Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2659/18 (A. M.)

Odluka donesena 08. 04. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2659/18

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2659/18, rješavajući apelaciju Almira Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Muminovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 012481 17 Kž 2 od 20. februara 2018.

godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 012481 17 K od 5. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Almir Muminović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 012481 17 Kž 2 od 20. februara 2018. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 012481 17 K od 5. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 012481 17 K od 5. juna 2017. godine apelant je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. marta 2017. godine do 6. juna 2017. godine. Istom je presudom apelant obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka, uključujući i nagradu i nužne izdatke branitelja, kao i platiti paušal sudu.

5. Apelant je proglašen krivim što se u prethodnom dogovoru s A. H., s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, vozilom kojim je upravljao apelant dovezao do parking prostora u Bihaću, iza zlatarske radnje Exkluziv. Apelant je ostao u vozilu, iz kojega je izišao A. H. te se uputio u pravcu navedene radnje. A. H. je ušao u radnju pa iz džepa dukserice koju je imao na sebi izvadio nož dužine oko 30 cm, pružio ruku s nožem preko staklenog pulta i naslonio ga radnici na stomak i prijeteći joj rekao da izvadi novac iz kase, što je kod radnice izazvalo strah za vlastiti život. Nakon što je zgrabio novac u iznosu od 1.000,00 KM, od kojih mu je na pod ispalo 300,00 KM istrčao je iz radnje u pravcu parking prostora do vozila u kojem ga je čekao apelant, ušao u vozilo nakon čega je apelant naglo dodao gas i udaljio se. Time su A. H. i apelant sebi pribavili protupravnu imovinsku korist u iznosu od 700,00 KM a vlasniku trgovačke radnje pričinili materijalnu štetu u navedenom novčanom iznosu. Apelant je, dakle, kao saizvršilac, počinio kazneno djelo Razbojništva.

6. U obrazloženju presude je navedeno da su optužnicom Kantonalnog tužilaštva apelant i A. H. optuženi da su na način pobliže opisan u dispozitivu optužnice počinili kazneno djelo Razbojništva. Na glavnom pretresu koji je zakazan povodom navedene optužnice optuženi A. H. se izjasnio da je kriv, pa je u odnosu na njega postupak razdvojen, preispitana je izjava o priznanju krivnje, utvrđeno da li postoji dovoljno dokaza, nakon čega mu je izrečena kazneno pravna sankcija. U odnosu na apelanta sud je u razdvojenom postupku proveo postupak, održao glavne rasprave na kojima su izvedeni dokazi i to saslušanjem svjedoka i izvođenjem materijalnih dokaza bliže označenih u presudi, sve na prijedlog Tužiteljstva. Navedeno je da obrana nije imala prijedloga za izvođenje dokaza, da apelant kao optuženi nije iznosio svoju obranu niti je dao iskaz u svojstvu svjedoka, nego je iznosio određene primjedbe za pojedine dokaze.

7. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza radnice u opljačkanoj radnji koja je saslušana u svojstvu svjedoka proizlazi da je odmah nakon što je A. H. istrčao sa novcem iz radnje i ona istrčala na glavnu cestu, pa je kada je došla do mjesta gdje se nalazi glavni ulaz na parking naišao crveni Audi i ona je vidjela na mjestu suvozača osobu koja je ušla u radnju i uzela novac. Navela je da je jasno vidjela dvije osobe u crvenom Audiju, da je na mjestu suvozača prepoznala osobu koja je otuđila novac iz radnje, a da vozača nije poznavala i nije mogla prepoznati o kome se radi čak i kada je išla u MUP na prepoznavanje budući da se radilo o velikoj brzini.

8. A. H. je u svojstvu svjedoka naveo da su se on i apelant kritičnog dana dogovorili da idu u Bihać da „odrade" neku zlataru ili radnju, a da će otuđeno dijeliti. U Bihać su stigli u jutarnjim satima i to vozilom Audi crvene boje kojim je upravljao apelant. Dogovorili su se još prije nego su krenuli da će apelant voziti i A. H. čekati blizu radnje koju će opljačkati, a onda će zajedno pobjeći sa lica mjesta. Istakao je da su se, nakon što su stigli u Bihać, parkirali iza jedne zlatare, da je apelantovo vozilo od zlatare bilo udaljeno nekih 10-20 metara, kao i da je apelant ostao u vozilu, a on je otišao u zlataru. Nakon što je od radnice oduzeo novac dao se u bijeg, dotrčao do parkiranog vozila u kojemu je čekao apelant te su naglo krenuli.

9. Dalje, navedeno je da apelant nije iznosio obranu, niti je davao iskaz u svojstvu svjedoka, međutim prigovarao je iskazu svjedoka A. H. tvrdeći da u konkretnom slučaju nisu točni navodi u pogledu njegovog saznanja da će oni zajedno ići opljačkati neku radnju u Bihać, nego ga je A. H. iskoristio tako što je nasuo određenu količinu goriva u njegovo auto pa je inzistirao da ga apelant vozi, međutim on nije imao namjeru bilo kakve radnje u pogledu izvršenja kaznenog djela, odnosno da nije znao da će ovaj ići i opljačkati zlataru, nego ga je čekao, budući da mu je A. H. rekao da će ići nešto kupiti u navedenu zlataru.

10. Kantonalni sud je nakon ocjene provedenih dokaza zaključio da je nesporno utvrđeno da je kritičnog dana došlo do razbojništva na način opisan u izreci presude, kao i da su upravo apelant i A. H. osobe koje su se kritičnog dana dovezle vozilom Audi, te osobe koje su se parkirale iza trgovačke radnje, pa nakon što je A. H. oteo novac od radnice uz prijetnju nožem, da ga je apelant čekao iza trgovinske radnje na parkingu sjedeći u vozilu te nakon što je ovaj došao naglo stavio vozilo u pokret ubrzano se udaljio s lica mjesta, a da su navedeni novac koji je A. H. prisvojio imali namjeru podijeliti, čime su počinili kazneno djelo Razbojništvo. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su se u subjektivnom smislu ostvarili svi bitni elementi bića kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim, iz razloga što je apelant bio svjestan kakve radnje poduzima i poduzeo ih je s direktnim umišljajem tj. htio je izvršenje kaznenog djela. Kantonalni sud nije prihvatio apelantove navode da nije znao zbog čega vozi A. H. iz Cazina u Bihać, zbog čega stoji parkiran 10-20 metara iza trgovinske radnje, da nije znao da A. H. sa sobom ima nož čija dužna oštrice je 30 cm i da nije znao da će se izvršiti određeno razbojništvo. Ukazano je da je apelant mlađa osoba, odrastao bez roditelja kod djeda i bake, da je i ranije vršio kaznena djela razbojništva i krađe, da je osuđivan presudom Općinskog suda u Cazinu za istovjetna kaznena djela, da je korisnik opijata, nezaposlen, sa završenih osam razreda osnovne škole, pa je u konkretnom slučaju cijeneći njegovu ličnost, sud u potpunosti odbacio da apelant nije znao za radnje koje će preuzeti A. H. te da nije imao htijenja u pogledu saizvršilaštva u kazneno pravnim radnjama razbojništva.

11. Dalje, navedeno je da je sud prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Od olakšavajućih okolnosti sud je uzeo u obzir apelantovu mladost i njegovo imovno stanje, dok je od otežavajućih okolnosti sud uzeo u obzir da je apelant ranije osuđivan za ovakva ili slična kaznena djela. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je stava da je bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju, pa je apelantu za kazneno djelo saizvršilaštva u krivičnom djelu razbojništva izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelant je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka budući da je utvrđeno da njihovim plaćanjem neće dovesti u pitanje egzistenciju sebe niti svojih bližnjih.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0K 012481 17 KŽ2 od 20. februara 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, dok je žalba Kantonalnog tužiteljstva uvažena i presuda Kantonalnog suda broj 01 0 K 012481 17 K od 5. juna 2017. godine preinačena u odluci o kaznenopravnoj sankciji, tako da je apelant za kazneno djelo Razbojništvo za koje je tom presudom proglašen krivim, primjenom odredaba člana 49. stav 1., 50. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka b) KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 6 šest mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 4. marta 2017. godine do 6. juna 2017. godine. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

13. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv prvostupanjske presude žalbu podnijelo Kantonalno tužiteljstvo, zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači tako da se apelantu izrekne sankcija razmjerna težini počinjenog kaznenog djela i stupnju krivnje.

14. Žalbu protiv navedene presude podnio je i apelant, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede KZ i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da iako to nije izričito navedeno, iz sadržaja žalbe proizlazi da je apelant prvostupanjsku presudu pobijao i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje, navedeno je da je apelant, pobijajući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, u žalbi ukazao da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude i da obrazloženje presude uopće ne sadrži razloge, pa je na taj način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Apelant smatra da prvostupanjski sud nije cijenio izvedene dokaze na način kako to propisuje odredba člana 296. ZKP, kao i da činjenični opis djela u izreci pobijane presude ne sadrži konkretizaciju apelantovih radnji što je u suprotnosti sa odredbom člana 305. stav 4. ZKP, čime je ukazao i na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP. Nadalje, u prilog bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka apelant je naveo da je obrazloženje presude proturječno sa sadržajem isprava i zapisnika što je imalo za posljedicu pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, te je rezultiralo povredom KZ i kršenjem prava iz člana 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i člana II/2 Ustava BiH.

15. U pogledu apelantovih navoda o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, Vrhovni sud je ocijenio da prvostupanjska presuda ne sadrži takve nedostatke, jer izreka nije nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, pri čemu sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. Istaknuto je da apelant u žalbi nije konkretizirao u čemu se ogleda navodna nerazumljivost ili proturječnost izreke pobijane presude, niti je navedeno pri ocjeni kojih dokaza je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi člana 296. stav 2. ZKP i iskazao proizvoljnost, te u odnosu na koje to odlučne činjenice prvostupanjski sud nije naveo razloge, jer bi samo takvi navodi žalbe pružali dovoljnu osnovu za ispitivanje osporene presude u smislu postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

16. Dalje, navedeno je da nisu mogli biti prihvaćeni apelantovi žalbeni navodi da izreka pobijane presude ne sadrži konkretizaciju apelantovih radnji u objektivnom i subjektivnom smislu, budući da iz izreke osporene presude proizlazi da je navedeno sve ono što je u smislu odredbe člana 305. stav 4. ZKP neophodno da se kazneno djelo što bliže odredi, pa su tako navedene sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja predmetnog kaznenog djela i koje preciziraju oblik vinosti počinitelja (upotreba fizičke sile, odnosno prijetnja nožem i oduzimanje tuđe pokretnine s ciljem da se njenim prisvajanjem pribavi protupravna imovinska korist). Takav činjenični opis u izreci osporene presude, uključuje precizan opis kaznenopravnih radnji svakog od počinitelja, pa tako i apelantovih, kao i oblik vinosti počinitelja - direktni umišljaj. Pri tome je naglašeno da je u konkretnom slučaju apelant djelovao kao supočinitelj, zajedno sa A. H., postupajući sa zajedničkim umišljajem na počinjenje predmetnog kaznenog djela u svim njegovim elementima i fazama počinjenja (počevši od zajedničkog dogovora pa do realizacije tog dogovora prema prethodno utvrđenim ulogama svakog od počinitelja), pa stoga kod ocjene subjektivnog odnosa počinitelja prema počinjenju kaznenog djela, nije ni nužno da je svaki od njih primijenio silu, odnosno prijetnju, niti je bitno tko je tom prilikom od oštećene oduzeo novac. Slijedom toga, Vrhovni sud je stava da se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da je izreka pobijane presude nerazumljiva i da je time učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se žalbom ukazano.

17. Također, Vrhovni sud smatra da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud sve dokaze izvedene u predmetnoj stvari, postupajući u smislu odredbi člana 296. stav 2. ZKP, savjesno cijenio, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi i da je na osnovu takve ocjene izveo zaključke o dokazanosti odlučnih činjenica. Stoga, Vrhovni sud nije našao da je prvostupanjski sud pobijanom presudom počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, kao ni bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 296. stav 2. i članom 305. stav 4. ZKP, na koje povrede se ukazuje žalbom, a niti da su u postupku donošenja pobijane presude povrijeđena apelantova prava iz člana 6. Europske konvencije i člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Dalje, navedeno je da je apelant u žalbi iznio tvrdnje da činjenična utvrđenja osporene presude kada je u pitanju saizvršilaštvo apelanta u izvršenju kaznenog djela Razbojništvo koje se tereti, ne proizlaze iz provedenih dokaza, te da je prvostupanjski sud zaključak o njegovoj krivnji izveo iz indicija, povrijedivši pri tome načelo in dubio pro reo. Vrhovni sud je, u vezi s navedenim, našao da apelant svoje žalbene tvrdnje da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pogrešno utvrđeno ničim nije argumentirao, budući da u žalbi nije navedeno koju je to činjenicu od značaja za odluku u predmetnoj stvari u osporenoj presudi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio i zbog čega nalazi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je apelant, kao saizvršilac sa A. H., počinio kazneno djelo Razbojništvo za koje se tereti. Prilikom osporavanja činjenične osnove osporene presude apelant iznosi tvrdnje, pozivajući se pri tome na navode koje je A. H. iznio u svojoj odbrani u tijeku istrage (u kojima je naveo da ni on sam nije imao jasan cilj u pogledu počinjenja kaznenog djela razbojništvo u zlatari Exkluziv u Bihaću, jer je imao namjeru da po obilasku nekoliko zlatara kupi neki nakit i da je zbog svakodnevne konzumacije opojne droge heroin, u nedostatku novca, kada je ušao u zlataru Exkluziv, povukao nož iz džepa dukserice) da nije imao saznanja da će A. H., kojega je čekao u vozilu na parkingu iza zlatare, izvršiti kazneno djelo Razbojništvo nad radnicom zlatare. Vrhovni sud je ukazao da je apelant zanemario činjenicu da se ovi navodi odnose na iskaz koji je A. H. dao u svojstvu, tada, osumnjičenog i da se taj iskaz ne može koristiti, niti je korišten kao dokaz u kaznenom postupku protiv apelanta. Pri tome, apelant svjesno zanemaruje činjenicu da je A. H., kao saizvršilac u izvršenju predmetnog kaznenog djela u cijelosti priznao krivnju i da je nakon što je pravosnažno osuđen zbog izvršenja predmetnog kaznenog djela, saslušan kao svjedok u kaznenom postupku koji se zbog izvršenja istog kaznenog djela vodi protiv apelanta. U svom iskazu svjedok A. H. je do u detalje opisao na koji način su kao saizvršioci, apelant i on, izvršili kazneno djelo Razbojništvo nad radnicom zlatare Exkluziv u Bihaću, te posebno naglasio da su izvršenje predmetnog djela unaprijed dogovorili i odredili pojedinačna zaduženja u izvršenju istog i da je prema tom zaduženju, dok je on sa velikim kuhinjskim nožem u džepu dukserice ušao u zlataru i uz prijetnju tim nožem od radnice zlatare oduzeo novac, apelant, čijim vozilom su se i dovezli do zlatare, u neposrednoj blizini zlatare čekao u upaljenom vozilu, kojim je naglo startao kada je on sa novcem koji je oduzeo od radnice zlatare ušao u vozilo. Svjedok A. H. je u svom iskazu dalje naveo da su odmah po izvršenju predmetnog kaznenog djela, nakon 1 do 2 km vožnje, bili zaustavljeni od strane policije kojom prilikom im je oduzet sav novac otuđen iz zlatare, a koji su prema prethodnom dogovoru trebali na jednake dijelove podijeliti, kao i nož koji su bili sakrili u vozilu ispod sjedišta. Prvostupanjski sud po ocjeni Vrhovnog suda nije imao nikakav razlog da ne prihvati vjerodostojnim iskaz svjedoka A. H., koji je u cijelosti potvrđen, ne samo iskazom svjedoka oštećene Samire Bulić, već i materijalnim dokazima u spisu, potvrdom o pronalasku i oduzimanju novca otuđenog pri izvršenju kaznenog djela, kao i noža korištenog pri izvršenju djela. Žalbeni navodi kojima se bez ikakvog uporišta za to, iznose tvrdnje da se odluka o apelantovoj krivnji temelji na indicijama i da je prvostupanjski sud sumnju u pogledu postojanja neke činjenice, pri čemu se i ne konkretizira o kojim činjenicama se radilo, trebao riješiti na način koji je povoljniji za optuženog, Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim, s obzirom da prvostupanjski sud, kako to proizlazi iz naprijed izloženog, nije bio u sumnji u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja predmetnog kaznenog djela, pa nije ni bilo mjesta primjeni pravila in dubio pro reo. Kako je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u osporenoj presudi, onda je pravilno postupio kada je apelanta za radnje počinjenja opisane u izreci te presude proglasio krivim i kada je te radnje pravno ocijenio kao kazneno djelo Razbojništva, za koje je u obrazloženju te presude naveo sasvim jasne i određene razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Stoga se neosnovano žalbom prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede Kaznenog zakona.

19. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji koja mu je izrečena, Tužiteljstvo je u žalbi ukazalo da prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o sankciji, nije pravilno cijenio sve okolnosti od značaja za odluku o kazni (olakšavajuće i otežavajuće) koje su utvrđene na apelantovoj strani, te da izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine nije adekvatna u odnosu na težinu učinjenog kaznenog djela i stupnju krivnje apelanta. S tim u vezi u žalbi navodi da je prvostupanjski sud prenaglašen značaj dao utvrđenim olakšavajućim okolnostima, što se posebno odnosi na apelantovu životnu dob (koji je u vrijeme izvršenja kaznenog djela imao 25 godina života), kao i da ta činjenica nije takvog značaja da bi zbog nje apelantu u toj mjeri trebalo ublažiti kaznu ispod zakonom propisanog minimuma. Nadalje, Tužiteljstvo je u žalbi navelo da prvostupanjski sud, osim što je u presudi kao otežavajuću okolnost utvrdio činjenicu da je apelant ranije osuđivan, toj činjenici nije dao nikakav značaj iako je apelant ranije osuđivan za isto kazneno djelo (razbojništvo). U prilog tvrdnji da apelantu za počinjeno kazneno djelo nije izrečena adekvatna kazna, Tužiteljstvo je u žalbi dalje naveo da je saizvršilac u izvršenju predmetnog kaznenog djela (A. H.), koji je priznao krivnju za počinjeno kazneno djelo i koji ranije nije osuđivan za ovu vrstu kaznenog djela, za isto kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

20. Vrhovni sud je zaključio da su žalbeni prigovori Tužiteljstva osnovani. Ukazano je da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne, kao olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani cijenio njegovu mladost i imovno stanje, dok je kao otežavajuću okolnost cijenio njegovu raniju osuđivanost. No, Vrhovni sud je bio stava da je prvostupanjski sud prevelik značaj dao olakšavajućim okolnostima u odnosu na otežavajuće okolnosti, dok s druge strane nije dao adekvatan značaj ranijoj osuđivanosti, kao otežavajućoj okolnosti, posebno kada se ima u vidu činjenica da je apelant ranije osuđivan zbog izvršenja kaznenog djela iz člana 238. stav 3. KZ, ali i zbog izvršenja kaznenog djela Razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ, tj zbog izvršenja istog kaznenog djela, te da je predmetno kazneno djelo počinio dvije godine od dana isteka roka provjere. Imajući u vidu sve ove okolnosti kao i činjenicu da je za kazneno djelo Razbojništvo zakonom propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, Vrhovni sud je stava da se kaznom zatvora izrečenom apelantu u prvostupanjskoj presudi, ne može postići svrha kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je žalbu tužiteljstva uvažilo i apelanta za počinjeno kazneno djelo Razbojništvo osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru, nalazeći da je tako izrečena kazna razmjerna težini počinjenog kaznenog djela i stupnju krivnje apelanta, te da je neophodna radi postizanja svrhe kažnjavanja na način kako to propisuje odredba člana 42. KZ.

21. Na koncu, Vrhovni sud je naveo da je, pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, apelant u žalbi naveo da je prvostupanjski sud pogriješio kada je propustio apelanta zbog učinjenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, odnosno nedostatka dokaza da je počinio kazneno djelo, osloboditi od optužbe, pa je iz tog razloga pogriješio i kada ga je obvezao da naknadi troškove kaznenog postupka. Vrhovni sud je naveo da, s obzirom da nije našao osnovanim apelantove žalbene prigovore, neosnovanim se ukazuju i navodi kojima se prvostupanjska presuda pobija zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., 2., 3. (a), (b), (c) i (d) Europske konvencije, te prvo iz člana 5. stav 3. Europske konvencije. U tekstu apelacije je naveo da smatra da mu je uz navedena prava povrijeđeno i pravo iz člana 7. Europske konvencije.

23. Smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, tako da je u odnosu na apelanta vođen nepravičan postupak u cjelini jer su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da u obrazloženju presude kojom je proglašen krivim za saučesništvo u razbojništvu uopće nije data ocjena dokaza, kao i da je očigledno proizvoljan zaključak sudova da je apelant na bilo koji način sudjelovao u izvršenju predmetnog kaznenog djela. Naveo je da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži zaključak da je sud iskaz svjedoka A. H. uopće cijenio kao dokaz, niti je iznesen bilo kakav argument koji bi bio relevantan za donošenje zaključka da se apelant „prethodno dogovorio" sa A. H. o predstojećem kaznenopravnom događaju u kojem je A. H. počinio razbojništvo, pa mu je zbog takvog nedostatka obrazloženja u potpunosti uskraćeno pravo na obranu.

24. Osim toga, istakao je da je na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom predsjednik vijeća uskratio apelantovoj braniteljici sve odgovore na pitanja upućena svjedoku A. H. koja se tiču eventualnog „prethodnog dogovora" s apelantom. Kako postojanje prethodnog dogovora, pa i samo saznanje apelanta da na neki način učestvuje u izvršenju krivičnog djela, predstavlja suštinski važno pitanje prilikom utvrđivanja odgovornosti apelanta za krivično djelo za koje je proglašen krivim, a sud nije nesumnjivo, odnosno nikako utvrdio ovo važno pitanje, apelant smatra da nije zadovoljen princip ravnopravnosti stranaka kao jedan od principa pravičnog suđenja, odnosno da je Tužiteljstvo dovedeno u povoljniji položaj u odnosu na apelanta.

25. Smatra da je prvostupanjska presuda zasnovana isključivo na indicijama iz izjave A. H., pa je povrijeđeno načelo iz čl. 3. st. 2 ZKP. Istakao je da Tužiteljstvo ima obvezu dokazivanja krivnje optuženog i optužba to mora utvrditi van svake razumne sumnje, dok u konkretnom slučaju sud nije ni naveo, a ni utvrdio da postoji bilo kakva sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine navodno kazneno djelo u odnosu na apelanta pa se presuda doima očigledno proizvoljnom i u segmentu primjene materijalnog prava u odnosu na odredbu iz člana 31. Krivičnog zakona, koja saizvršioca krivičnog djela jasno definira kao osobu koja je sudjelovala u izvršenju kaznenog djela ili poduzimala što drugo čime se na odlučujući način doprinosi počinjenju krivičnog djela, jer u obrazloženju presude nije iznesen niti jedan navod u čemu se sastoji doprinos apelanta u počinjenju krivičnog djela, niti iz kojeg dokaza bi takvo što proizlazilo.

26. Tvrdi da se u ovom predmetu pokazalo iluzornim pravo odbrane da prisustvuje neposrednom izvođenju dokaza na glavnom pretresu, jer je apelantu u suštini uskraćeno da ispituje svjedoka, a bez odgovora na suštinski važna pitanja od strane svjedoka koji je teretio apelanta, apelant nije imao mogućnost svoje argumente suprotstaviti tvrdnjama kako Tužiteljstva, tako ni „indicijama" koje je iznio svjedok. Smatra da je stoga njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava od strane oba redovna suda. Istakao je da je njegova odgovornost individualna i neovisna o činjenici da je A. H. priznao odgovornost za počinjeno krivično djelo, te da apelant odgovara u granicama svog umišljaja, te da sama činjenica da nije bilo zakonske prepreke da se nakon priznanja krivnje i blažeg kažnjavanja počinitelj kaznenog djela A. H. sasluša u svojstvu svjedoka, po apelantu nije bila dovoljna da se isključivo i samo na iskazu ovog svjedoka zasnuje zaključak o saizvršilaštvu apelanta u počinjenju kaznenog djela. Tvrdi da način na koji je Tužiteljstvo saslušalo tog svjedoka, te način na koji je sud uskratio tom svjedoku da odgovara na pitanja odbrane (ograničavanje na sami kaznenopravni događaj), ukazuje na nezakonitost iskaza tog svjedoka i povredu apelantovog prava iz člana 6. stav

2. Europske konvencije.

27. Dalje, apelant smatra da je tijekom postupka povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti, jer osnova presude Kantonalnog suda jeste ranija osuđivanost apelanta kao otežavajuća okolnost, a osnova presude Vrhovnog suda, kojom je odluka o kazni apelantu preinačena sa jedne godine na dvije godine i šest mjeseci, jeste davanje „adekvatnog značaja" ovoj ranijoj osuđivanosti apelanta. Ukazao je da je ranije uvjetno osuđen presudom Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 K 017949 11 K od 23. januara 2012. godine, za kazneno djelo u pokušaju počinjeno 23. maja 2010. godine, kada je imao tek 18 godina. Budući da je taj dokaz bio odlučujući za izricanje kazne zatvora apelantu, apelant smatra da nije poštovano načelo in dubio pro reo, jer je i najmanja sumnja u vezi sa dokazom ranije osuđivanosti apelanta, morala ići njemu u prilog. Ovo iz razloga jer je ranija osuda prema izričitoj odredbi iz člana 125. stav 1 b) KZ brisana po sili zakona, obzirom da je od dana pravosnažnosti te ranije presude, od 13. februara 2012. godine, prestalo vrijeme provjeravanja od dvije godine iz uvjetne osude 13. februara 2014. godine, a do 13. februara 2015. godine protekla još jedna godina, predviđena za brisanje ove uvjetne osude po sili zakona, jer apelant do tada nije počinio novo krivično djelo. Smatra da je iz navedenoga vidljivo da dokaz ranije osuđivanosti apelanta nije postojao, tako da se osporene presude zasnivaju na nezakonitom dokazu, i u obje presude je prekršen princip presumpcije nevinosti, jer se presude zasnivaju isključivo na proizvoljnoj procjeni o apelantovoj ranijoj osuđivanosti presudom, odnosno osudom brisanom po sili zakona pune dvije godine prije nastupanja predmetnog kaznenopravnog događaja, a ne na prethodno dokazanoj apelantovoj krivnji u skladu sa zakonom.

28. Dalje, tvrdi da mu u konkretnom slučaju nisu pružene ni garancije pravičnog suđenja pred nezavisnim i nepristranim sudom u pogledu prava na pretpostavku nevinosti, u vezi sa osiguranjem vremena i uvjeta za pripremanje odbrane, jer mu je rješenjem Kantonalnog suda od 6. marta 2017. godine određen pritvor u trajanju od mjesec dana, počev od 4. marta 2017. godine u 10,35 sati, što je 10 minuta nakon kaznenopravnog događaja za koji je optužen. Tvrdi da odlučivanje suda o produženju pritvora apelantu, i o žalbama apelanta na produženje pritvora, svaki put neposredno pred istek vremena trajanja pritvora, te održavanje glavnog pretresa na dan samo jedan dan nakon posljednjeg produženja pritvora za još dva mjeseca, jasno ukazuje na već unaprijed stvoreno mišljenje suda da će apelanta proglasiti krivim, jer je odmah po prihvaćanju sporazuma A. H. s Tužilaštvom o priznanju krivnje i izricanju sankcije tom okrivljenom, sud prestao odugovlačiti krivični postupak prema apelantu, računajući na saradnju A. H. kao svjedoka protiv apelanta. Tvrdi da za tako dugo trajanje pritvora prema apelantu nije ponuđen niti jedan objektivan, zakonom predviđen kriterij, već samo na raniju osuđivanost apelanta, a ukidanje pritvora je ovisilo o subjektivnom kriteriju i stvaranju motiva optuženom i osuđenom A. H. da svjedoči protiv apelanta. Smatra da iz svega navedenog proizlazi da apelant nije imao ni proceduralnu ni materijalnu zaštitu tijekom suđenja, pa ni zaštitu od nezakonitog lišavanja slobode, posebno jer sudovi nisu poštivali garancije apelanta na odlučivanje o njegovim uloženim žalbama i prijedlozima za puštanje na slobodu, u kratkom roku, kakvi su i rokovi za apelantove žalbe, tako da su dugotrajnim razmatranjem zakonitosti lišavanja slobode, sudovi u ovom predmetu, prekršili apelantova prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 4 Europske konvencije.

b)Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da kada su u pitanju navodi apelanta, koji su isticani i u žalbi na prvostepenu presudu, a kojima se ukazuje na povrede odredaba člana 15.ZKP i odredbe člana 3. stav 2. ZKP, ovaj sud upućuje na stranu 3., 4. i 5. pasus drugi i treći obrazloženja presude ovog suda, na kojoj su navedeni prigovori razmatrani i ocijenjeni neosnovanim. Bez osnova su i navodi iz apelacije da se prvostepeni sud ponašao pristrano a da je to prihvatila i drugostepena presuda. Prema tezi apelacije slijedi da apelant pristranost prvostepenog i drugostepenog suda nalazi u segmentu činjeničnih utvrđenja. Vrhovni sud je stava da je apelantova teza da je prvostupanjski sud neopravdano poklonio vjeru iskazu svjedoka A. H., saizvršitelja u počinjenju predmetnog kaznenog djela, potpuno neprihvatljiva, iz razloga koje je sud naveo u obrazloženju osporene presude i u kojima je odgovoreno na te navode, budući da ih je apelant isticao i u žalbi protiv prvostupanjske presude. Kada su u pitanju navodi apelanta kojima se ukazuje na proizvoljnost sudova pri donošenju odluke o kazni, Vrhovni sud je ukazao da je odgovor na te navode također dao u obrazloženju osporene presude ocijenivši ih neosnovanima. Imajući u vidu sve navedeno, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Kantonalni sud je naveo da apelaciju smatra neosnovanom, odnosno da odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, niti je taj sud postupao arbitrarno u primjeni propisa budući da je apelantu omogućeno korištenje svih procesnih prava predviđenih u članu 6. Europske konvencije, pa je predloženo da se apelacija odbije.

31. Federalno tužiteljstvo je ocijenilo navode iz apelacije neosnovanima. Svoj je stav dovelo u vezu s navodima iz apelantove žalbe, kojom se također ukazivalo na bitne povrede odredbi ZKP, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o sankciji, te na povredu člana 6. Europske konvencije. Tužiteljstvo je ukazalo da je Vrhovni sud potvrdio pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda u odnosu na konkretizaciju radnji apelanta u objektivnom i subjektivnom smislu postojanja bitnih obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, kao i da je dao razloge zbog koji je po žalbi Tužiteljstva preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o kaznenopravnoj sankciji. Nadalje, tužiteljstvo smatra da redovni sudovi nisu povrijedili apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložilo da se apelacija odbije.

32. Kantonalno tužiteljstvo je ukazalo da su navodi iz apelacije ustvari ponovljeni navodi iz žalbe protiv prvostupanjske presude, koje je već razmotrio Vrhovni sud i dao na njih adekvatne odgovore. Nadalje, Kantonalno tužiteljstvo smatra da redovni sudovi nisu povrijedili apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, kao i da ostaje kod Optužnice protiv apelanta koja je u cijelosti potkrijepljena izvedenim dokazima, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

33. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)

34. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Član 289. stav (2) Razbojništvo (2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

35. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14)

36. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305.

Sadržaj presude (1) Pisano izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.

(2) Uvod presude sadrži: naznačenje da se presuda izriče u ime Federacije Bosne i Hercegovine, naziv suda, ime i prezime predsjednika i članova vijeća i zapisničara, ime i prezime optuženog, krivično djelo za koje je optužen i da li je bio prisutan na glavnom pretresu, dan glavnog pretresa i da li je glavni pretres bio javan, ime i prezime tužioca, branioca, zakonskog zastupnika i opunomoćenika koji su bili prisutni na glavnom pretresu i dan objavljivanja izrečene presude.

(3) Izreka presude sadrži lične podatke o optuženom i odluku kojom se optuženi proglašava krivim za krivično djelo za koje je optužen ili kojom se oslobađa od optužbe za to djelo ili kojom se optužba odbija.

(4) Ako je optuženi proglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 300. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen.

(5) U slučaju sticaja krivičnih djela sud će u izreku presude unijeti kazne utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a zatim jedinstvenu kaznu koja je izrečena za sva djela u sticaju.

(6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.

(9) Ako se optuženi oslobađa od optužbe u obrazloženju će se naročito navesti iz kojih se razloga iz člana 299. ovog zakona to čini.

(10) U obrazloženju presude kojom se optužba odbija sud se neće upuštati u ocjenu glavne stvari, nego će se ograničiti samo na razloge za odbijanje optužbe. Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;

c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa;

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu;

f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa;

g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti;

h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

j) ako je optužba prekoračena;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 314.

Pogrešno ili nepotpuno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je sud neku relevantnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 012481 17 Kž 2 od 20. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. b. i d. Europske konvencije.

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra će se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona;

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

44. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te su, stoga, primjenjivi član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

45. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

47. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

48. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza dokaza. Usto, Ustavni sud naglašava da su identični prigovori, koje apelant ponavlja u apelaciji, bili predmet ocjene Vrhovnog suda tijekom postupka o kojima se taj sud detaljno izjasnio. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u opširnom obrazloženju osporene presude naveo razloge iz kojih je apelantove žalbene prigovore našao neosnovanima, odnosno da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nisu izostali argumentirani razlozi zbog kojih je donesena osporena presuda. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda zapaža da su se oba redovna suda posebno iscrpno bavila iskazom supočinitelja A. H. koji je apelant osporavao, kao i apelantovom ulogom u počinjenju predmetnog kaznenog djela i njegovoj vinosti. Ustavni sud u obrazloženjima redovnih sudova ne uočava proizvoljnost na koju apelant neosnovano ukazuje nastojeći diskreditirati stav redovnih sudova o njegovom sudjelovanju u počinjenju predmetnog kaznenog djela, čiji je supočinitelj priznao postojanje prethodnog dogovora o planu izvršenja i podjeli plijena. Ustavni sud isto tako zapaža da se Vrhovni sud iscrpno bavio procesnim prigovorima apelantove obrane o nezakonitosti dokaza, odnosno iskaza supočinitelja na koji je ukazano u žalbi, pa je u tom pravcu dato obrazloženje o tome da da je A. H. dao dva iskaza: jedan u svojstvu osumnjičenog, a drugi u svojstvu svjedoka, kao i da onaj koji je dao u svojstvu osumnjičenog nije mogao biti korišten, niti je korišten u postupku protiv apelanta. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim pa stoga ne može prihvatiti opravdanim apelantove prigovore u tom smjeru.

49. Imajući u vidu detaljna obrazloženja redovnih sudova data u osporenim presudama, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove tvrdnje da je bilo proizvoljnosti u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja, primjene prava, ocjene dokaza, odnosno nezakonitosti dokaza, koje bi prima facie ukazale na proizvoljnost u obrazloženjima. Dakle, Ustavni sud smatra da su, na osnovu ocjene dokaza, u smislu člana 16. ZKP, redovni sudovi sa dovoljnom sigurnošću, suprotno apelantovom stajalištu, utvrdili činjenično stanje i, shodno tome, apelantovu odgovornost za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu nije izostalo jasno i argumentirano obrazloženje za sve navedeno.

50. Dalje, apelant je naveo da je tijekom postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti budući da je kao otegotna okolnost apelantu uzeta njegova ranija osuđivanost i to presudom Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 K 017949 11 K od 23. januara 2012. godine, koja je, kako tvrdi apelant brisana po sili zakona, obzirom da je od dana pravosnažnosti te ranije presude, od 13. februara 2012. godine, prestalo vrijeme provjeravanja od dvije godine iz uvjetne osude 13. februara 2014. godine. Osim toga, u apelaciji tvrdi da mu u konkretnom slučaju nisu pružene ni garancije pravičnog suđenja pred nezavisnim i nepristranim sudom u pogledu prava na pretpostavku nevinosti, kao i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. Europske konvencije u vezi sa osiguranjem vremena i uvjeta za pripremanje odbrane prilikom određivanja i produženja pritvora. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da apelant ničim nije dokazao da je ove navode isticao tijekom postupka pred redovnim sudovima, iz čega proizlazi da se na okolnost da je kao otegotna okolnost cijenjena ranija presuda koja je po sili zakona brisana, te da „nije imao dovoljno vremena za osporavanje rješenja o pritvoru“ prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, smatra da apelant ove navode u tom pravcu nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

Ostali navodi

51. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana 7. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već se na kršenje tih prava samo paušalno pozvao, zbog čega smatra da nije neophodno da se ovi apelantovi paušalni navodi o kršenju navedenih prava posebno ispituju.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije kada je apelant procesuiran i proglašen krivim u zakonitom postupku u kojem su provedene sve garancije iz člana 6. st. 1. i 2. Europske konvencije, pri čemu nisu dovedene u pitanje ni garancije iz tač. a), b), c) i d) stava 3. člana 6. Europske konvencije.

53. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2659/18 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio