Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2516/18 (S. S.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2516/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2516/18, rješavajući apelaciju Sandre Simić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sandre Simić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 085183 17 Rsž od 13. februara 2018. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sandra Simić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Đorđe Vasić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 25. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 085183 17 Rsž od 13. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene JU Osnovna škola „Vuk Karadžić“ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. oktobra do 7. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Rs 085183 17 Rs od 2. oktobra 2017. godine usvojen je u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je 8. septembra 2016. godine po sili zakona zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene; da se poništi Rješenje tužene broj 1425/2016 od 19. oktobra 2016. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje); da se tužena obaveže da apelantkinju vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije 19. oktobra 2016. godine kao dana prestanka radnog odnosa određenog spornim rješenjem tužene ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i drugim radnim sposobnostima; da se obaveže tužena da apelantkinji na ime naknade izgubljene plate za period od 19. oktobra 2016. godine pa do vraćanja na rad kod tužene isplati novčani iznos od po 969,85 KM mjesečno, sve sa zakonskom zateznom kamatom; da apelantkinju prijavi na sve vidove obaveznog osiguranja i da na osnovu apelantkinjine mjesečne plate od 969,85 KM nadležnim fondovima uplati pripadajuće doprinose za zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje, te osiguranje za slučaj nezaposlenosti u periodu od 19. oktobra 2016. godine pa do vraćanja na rad kod tužene.
6. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza pobliže navedenih na str. 4 i 5 obrazloženja presude usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev zaključivši da je po sili zakona s tuženom zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, da se poništava sporno rješenje tužene, da se izvrši reintegracija apelantkinje u radni odnos kod tužene s uspostavljanjem svih prava iz radnog odnosa i obavezivanje tužene da joj plati novčanu naknadu za period od 19. januara 2016. godine do vraćanja na posao i da joj isplati troškove ovog postupka. Naime, utvrđeno je da je među parničnim strankama nesporno da su apelantkinja i tužena kao poslodavac zaključili više ugovora o radu na određeno vrijeme, da su prvi ugovor zaključili 13. oktobra 2014. godine na osnovu koga je apelantkinja s tuženom zasnovala radni odnos na određeno vrijeme na radnom mjestu profesora razredne nastave stupanjem na rad 13. oktobra 2014. godine do realizacije konkursa za v.d. direktora tužene. Dalje je kao nesporno utvrđeno da je apelantkinja na osnovu konkursa primljena u radni odnos na određeno vrijeme kod tužene počevši od 17. novembra 2014. godine na radno mjesto profesora ili nastavnika razredne nastave „ili na osnovu Odluke tužene broj […] od 2. decembra 2014. godine“, te da je potom 31. decembra 2014. godine zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme s tuženom do povratka vršioca dužnosti direktora tužene, a najkasnije do 8. aprila 2015. godine, da je 3. aprila 2015. godine apelantkinja s tuženom ponovo zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme na isto radno mjesto profesora razredne nastave, te da je posljednjim ugovorom o radu na određeno vrijeme koji je zaključen između apelantkinje i tužene od 31. avgusta 2015. godine predviđeno da se apelantkinja kao profesor razredne nastave prima na rad na određeno vrijeme koje traje do povratka direktora tužene s funkcije, a najkasnije do 31. avgusta 2016. godine. Uvidom u rješenje tužene od 2. septembra 2016. godine utvrđeno je da se apelantkinja raspoređuje na poslove profesora razredne nastave „u okviru četrdesetčasovne radne nedelje […] ukupno 40 časova (100%)“, a da je rješenjem tužene od 19. oktobra 2016. godine utvrđeno da apelantkinji prestaje radni odnos 19. oktobra 2016. godine zbog isteka ugovora.
7. Osnovni sud je cijeneći provedene dokaze utvrdio da je apelantkinja kod tužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme po osnovu više ugovora o radu na istom radnom mjestu, tj. na radnom mjestu profesora – nastavnika razredne nastave, na kom radnom mjestu je neprekidno radila u periodu od 13. oktobra 2014. godine kada je zaključila prvi ugovor o radu do 19. oktobra 2016. godine kada je doneseno rješenje tužene kojim se utvrđuje da joj radni odnos prestaje istog dana kada je rješenje doneseno, odnosno da je na navedenom radnom mjestu apelantkinja kod tužene radila dvije godine i sedam dana. Osnovni sud je u vezi s tim ukazao da nije sporno da je članom 114 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom obrazovanju) regulisano da direktor raspisuje javni konkurs za upražnjeno radno mjesto nastavnika, a da je članom 114 stav 16 citiranog zakona regulisano da u opravdanim slučajevima na upražnjeno radno mjesto može da bude primljen nastavnik bez konkursa, ali ne duže od 60 dana. Takođe, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 39 stav 6 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog ugovorom. Osnovni sud je, imajući u vidu navedeno, ukazao da tužena u svom pismenom odgovoru na tužbu potencira na da je Zakon o osnovnom obrazovanju lex specilais u odnosu na ZOR, što, prema ocjeni ovog suda, takođe nije sporno. Međutim, kako je naveo Osnovni sud, među strankama je sporno tumačenje odredaba ZOR-a i Zakona o osnovnom obrazovanju na koje se poziva tužena. Smatra da je pozivanje tužene i na jedan i na drugi zakon potpuno u redu jer oba zakona regulišu apelantkinjina prava koja proizlaze iz prava na rad i prava po osnovu rada jer odredbe ovih zakona nisu inkompatibilne, tj. nisu suprotstavljene i primjena navedenih odredaba na koje se poziva tužena jedna drugu ne isključuju.
8. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao, citirajući sadržaj oba zakona, da odredbe člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju nisu u suprotnosti s odredbom člana 39 st. 2 i 5 ZOR-a. U vezi s tim je ukazano da se i sama tužena poziva na član 39 stav 6 ZOR-a, a s druge strane osporava primjenu stava 5 tog člana. U vezi s tim je ukazano da tužena insistira na tvrdnji da je Zakon o osnovnom obrazovanju lex specialis pozivajući se na odredbe „koje njoj odgovaraju, a onda se ponovo poziva na odredbe [ZOR] izolovano bez pozivanja na cijelu odredbu člana 39.“ Osnovni sud je istakao, ukazujući na sadržaj stava 5 navedenog člana da je zakonodavac „očigledno imao namjeru da spriječi zloupotrebe kod zasnivanja radnog odnosa i onemogućavanje da se zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme produžava godinama.“ Nadalje je navedeno da nije sporno da je posljednji ugovor o radu koji su zaključili apelantkinja i tužena istekao i apelantkinji bi, kako je obrazložio Osnovni sud, istekao „radni odnos istekom navedenog datuma u ugovoru, po odredbi stava 6 člana 39 [ZOR] i prestao da tužena nije omogućila [apelantkinji] da nastavi sa radom i da nije donijela rješenje od 2. septembra 2016. godine kojim joj određuje raspored i sadržaj rada.“ Time je, kao što je obrazloženo, tužena omogućila apelantkinji da stekne pravo na zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme u smislu odredbe člana 39 stav 5 ZOR-a, što nije u suprotnosti s odredbama člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju (da se popunjavanje radnog mjesta nastavnika vrši raspisivanjem javnog konkursa) budući da odredba člana 39 stav 5 ZOR-a reguliše pravnu situaciju kad se ima smatrati da radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prelazi u kategoriju radnog odnosa na neodređeno vrijeme.
9. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja stekla pravo da s tuženom zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme i da nije bilo mjesta donošenju spornog rješenja od 19. oktobra 2016. godine čije poništenje apelantkinja traži. Stoga je Osnovni sud apelantkinjin tužbeni zahtjev kao u st. 1 i 2 izreke presude ocijenio osnovanim budući da je apelantkinja 8. septembra 2016. godine po sili zakona ili preciznije rečeno shodno odredbi člana 39 stav 5 ZOR-a stekla pravo na zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme kod tužene. Istaknuto je da je sporno rješenje na osnovu kojeg joj je prestao radni odnos s tuženom i koje je doneseno nakon sticanja uslova za stalni radni odnos nezakonito, odnosno bez pravnog dejstva. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je obrazložio da smatra da je očigledno da su osnovani i apelantkinjini zahtjevi za vraćanje na rad i poslove koje je obavljala prije nego je doneseno sporno rješenje i da je ostvarila pravo na izgubljene plate za period od 19. oktobra 2016. godine pa do vraćanja na rad. Što se tiče visine plate, Osnovni sud je naveo da je ona utvrđena na osnovu visine plate koju je apelantkinja ostvarivala dok je bila zaposlena, što među strankama nije ni sporno, a takođe da apelantkinji pripada i pravo na uplatu doprinosa na navedenu platu prema nadležnim fondovima. Kako je apelantkinja u cijelosti uspjela s postavljenim tužbenim zahtjevom, to su joj dosuđeni troškovi postupka shodno odredbi člana 386 ZPP.
10. Presudom Okružnog suda broj 80 0 Rs 085183 17 Rsž od 13. februara 2018. godine žalba tužene je uvažena i Presuda Osnovnog suda broj 80 0 Rs 085183 17 Rs od 2. oktobra 2017. godine preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelantkinja je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 600,00 KM, dok je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. Okružni sud je ukazao da je tužena blagovremeno izjavila žalbu protiv presude prvostepenog suda, koju je ovaj sud ocijenio osnovanom. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da nije sporno da je apelantkinja obavljala poslove profesora razredne nastave kod tužene do 19. oktobra 2016. godine „dakle ukupno dvije godine i sedam dana“. Zatim je ukazao na odnos odredbi ZOR-a (lex generalis) i Zakona o osnovnom obrazovanju (lex specialis), te pojasnio da se odredbe ZOR-a „primjenjuju na sve institute koji nisu regulisani Zakonom o osnovnom obrazovanju“, te da bi se odredba člana 39 stav 5 ZOR-a „mogla primijeniti samo u slučaju da je njen radni odnos kod tužene zasnovan u skladu s procedurom propisanom Zakonom o osnovnom obrazovanju“. Okružni sud je nadalje naveo da je apelantkinja s tuženom zasnovala radni odnos na određeno vrijeme na osnovu više ugovora o radu u periodu od 13. oktobra 2014. godine zaključno sa 31. avgustom 2016. godine, te istakao da je apelantkinjin radni odnos kod tužene prije raspisivanja konkursa za rad na određeno vrijeme (od 17. novembra 2014. godine) i nakon što je istekao 31. decembra 2014. godine bio nezakonit jer „zaključeni ugovori nemaju podlogu u konkursu kao zakonskom osnovu zasnivanja radnog odnosa nastavnika (u konkretnom slučaju propisanog tada važećim članom 114 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS“. Dakle, navedenim Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS propisana je obaveza tužene raspisivanja javnog konkursa za upražnjena mjesta nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača putem Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informisanja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud smatra da apelantkinjin radni odnos kod tužene, koji je nesporno trajao duže od dvije godine, nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme na osnovu odredbe iz člana 39 stav 5 ZORRS kao lex generalis zakona koji se primjenjuje na sve institute koji nisu regulisani jer tada važeći Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS navedeni institut nije regulisao. Stoga, Okružni sud je, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije). U vezi s tim, ukazuje da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Smatra da je nesporno da je po ugovorima na određeno vrijeme kod tužene radila duže od dvije godine i da nije bilo prekida u trajanju tih radnih odnosa u smislu odredbi člana 39 stav 5 ZOR-a. Budući da je tužena žalbu protiv presude prvostepenog suda podnijela zbog pogrešne primjene materijalnog prava, apelantkinja smatra da je Okružni sud žalbu tužene ispitao u dijelu koji nije pobijan žalbom, odnosno van granica razloga navedenih u žalbi. Apelantkinja navodi da su odlučni stavovi Okružnog suda o pravnom pitanju od čijeg rješenja zavisi zakonitost meritorne odluke protivrječni sami sebi. U vezi s tim, ukazuje da je (na petoj stranici pobijane presude) zauzet stav da bi se pitanje prerastanja radnog odnosa tužiteljice na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene imalo riješiti primjenom člana 39 stav 5 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) „jer tada važeći Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS kao lex speciali nije regulisao ovaj institut“. S druge strane, drugostepeni sud zauzima stav da se, shodno odredbama člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/08 – 33/14), važnost zakonitog ugovora o radu na određeno vrijeme zaključenog između osnovne škole i nastavnika ne može produžavati bez raspisivanja javnog konkursa. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja smatra da Okružni sud nije primijenio iste kriterijume kod instituta prerastanja radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme budući da važnost ugovora o radu na određeno vrijeme po sporazumu škole i nastavnika nije regulisana Zakonom o osnovnom obrazovanju. Dakle, upravo primjenjujući različite kriterijume u pogledu primjene ZOR-a i Zakona o osnovnom obrazovanju povodom dva pravna instituta koja nisu regulisana Zakonom o osnovnom obrazovanju, apelantkinja tvrdi da je Okružni sud pokazao nedosljednost, čija je posljedica očigledna proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Dakle, apelantkinja tvrdi da je Okružni sud u vezi s pitanjem prerastanja njenog radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene imao riješiti primjenom člana 39 stav 5 ZOR-a kojim je regulisano da se važnost ugovora o radu na određeno vrijeme može produžavati na osnovu sporazuma poslodavca i radnika, zbog čega smatra da joj je tužena bez ikakvog povoda donijela rješenje o prekidu radnog odnosa, te da ovakav način rješavanja radnopravnog statusa, prema apelantkinjinom mišljenju, ZOR ne poznaje.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju apelantkinjine navode ocijenio neosnovanim. Smatra da njegovom odlukom nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na koje se pozvala u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud je na zahtjev Ustavnog suda da dostavi odgovor na apelaciju dostavio presudu Okružnog suda.
15. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da apelantkinjine navode smatra neosnovanim, pa je predložila da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ br. 1/16 i 66/18) relevantne odredbe glase: Radni odnos na određeno vrijeme Član 39.
(1)U cilju zasnivanja radnog odnosa čije je trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili nastupanjem unaprijed određenog događaja, poslodavac i radnik mogu zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme.
(2)Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca.
(3)Prekid kraći od 30 dana ne smatra se prekidom perioda iz stava 2. ovog člana.
(4)Izuzetno od stava 2. ovog člana, ugovor o radu na određeno vrijeme može da se zaključi na period duži od 24 mjeseca:
1)ako je to potrebno zbog zamjene privremeno odsutnog radnika, do njegovog povratka, 2)za rad na projektu čije je trajanje unaprijed određeno, do završetka projekta, a najduže 60 mjeseci i 3)sa nezaposlenim kome do ispunjenja jednog od uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju nedostaje do pet godina, najduže do ispunjenja uvjeta, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju.
(5)Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme.
(6)Radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog ugovorom.
17. U Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju („Službeni glasnik RS“ br. 74/08, 71/09, 104/11 i 33/14) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se djelatnost osnovnog obrazovanja i vaspitanja kao dio jedinstvenog sistema obrazovanja Republike Srpske (u daljem tekstu:
Republika).
Član 114.
(1) Direktor raspisuje javni konkurs za upražnjeno radno mjesto nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača obavezno posredstvom Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informiranja.
[…] (16) Izuzetno, u slučajevima iznenadnog odsustva nastavnika i stručnih saradnika zbog bolesti i drugog opravdanog odsustva, kada obavljanje poslova ne trpi odgađanje, direktor škole može bez raspisivanja javnog konkursa zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme sa nastavnikom i stručnim saradnikom, koji ima radno iskustvo i koji ispunjava uvjete propisane ovim zakonom i podzakonskim propisima kojima se definira vrsta i stepen stručne spreme nastavnika i stručnih saradnika, najduže do 60 dana, ukoliko u toj školi nema nastavnika sa nepunom normom sati, a koji ispunjava propisane uvjete.
[…] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 Rs 085183 17 Rsž od 13. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2018.godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantkinja osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle ticao se apelantkinjinih građanskih prava i obaveza pa apelantkinja u navedenom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
26. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelantkinja problematizuje, ispitati da li je osporena presuda Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačio presudu Osnovnog suda i apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan ocijenivši da ugovori o radu nisu imali podlogu u konkursu kao zakonskom osnovu zasnivanja radnog odnosa nastavnika – apelantkinje propisanom članom 114 Zakona o osnovnom obrazovanju, zbog čega apelantkinjin radni odnos kod tužene koji je nesporno trajao duže od dvije godine nije mogao da preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme na osnovu odredbe iz člana 39 stav 5 ZORRS kao lex generali zakona.
29. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 561/14 od 10. februara 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je predmet preispitivanja (vidi tačka 26) bio stav Vrhovnog suda Federacije BiH prema kojem se član 19 stav 4 ZOR-a Federacije BiH (koji je bio relevantan u toj pravnoj stvari i čije su odredbe na sličan način regulisale ovo pravno pitanje) ne može tumačiti tako da nakon proteka rada po ugovoru na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine takav radni odnos automatski prerasta u radni odnos na neodređeno vrijeme, kako su to učinili nižestepeni sudovi. Prema stavu Vrhovnog suda FBiH, apelanti u tom predmetu su, nakon što su kod tuženog radili dvije godine na određeno vrijeme, trebali zahtijevati da se taj radni odnos transformiše u radni odnos na neodređeno vrijeme. U vezi s navedenim stavom Vrhovnog suda, Ustavni sud je ukazao (tačka 27): „odredba člana 19 stav 4 Zakona o radu propisuje: Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi s istim poslodavcem uzastopno ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatraće se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz jezičkog tumačenja navedene odredbe nesumnjivo proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme primjenom odredbe člana 39 stav 5 ZOR-a automatski transformiše u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada ili nakon što je proteklo više od dvije godine rada kod istog poslodavca. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelanti kod tuženog radili duže od dvije godine na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, te imajući u vidu navedeni sadržaj odredbe člana 19 stav 4 Zakona o radu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 19 stav 4 Zakona o radu kada je odbio tužbeni zahtjeva apelanata za utvrđenje da se ugovori o radu na određeno vrijeme imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme.”
30. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog predmeta apelantkinja tužbenim zahtjevom zatražila da Osnovni sud utvrdi da je po sili zakona zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene uz obrazloženje da je po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme kod tužene neprekidno radila u periodu dužem od dvije godine. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na osnovu izvedenih dokaza primjenom odredbe člana 39 stav 5 ZOR-a apelantkinjin tužbeni zahtjev usvojio ocijenivši da je ispunila uslove za sticanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme po sili zakona budući da je na navedenom radnom mjestu bez prekida radila dvije godine i sedam dana. Za razliku od stava Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na osnovu identičnog činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan primjenom odredbe člana 114 stav 1 Zakona o osnovnom obrazovanju kojom je propisano da direktor raspisuje javni konkurs za upražnjeno radno mjesto nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača obavezno putem Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informiranja.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, i pored i za njega nesporne činjenice da je apelantkinja radila neprekidno kod tužene duže od dvije godine, apelantkinjin tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim obrazlažući svoj stav da ugovori o radu koje je apelantkinja zaključivala s tuženom nisu imali podlogu u konkursu kao zakonskom osnovu zasnivanja radnog odnosa nastavnika. Međutim, Ustavni sud zapaža da odredba člana 39 ZOR-a, koja je bila relevantna u konkretnoj pravnoj stvari, ima gotovo identičan sadržaj kao odredba člana 19 stav 4 koja je bila relevantna u predmetu broj AP 561/14. Naime, odredbom člana 39 kojom je regulisan radni odnos na određeno vrijeme je u stavu 2 propisano: „Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1 ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca“. Nadalje je stavom 5 navedenog člana propisano: „Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme“. Iz navedene odredbe dakle proizlazi da je za primjenu te odredbe ključno da je zaposlenik radio kod poslodavca po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme duže od 24 mjeseca, pri čemu je irelevantno da li je radni odnos zasnovan na ugovoru o radu na određeno vrijeme zaključenom suprotno odredbama ZOR-a. S obzirom na navedeno, kod činjenice koju ne spori ni Okružni sud, da je apelantkinja kod tužene radila ukupno dvije godine i sedam dana, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima apelantkinjinog slučaja proizvoljno primijenio odredbu člana 39 ZOR-a odbivši njen tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je proizvoljno pozivanje Okružnog suda na odredbu člana 114 Zakona o osnovnom obrazovanju budući da ova odredba, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, nije relevantna za rješavanje konkretne pravne stvari. Ovo tim prije što član 1 ZOR-a eksplicitno propisuje: „Ovim zakonom uređuju se radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno“. Iz navedenog proizlazi, imajući u vidu sadržaj odredbi Zakona o osnovnom obrazovanju, da se i na zaposlenike tužene odnose odredbe ZOR-a kojim je regulisan radni odnos, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada. Uostalom, zato se i tužena pozivala na član 39 stav 6 ZOR-a.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zbog proizvoljne primjene materijalnog prava došlo do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Okružnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja postoji očigledna proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u pogledu načina na koji je Okružni sud primijenio odredbe člana 39 ZOR-a i člana 114 stav 1 Zakona o osnovnom obrazovanju, zbog čega se ne može zaključiti da je postupak prema apelantkinji bio pravičan.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević