Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3954/19 (S. S.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Dioba
- Nekretnina
- Posjed
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3954/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3954/19, rješavajući apelaciju Safeta Saračevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Safet Saračević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 051282 17 Rev od 13. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 051282 17 Gž od 20. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 051282 13 P od 31.
januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Saračević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ines Midžić advokat iz Bihaća, podnio je 18. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovnog sud) broj 17 0 P 051282 17 Rev od 13. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 051282 17 Gž od 20. juna 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 051282 13 P od 31. januara 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu prvotužena (D.S. rođ. Č.), drugotužena (S.S.), trećetužena (Dž.S.) i četvrtotuženi S.S.) da mu predaju u posjed njegov suvlasnički dio od 1/2 nekretnina (bliže označenih u izreci prvostepene presude), na način da mu predaju ključeve od ulaznih vrata koja se nalaze na verandi prizemlja porodične kuće, odnosno od ulaza u staru porodičnu kuću, te ključeve od ulaznih vrata koja se nalaze u prizemlju nove porodične kuće, a kroz koja se dolazi u poslovni objekat kafić.
3. U obrazloženju drugostepene odluke drugostepeni sud je, između ostalog, naveo da nisu bili ispunjeni uvjeti za prekid postupka u ovoj pravnoj stvari (član 379. Zakona o parničnom postupku), jer nije izvršena fizička dioba nekretnina. Drugostepeni sud je naveo da fizička dioba ne predstavlja prethodno pitanje u ovoj parnici jer se u postupku fizičke diobe suvlasniku predaje dio koji mu je u toj diobi pripao, pa ne bi bilo osnova za podnošenje tužbe za predaju u posjed i odlučivanje po apelantovoj tužbi. Također, drugostepeni sud je naveo da nisu postojali ni razlozi za prekid postupka do okončanja postupka u zemljišnoknjižnom predmetu provođenja pravosnažne presude broj P-241/05 od 5. septembra 2008.godine, jer apelant traži predaju u posjed dijela nekadašnje stolarske radnje koja je u sastavu novoizgrađenog poslovnog-stambenog objekta čiji su suvlasnici
S.S. i S.S.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je presudom od 5. septembra 2008.godine utvrđeno da su S.S. (apelantov brat, čiji su zakonski nasljednici prvotužena, drugotužena i trećetužena) i četvrtotuženi izgradili novoizgrađeni poslovno-stambeni objekat i da su oni suvlasnici na tom objektu sa ½ dijela. Vrhovni sud je dalje naveo da su apelant i njegova sestra suvlasnici i suposjednici stare porodične kuću sa verandom sa dijelom od po ½ koju im je darovao apelantov otac. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se poslovni prostor (nekada bio stolarska radionica) nalazi jednim dijelom u prizemlju novoizgrađenog objekta, dok se njegov preostali (utuženi) dio nalazi u prizemlju stare porodične kuće, da su novoizgrađeni objekat i stara porodična kuća sa verandom fizički spojeni, da imaju posebne ulaze i da od mjesta gdje su fizički spojeni bočno ih međusobno odvaja ograda koja dijeli dvorište, te da do zaključenja glavne rasprave u ovom sporu Zemljišno-knjižni ured prvostepenog suda nije donio rješenje vezano za provedbu navedene presude. Vrhovni sud je naveo da je apelant na ime svog dijela od ½ koristio prizemlje stare kuće i stolarsku radionicu koju je iznajmljivao, da je apelant dozvolio S.S. da sa suprugom i djecom stanuje u prizemlju stare kuće, a da nakon 1998.godine nije koristio to prizemlje jer mu nisu dozvolili S.S. i njegova supruga. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku i odredbe člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, jer nije dokazao da je vlasnik, a niti suvlasnik novoizgrađenog poslovno-stambenog objekta, te naglasio da apelant nije ni suvlasnik a ni suposjednik nekretnine u čijem se sastavu nalazi dio poslovnog prostora (koji se nalazi u sklopu novoizgrađenog objekta), jer fizička dioba između apelanta i tuženih koji su suvlasnici sa ½ dijela na nekretnini na kojoj se nalazi stara porodična kuća sa verandom i poslovnim prostorom u njenom prizemlju (koji je nekad također bio dio stolarske radione) nikada nije izvršena, pa apelant nije stekao osnov za postavljeni tužbeni zahtjev, zbog čega je odbio apelantovu reviziju.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi „da je dokazao obje činjenice osnovom kojih ostvaruje zaštitu prava vlasništva – da je vlasnik stvari i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženih, te da je prvostepeni sud, ako je za odluku u ovoj stvari i bilo nužno da apelant izvrši fizičku diobu nekretnina, trebao prekinuti postupak, a nakon što stranke izvrše fizičku diobu nekretnina, isti nastaviti“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević