mjesto kod drugotuženog. Presudom prvostepenog suda udovoljeno je apelantovom tužbenom zahtjevu. U obrazloženju ove presude prvostepeni sud je naveo da je odredbom člana 23. stav 2. Uredbe propisano da se prvostepeni disciplinski postupak mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka, da je odredbom člana 27. stav 3. Uredbe propisano da zastara za vođenje disciplinskog postupka nastaje protekom rokova iz člana 23. st. 2. i 3. Uredbe, a da je odredbom člana 28. Uredbe regulirano da zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka počinje ponovno teći danom pravomoćnosti krivične presude, tako da je zastara vođenja disciplinskog postupka za apelanta nastupila 23. juna 2014. godine, te da se taj postupak više nije mogao voditi, odnosno nastaviti, kao i da je u konkretnom slučaju drugotuženi trebao donijeti procesno rješenje kojim se obustavlja disciplinski postupak.

44. Ustavni sud dalje zapaža da su presudom Kantonalnog suda uvažene žalbe prvotuženog i drugotuženog, te da je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 23. stav 2. i člana 27. stav 3. Uredbe, odnosno da je pogrešno protumačio odredbu člana 23. stav 2. Uredbe kada je smatrao da se predmetni disciplinski postupak morao okončati u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja jer se navedeni rok propisuje ukoliko je riječ o povredi službene dužnosti za koju se može izreći kazna za povredu disciplinske mjere javna pismena opomena, a da je u ostalim slučajevima rok 60 dana. Nadalje, da je prvostepeni sud pogrešno protumačio propisani rok i kao zaključak u osporenoj presudi naveo da je zastara nastupila 23. juna 2014. godine s obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda pravomoćna 22. maja 2014. godine. Dakle, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je disciplinski postupak zakonito i pravilno nastavljen 3. jula 2014. godine, a nakon čega je na osnovu pravomoćnih rješenja u disciplinskom postupku doneseno rješenje drugotuženog o prestanku radnog odnosa apelantu.

45. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da u Uredbi („Službene novine Federacije BiH“ broj 72/04) odredba člana 23. stav 2. propisuje da se prvostepeni disciplinski postupak mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka ukoliko je riječ o povredi službene dužnosti za koju se može izreći disciplinska mjera javna pismena opomena, a u ostalim slučajevima u roku od 60 dana.

46. Međutim, Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe („Službene novine Federacije BiH“ broj 75/09) izmijenjen je član 23. stav 2. Uredbe tako da se prvostepeni disciplinski postupak mora okončati najkasnije u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka.

47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da prema odredbi člana 27. stav 3. Uredbe (koji stav nije mijenjan Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe) zastara za vođenje disciplinskog postupka nastaje protekom rokova iz člana 23. st. 2. i 3. te uredbe.

48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je disciplinski postupak protiv apelanta pokrenut 13. augusta 2013. godine. Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe („Službene novine Federacije BiH“ broj 75/09) objavljena je 2. decembra 2009. godine i stupila je na snagu narednog dana od dana objavljivanja. Dakle, nesporno proizlazi da je Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe bila na snazi u vrijeme pokretanja disciplinskog postupka protiv apelanta, koja za okončanje prvostepenog disciplinskog postupka, a samim time i za zastaru vođenja prvostepenog disciplinskog postupka, više nije propisivala rok od 60, nego rok od 30 dana, bez obzira na to o kakvoj se povredi službene dužnosti radi.

49. Osim toga, Ustavni sud nalazi da drugostepeni sud nije problematizirao stav prvostepenog suda da se kao početak ponovnog računanja roka zastare uzima dan pravomoćnosti krivične presude, nego, nasuprot tome, drugostepeni sud u osporenoj presudi ne obrazlaže koji datum se uzima kao početak ponovnog računanja roka zastare, odnosno od kojeg momenta zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka počinje ponovo teći, a nakon što je disciplinski postupak suspendiran zbog činjenice da se protiv državnog službenika pokrenuo krivični postupak. Imajući u vidu da je disciplinski postupak bio prekinut zbog vođenja krivičnog postupka protiv apelanta, da je članom 28. stav 2. Uredbe (koji nije mijenjan Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe) propisano da zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka počinje ponovo teći stupanjem presude iz krivičnog postupka na pravnu snagu, da je krivična presuda kojom je apelant proglašen krivim postala pravomoćna 22. maja 2014. godine, te da je shodno Uredbi o izmjenama i dopunama Uredbe propisan rok od 30 dana za okončanje prvostepenog disciplinskog postupka, a samim time i za zastaru vođenja prvostepenog disciplinskog postupka, proizvoljan je stav Kantonalnog suda da je disciplinski postupak zakonito i pravilno nastavljen 3. jula 2014. godine.

50. Dakle, proizlazi da je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu primjenjujući odredbu koja nije bila na pravnoj snazi, tj. odredbu člana 23. stav 2. (prema kojoj se prvostepeni disciplinski postupak u konkretnom slučaju trebao okončati u roku od 60 dana) u vezi sa članom 27. stav 3. Uredbe, odnosno da je arbitrarno obrazložio stav u vezi s nastupanjem zastare vođenja disciplinskog postupka. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda ugrožava pravnu sigurnost i stabilnost pravnog poretka i ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

51. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Pravo na imovinu

52. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu primjenjujući odredbu koja nije bila na pravnoj snazi, tj. odredbu člana 23. stav 2, u vezi sa članom 27. stav 3. Uredbe, odnosno da je arbitrarno obrazložio stav u vezi s nastupanjem zastare vođenja disciplinskog postupka.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/18 (N. Ć.) | Sudska praksa | Aktio