Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3080/18 (N. K. S.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Hipoteka
  • Bračna stečevina
  • Troškovi postupka
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3080/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3080/18, rješavajući apelaciju Nataše Karan Stević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nataše Karan Stević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 193953 17 Gž od 12. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nataša Karan Stević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 28. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 193953 17 Gž od 12. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), „ProCredit Bank“ d.d. Sarajevo – glavna filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi), Dalibora Simića (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi), Igora Stevića (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi) i od Vedrana Škorića, zastupanog po privremenom zastupniku – advokatu Daliboru Mrši (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi ili tuženi) zatraženo je 10. januara i 7. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i prvotužena su u periodu od 22. januara do 14. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 193953 14 P od 26. februara 2017. godine (ispravljenom rješenjem tog suda od 9. oktobra 2017. godine u dijelu odluke o troškovima postupka) usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnik sa 1/2 dijela po osnovu bračne tekovine na nepokretnosti – poslovnom prostoru, koji se nalazi u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), što je trećetuženi dužan priznati, te trpjeti da se apelantkinja uknjiži kao vlasnik sa 1/2 dijela na predmetnoj nepokretnosti u zemljišnoknjižnim evidencijama (stav I izreke). Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zasnivanju hipoteke od 29. jula 2011. godine, zaključen između prvotužene i drugotuženog, te četvrtotuženog (stav II izreke), uz nalog Republičkoj Upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da izvrši brisanje predmetne hipoteke, koja je upisana po osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 29. jula 2011. godine (stav III izreke). Predmetnom presudom je obavezana apelantkinja da nadoknadi troškove privremenog zastupnika četvrtotuženog – Dalibora Mrše, advokata iz Banje Luke, u iznosu od 3.510,00 KM (koji iznos je ispravljen rješenjem od 9. oktobra 2017. godine na iznos od 3.750,00 KM), dok je privremeni zastupnik četvrtotuženog s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova, koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan, dok ostale stranke snose svoje troškove postupka (stav IV izreke).

6. Osnovni sud je obrazložio da je ocjenom provedenih dokaza, koji su taksativno pobrojani na strani 7 obrazloženja presude, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je naveo da je procesnim rješenjem odbio kao neosnovan apelantkinjin prijedlog da se u odnosu na prvotuženu donese presuda zbog propuštanja (jer prvotužena nakon urednog primanja tužbe od 4. jula 2014. godine nije dala odgovor na tužbu) s obzirom na to da se nisu stekli uslovi za donošenje presude zbog propuštanja, imajući u vidu vrstu spora i status parničnih stranaka u smislu odredbe člana 366 ZPP-a, te i sam tužbeni zahtjev.

7. Osnovni sud je dalje obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio (na osnovu apelantkinjinog iskaza) da je apelantkinja zaključila brak s trećetuženim 2005. godine, da je faktička zajednica braka prestala 2014. godine, da su u toku trajanja bračne zajednice stekli, između ostalog, i predmetni poslovni prostor, koji je kupljen iz kreditnih sredstava koja su njih dvoje zajedno vraćali, te da joj suprug (trećetuženi) nikada nije osporavao činjenicu da je taj poslovni prostor zajednička imovina supružnika. Osnovni sud je dalje utvrdio da su drugotuženi (u svojstvu prodavca) i trećetuženi (u svojstvu kupca) 13. januara 2011. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, te da je u momentu prodaje predmetni poslovni prostor predstavljao posebnu imovinu drugotuženog. Naime, da iz navedenog ugovora proizlazi da je predmetni poslovni prostor i tada bio opterećen hipotekom u iznosu od 300.000,00 KM, ali u korist drugog povjerioca – banke (ne u korist prvotužene). Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza takođe utvrdio da je 29. jula 2011. godine prvotužena odobrila nenamjenski kredit četvrtotuženom (u iznosu od 92.000,00 KM), te da je ugovorom o zasnivanju hipoteke prvotužena (u svojstvu založnog povjerioca) svoje potraživanje kod četvrtotuženog (kao korisnika kredita) obezbijedila hipotekom na predmetnom poslovnom prostoru (založnog dužnika), svojina drugotuženog, s obzirom na to da nije izvršen upis trećetuženog po zaključenom ugovoru iz januara 2011. godine u zemljišno-knjižnu evidenciju, u čiju tačnost se pouzdala prvotužena banka. Osnovni sud je dalje utvrdio da je ugovorom o kupoprodaji od 30. marta 2012. godine drugotuženi prodao trećetuženom isti predmetni poslovni prostor, u kojem su naznačili da se tim ugovorom raskida i stavlja van snage ugovor o kupoprodaji od 13. januara 2011. godine (istog poslovnog prostora), a stranke su upozorene na odredbe koje se tiču bračne tekovine (o potrebi saglasnosti bračnih supružnika), te da su prisutni izjavili da je predmet prodaje imovina drugotuženog kao prodavca, a da trećetuženi kao kupac nepokretnost kupuje kao bračnu tekovinu. Utvrđeno je da je prvotužena 22. novembra 2012. godine dala saglasnost da se izvrši prenos svojine na predmetnom poslovnom prostoru s drugotuženog u korist trećetuženog (na osnovu ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 30. marta 2012. godine), uz napomenu da će predmetni poslovni prostor ostati opterećen hipotekom u svrhu obezbjeđenja kredita iz jula 2011. godine, te da je u gornjem desnom uglu saglasnosti naznačen i apelantkinjin potpis, za koji je apelantkinja kao parnična stranka kazala da izgleda kao njen potpis, ali da se ona ne sjeća saglasnosti. Osnovni sud je utvrdio da je predmetnom parničnom postupku prethodio izvršni postupak koji je prvotužena u svojstvu tražioca izvršenja pokrenula 13. juna 2013. godine protiv trećetuženog (kao izvršenika) na osnovu ugovora o hipoteci iz jula 2011. godine radi isplate preostalog dugovanja (glavnice, kamate i troškova), da je doneseno rješenje o izvršenju od 5. februara 2014. godine, protiv kojeg je trećetuženi izjavio prigovor, koji postupak je u toku.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredbi čl. 270 stav 5 i 273 Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) zaključio da je predmetni poslovni prostor stečen kupoprodajom za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantkinje i trećetuženog, koji svojim pasivnim držanjem nije osporio tužbene navode, niti navode apelantkinje saslušane u svojstvu parnične stranke, niti su ostali tuženi izvedenim dokazima uspjeli osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva, a apelantkinja je u svojoj izjavi kao parnična stranka potvrdila da joj suprug nikada nije osporavao da je predmetni poslovni prostor njihova zajednička imovina.

9. U vezi s odlučenjem kojim je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke od 29. jula 2011. godine, Osnovni sud je naglasio da trećetuženi (apelantkinjin suprug) nije bio potpisnik predmetnog ugovora, a da se prvotužena pouzdala u tačnost javne evidencije jer je kao vlasnik u momentu zaključenja ugovora u 2011. godini bio upisan drugotuženi, što proizlazi iz izvoda iz knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (drugotuženi je legitimisan kao vlasnik sve do zaključenja drugog ugovora između drugotuženog i trećetuženog u martu 2012. godine). Osnovni sud je pojasnio da se prvotužena kao savjestan privrednik u momentu zaključivanja pobijanog ugovora, prema principu pouzdanja u zemljišne knjige, pouzdala u pravo isključive svojine drugotuženog, te da je pobijani ugovor u momentu sačinjavanja sadržavao sve potrebne elemente, a prvotužena nije bila u obavezi da istražuje vanknjižno stanje u smislu odredbe člana 55 stav 3 Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, da na sudbinu upisane hipoteke ne može uticati podjela stvari (kao ni utvrđenje udjela jednog bračnog supružnika u bračnoj tekovini) s obzirom na to da založena nepokretnost u cjelini obezbjeđuje potraživanje do punog namirenja tog potraživanja, bez obzira na kasniju podjelu nepokretnosti.

10. Osnovni sud je odbio kao neosnovan i apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži Republičkoj upravi da izvrši brisanje predmetne hipoteke, koja je upisana po osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 29. jula 2011. godine. Pri tome je Osnovni sud imao u vidu odredbe čl. 54 i 93, te odredbe člana od 128 do 139 Zakona o premjeru i katastru u Republici Srpskoj, naglasivši da se za sve promjene u katastarskom operatu, pa tako i u zemljišnoj knjizi, postupak vodi pred „Republičkom upravom […]“, da se postupak sprovodi po odredbama Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske, što znači da nema nadležnosti suda da u parničnom postupku naloži i odlučuje o promjeni upisa prava. Kako navedeni dio tužbe nije svojevremeno odbačen, već je ostao do meritornog raspravljanja, Osnovni sud ga je u konačnici odbio kao neosnovan jer su posljedice iste.

11. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, vrijednost spora, te apelantkinjin uspjeh u parnici, Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove u smislu odredbe člana 386 stav 2, u vezi sa čl. 384 i 396 stav 1 i 387 ZPP, dok je apelantkinju obavezao da snosi troškove privremenog zastupnika četvrtotuženog. Pri tome je Osnovni sud pojasnio da je apelantkinja svoju tužbu usmjerila i prema četvrtotuženom, koji je zastupan po privremenom zastupniku u ličnosti advokata, za koga su nastali troškovi i pripadaju mu nezavisno od ishoda parničnog postupka u kojem učestvuje u spomenutom svojstvu jer se ne radi o besplatnoj pravnoj pomoći. Naime, ukoliko sud privremenim zastupnicima ne bi dosudio trošak (nezavisno od ishoda parničnog postupka), interes privremenog zastupnika ne bi ni postojao da zastupa po nalogu suda, a mehanizam prisile sud ne može primijeniti, pa bi to svakako višestruko štetilo tužilačkoj strani jer parnični postupak ne bi mogao ni da se pokrene, niti okonča, a ta obaveza proizlazi iz odredbe člana 388 u vezi sa članom 384 ZPP. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da privremenom zastupniku četvrtotuženog, advokatu Daliboru Mrši, pripadaju troškovi postupka u iznosu od 3.750,00 KM (iznos troškova postupka je ispravljen rješenjem Osnovnog suda od 9. oktobra 2017. godine).

12. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi i žalbi drugotuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 193953 17 Gž od 12. marta 2018. godine kojom je žalbu drugotuženog uvažio, prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (dio stava IV izreke prvostepene presude) preinačio tako što je apelantkinju obavezao da i drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.738,50 KM, dok je apelantkinjinu žalbu odbio i prvostepenu presudu u žalbom pobijanom odbijajućem dijelu i rješenje istog suda (od 9. oktobra 2017. godine) potvrdio. Istom presudom je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. Okružni sud je naveo da apelantkinja neosnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud bio dužan da u odnosu na prvotuženu (koja nije dala odgovor na tužbu) donese presudu zbog propuštanja budući da je to samo jedan od tri kumulativna uslova shodno članu 182 ZPP. Pri tome je Okružni sud naveo da u konkretnom slučaju nisu postojali uslovi za donošenje presude zbog propuštanja budući da su ostali tuženi blagovremeno dostavili odgovore na tužbu, a radi se o jedinstvenim materijalnim suparničarima, budući da se spor prema svima može riješiti samo na jednak način, imajući u vidu tužbu, vrstu spora i status stranaka.

14. Okružni sud je dalje imao u vidu odredbu člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske (koji je bio na snazi u vrijeme davanja založne izjave čija je pravna valjanost predmet konkretnog postupka), koju je citirao, naglasivši da je citiranim zakonskim odredbama određeno da u interesu pravnog prometa važi princip povjerenja u tačnost zemljišnih knjiga i upisano pravo važi kao tačno, a neupisano kao nepostojeće, pa kako je drugotuženi u vrijeme upisa hipoteke, koja je predmet konkretnog postupka, bio upisan sa 1/1 dijela, to je, prema ocjeni Okružnog suda, prvotužena kod njenog uspostavljanja, imajući u vidu povjerenje u zemljišne knjige, postupala savjesno. Naime, kod nesporne činjenice da predmetni poslovni prostor, koji je bio predmet upisa hipoteke u korist prvotužene kao založnog povjerioca, u vrijeme sačinjavanja ugovora o zasnivanju hipoteke od 29. jula 2011. godine nije bio upisan kao svojina ni apelantkinje, a ni trećetuženog, koji nije ni ugovorna strana, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se prvotužena, prema principu pouzdanja u zemljišne knjige pouzdala u pravo isključive svojine drugotuženog i da nije bila u obavezi istraživati vanknjižno stanje, odnosno porodični status hipotekarnog dužnika (drugotuženog), dakle ne trećetuženog, dok u pogledu prodaje predmetnog poslovnog prostora prvotužena nije imala mehanizme da za tu činjenicu sazna. Prema tome, Okružni sud je zaključio da se prvotužena osnovano pozvala na princip povjerenja u zemljišne knjige budući da je ona bila pravno zaštićena ako nije znala, niti je, s obzirom na okolnosti, imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u tim knjigama nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, pri čemu treba imati u vidu da se nedostatak dobre vjere ne može nikome prigovoriti samo zato što nije ispitivao vanknjižno stanje.

15. Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantkinjini žalbeni navodi kojima ukazuje da je prvotužena trebala pribaviti njenu saglasnost kada se ima u vidu da je založni dužnik drugotuženi, te je eventualno trebala pribaviti saglasnost supruge drugotuženog, a ne apelantkinje jer je drugotuženi prezentovao dokaze da je on upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Okružni sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji od 13. januara 2011. godine zaključen između drugotuženog kao prodavca i trećetuženog kao kupca, te da u zaključivanju tog ugovora nije učestvovala apelantkinja kako to žalba neosnovano tvrdi. Okružni sud je dalje naveo da je iz navedenog ugovora vidljivo da je u vrijeme njegovog zaključivanja predmetni poslovni prostor bio opterećen hipotekom (uknjiženo založno pravo na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 3. decembra 2009. godine u korist NLB razvojne banke u iznosu od 300.000,00 KM), te da postupak brisanja navedene hipoteke nije dovršen do momenta zaključenja ugovora. Pored toga, Okružni sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji od 30. marta 2012. godine zaključen takođe između drugotuženog kao prodavca i trećetuženog kao kupca, da je predmet tog ugovora isti poslovni prostor, kojim ugovorom je raskinut i stavljen van snage ugovor od 13. januara 2011. godine i u kome je navedeno da kupac predmetni poslovni prostor kupuje kao bračnu stečevinu, te iz tog ugovora proizlazi da je na predmetnom poslovnom prostoru upisana hipoteka u korist prvotužene za obezbjeđenje kredita u iznosu od 92.000,00 KM s čime je kupac upoznat. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o redovnim prilikama u braku jer apelantkinja nije dokazala navode o faktičkom raskidu braka u spornom periodu, niti o ozbiljnom poremećaju bračnih odnosa, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantkinja bila upoznata s oba zaključena ugovora o kupoprodaji nepokretnosti (samim tim i s činjenicom da je predmetni poslovni prostor u vrijeme zaključivanja oba ugovora bio opterećen hipotekama) i da se time u odnosu na prvotuženu, drugotuženog i četvrtotuženog, koji su postupali savjesno, ne radi o ništavom upisu hipoteke, te nije pogriješio kada je apelantkinjin zahtjev u tom dijelu odbio.

16. Okružni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantkinjini žalbeni navodi kojima osporava odluku o troškovima postupka u dijelu dosuđenih troškova privremenom zastupniku četvrtotuženog. Pri tome je Okružni sud naveo da je odluka o troškovima parničnog postupka u tom dijelu pravilna, te da pravilnost odluke u tom dijelu nije dovedena u pitanje žalbenim navodima, istaknuvši da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava (čl. 387, 390 i 396 ZPP), iz kojih razloga je u ovom dijelu odluka o troškovima postupka (dio stava IV izreke), na osnovu člana 235 tačka 2 ZPP, potvrđena.

17. Nasuprot navedenom, Okružni sud je naveo da drugotuženi žalbom osnovano dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost osporene odluke u dijelu odluke o troškovima postupka (u odnosu na drugotuženog). Naime, Okružni sud je naveo da drugotuženi osnovano žalbom ukazuje da je tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen u cijelosti, te da mu pripadaju troškovi prvostepenog i žalbenog postupka. Okružni sud je pojasnio da je troškove zastupanja odmjerio prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, tarifni broj 2, prema vrijednosti spora od 25.000,00 KM, i to troškove zastupanja drugotuženog na tri ročišta, pristup na dva ročišta, paušalne nagrade sa PDV-om, što ukupno iznosi 3.422,25 KM koliko je, saglasno odredbi člana 386 stav 1, vezano za odredbu člana 387 ZPP, bilo pravilno dosuditi drugotuženom. Pošto je drugotuženi uspio sa žalbom, Okružni sud je, na osnovu odredbe člana 397 stav 1 ZPP, usvojio njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.316,25 KM, slijedom čega je, na osnovu odredbe člana 235 tačka 3 ZPP, preinačena odluka o troškovima postupka u dijelu stava IV izreke prvostepene odluke, te apelantkinja obavezana da drugotuženom isplati troškove postupka u iznosu od 4.738,50 KM.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantkinja smatra da su joj presudom Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Kršenje prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je sud pogriješio odbijajući prijedlog za donošenje presude zbog propuštanja u odnosu na prvotuženu. Tvrdnja suda da se radi o jedinstvenim materijalnim suparničarima je pogrešna i suprotna utvrđenju suda da je četvrtotuženi nepotrebno obuhvaćen tužbom, tužbeni zahtjevi su različiti i upravljeni protiv različitih lica. Navodi da je osporena presuda sama sebi kontradiktorna jer razlozi za usvajanje prvog tužbenog zahtjeva za utvrđenje bračne stečevine moraju imati za posljedicu usvajanje i drugog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke jer su tužbeni zahtjevi povezani i od osnovanosti prvog zavisi osnovanost drugog, te je sud u skladu s tim trebao i da odluči. S obzirom na to da je sud utvrdio apelantkinjino pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, morao je da utvrdi da je za opterećenje te nepokretnosti neophodna njena saglasnost. Apelantkinja je dalje navela da je sud svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva za ništavost hipoteke zasnovao na tvrdnji da se apelantkinja prećutno saglasila iako materijalno pravo i sudska praksa ne poznaju prećutno davanje nepokretnosti pod hipoteku hipotekarnom povjeriocu. Apelantkinja, dalje, tvrdi da je odluka o troškovima postupka proizvoljna, te u tom pravcu tvrdi da, ukoliko sud već zauzima stav da je riječ o jedinstvenim suparničarima, onda ne može da donosi različite odluke za različite stranke u pogledu troškova, nego mora da odluči u smislu člana 366 ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Prema ocjeni Okružnog suda, osporenom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava na koja ukazuje apelantkinja (pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu). Neosnovano se u apelaciji navodi da je odukom tog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je odluka tog suda kontradiktorna, nezakonita, te samim tim da zaključak Okružnog suda nije rezultat objektiviziranog uvjerenja, već da se radi o isključivo subjektivnom ubjeđenju poimanja pravičnosti. Prije svega, neosnovana je tvrdnja da se radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava budući da je Okružni sud stava da je prvostepeni sud u svojoj odluci od 26. februara 2017. godine pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, iz kojih razloga je presuda prvostepenog suda potvrđena, osim u dijelu odluke o troškovima postupka i odlučeno kao u osporenoj odluci od 12. marta 2018. godine.

21. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke od 26. februara 2017. godine, te smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja ukazuje apelantkinja, koja su garantovana Ustavom i Evropskom konvencijom. Pored toga, Osnovni sud je istakao da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je iznosila tokom postupka, o kojim se taj sud detaljno izjasnio u razlozima osporene odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Prvotužena je navela da su navodi iz apelacije neosnovani, te da bi Ustavni sud zbog toga apelaciju trebao odbaciti jer je očigledno (prima facie) neosnovana. U vezi s tim je navela da su sudovi iz okvira redovnog sudstva dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da se ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost redovnih sudova u tom pogledu, a kako to neosnovano, s druge strane, tvrdi apelantkinja. Smatra da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je jedino nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

g) Presuda zbog propuštanja Član 182.

Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:

1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;

2) ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u očiglednoj protivrječnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opštepoznate.

Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.

Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.

Član 366.

Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.

Član 384.

Svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 388.

Stranka je dužna da nezavisno od ishoda parnice naknadi protivnoj stranci troškove koje je prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio.

Član 390.

Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog.

Stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove nastale povodom pravnog lijeka.

Član 396. stav 1.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.

Član 397. stav 1.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.

24. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zaštita povjerenja u javnu evidenciju Član 55.

(1) Smatra se da javna evidencija istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javnu evidenciju, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

25. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 – Z. O. i 6/12 – Z. O.). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 9.

Javno povjerenje

1. Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

2. Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

3. Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu.

4. Za savjesnost trećeg lica kod sticanja prava na nepokretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 193953 17 Gž od 12. marta 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin advokat je primio 29. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2018. godine (uvažavajući da su pretposljednji i posljednji dan za podnošenje apelacije bili subota i nedjelja), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantkinja pobija navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosio na utvrđenje susvojinskog dijela na zajedničkoj bračnoj stečevini i na utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantkinjinih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj prirodi, posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava. Nadalje, apelantkinja smatra da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio pravo kada je odbio njen prijedlog za donošenje presude zbog propuštanja, kada je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva za ništavost hipoteke zasnovao na tvrdnji da se apelantkinja prećutno saglasila da se predmetni poslovni prostor optereti, kao i u pogledu troškova postupka.

35. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, djelimično usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelantkinja vlasnik sa ½ dijela po osnovu bračne tekovine na predmetnom poslovnom prostoru, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zasnivanju hipoteke od 29. jula 2011. godine, kao i zahtjev kojim je tražila da se naloži Republičkoj upravi da izvrši brisanje predmetne hipoteke uz naknadu troškova postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan (u odnosu na utvrđenje da je ugovor o hipoteci ništav i nalog da se izvrši brisanje predmetne hipoteke iz zemljišnoknjižnih evidencija), te je dao iscrpne razloge zašto apelantkinjini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantkinjinim navodima, na osnovu izvedenih dokaza, jasno i argumentovano obrazložili da u konkretnom slučaju nisu postojali uslovi za donošenje presude zbog propuštanja budući da su ostali tuženi blagovremeno dostavili odgovore na tužbu, a radi se o jedinstvenim materijalnim suparničarima, budući da se spor prema svima može riješiti samo na jednak način, imajući u vidu tužbu, vrstu spora i status stranaka i pri tome se pozvali na relevantne odredbe čl. 182 i 366 ZPP. Osim toga, apelantkinja ukazuje da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio pravo kada je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti hipoteke zasnovao na tvrdnji da se apelantkinja prećutno saglasila da se predmetni poslovni prostor optereti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud bavio i ovim pitanjem, te iz obrazloženja presude slijedi da je u konkretnom slučaju založni dužnik drugotuženi, te da je prvotužena, eventualno trebala pribaviti saglasnost supruge drugotuženog, a ne apelantkinje, jer je drugotuženi prezentovao dokaze da je on upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da predmetni poslovni prostor, u vrijeme sačinjavanja ugovora o zasnivanju hipoteke, nije bio upisan kao svojina ni apelantkinje, a ni trećetuženog (apelantkinjinog supruga), koji nije ni ugovorna strana, pa se prvotužena, prema principu pouzdanja u zemljišne knjige (član 9 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske), pouzdala u pravo isključive svojine drugotuženog i nije bila u obavezi da istražuje vanknjižno stanje, odnosno porodični status hipotekarnog dužnika (drugotuženog).

38. Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene principa povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako, nije utvrđena proizvoljnost u odlukama redovnih sudova kada su, uzimajući u obzir primjenu principa zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, „ocijenili da na valjanost stečenog prava svojine ne bi imalo uticaja to što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o svojinskopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 804/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelantkinjinim navodima, detaljno ispitao sve apelantkinjine navode koje ona ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Okružnog suda u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporene odluke koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantkinjini navodi u vezi s primjenom materijalnog prava.

39. Takođe, u vezi s apelantkinjinim prigovorima kojima osporava odluku o troškovima postupka smatrajući da ukoliko sud već zauzima stav da je riječ o jedinstvenim suparničarima, onda ne može da donosi različite odluke za različite stranke u pogledu troškova, nego mora da odluči u smislu člana 366 ZPP, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučio o troškovima postupka pozivajući se na relevantne odredbe čl. 386, 387 i 397 ZPP, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog predmeta (činjenica da je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen u odnosu na drugotuženog) u navedenim aspektima ne nalazi bilo kakav osnov koji bi mogao biti razlog da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Okružnog suda u njegovoj odluci kao konačnoj u konkretnoj pravnoj stvari.

Pravo na imovinu

40. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je iznijela u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud osporenom presudom odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev (u odnosu na utvrđenje da je ugovor o hipoteci ništav i nalog da se izvrši brisanje predmetne hipoteke iz zemljišnoknjižnih evidencija) i pri tome u obrazloženju dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredbi Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske i ZPP, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud na argumentovan i jasan način obrazložio zašto drugotuženom i privremenom zastupniku četvrtotuženog pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

42. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije prekršeno ni apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3080/18 (N. K. S.) | Sudska praksa | Aktio