Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3941/19 ("Daca Commerce" d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3941/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine, u predmetu broj AP-3941/19, rješavajući apelaciju "Daca Commerce" d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Daca Commerce" d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 120295 18 Rev od 11. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Daca Commerce" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 18. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 120295 18 Rev od 11. jula 2019. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 120295 16 Pž od 5. decembra 2017. godine uvažena je žalba tužitelja (JP „Parkovi” Mostar) i preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan apelant da tužitelju na ime duga za izvršene usluge odvoza smeća isplati iznos od 24.954,12 KM a zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju drugostepene odluke drugostepeni sud je, između ostalog, ukazao da član
77. Odluke o komunalnom redu gradskog vijeća Grada Mostara propisuje da su svi vlasnici odnosno korisnici stambenih i poslovnih prostora kao i privremeno zauzetih javnih površina dužni plaćati mjesečnu naknadu na ime prikupljanja i odvoza komunalnog otpada davaocu komunalne usluge. Drugostepeni sud je naveo na području na kojem posluje tuženi jedino tužitelj ima ovlaštenje za prikupljanje i odvoz krutog otpada (tzv. kućni otpad) od pravnih i fizičkih lica koji imaju sjedište ili obitavaju na tom području, te da niko osim tužitelja ne vrši odvoz otpada sa područja na kojem apelant posluje za koje je tužitelj na javnoj površini postavio kontejnere za odlaganje otpada. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da nijedno drugo pravno lice osnovano za obavljanje komunalnih usluga nije vršilo komunalne usluge u spornom periodu u dijelu grada na kojem apelant ima svoje sjedište, te naglasio da društva DUGA d.o.o. Biograci, Šroki Brijeg i Weltplast doo Posušje od apelanta odvoze sekundarne sirovine i da uopće ne odvoze kućni otpad. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 77. st. 1. i 2. navedene Odluke, drugostepeni sud je naveo da je tužitelj aktivno legitimisan u ovom postupku.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 11. jula 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužitelj, kao javno preduzeće koje je registrovano i ovlašteno za obavljanje djelatnosti odvoza smeća sa područja na kojem je apelant imao svoje sjedište, ispostavljao apelantu račune za odvoz smeća u skladu sa odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima HNŽ/K i Odluke o komunalnom redu Gradskog vijeća Grada Mostar od 21. jula 2005. godine, te Odluke o visini cijene i načinu obračuna i plaćanja prikupljanja, odvoza i deponovanja komunalnog otpada Gradskog vijeća Grada Mostar od 20. oktobra 2005. godine. Vrhovni sud je naveo da apelant te račune osporavao zbog postojanja ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji sa društvom „Duga" d.o.o. Široki Brijeg, čiji predmet nije bio odvoženje komunalnog otpada. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ugovaranje odvoženja industrijskog otpada ne oslobađa korisnika poslovnog prostora obaveze plaćanja odvoženja komunalnog otpada, koji se stvara korištenjem poslovnog prostora a ne u procesu proizvodnje. Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa je odbio apelantovu reviziju.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da „u kritičnom vremenskom periodu tužitelj, bez obzira što je u stvarnosti i izvršavao tu uslugu, uopće nije imao javnopravna ovlaštenja Grada Mostara za obavljanje poslova od javnog društvenog interesa vezano za odvoz smeća i zbrinjavanje komunalnog otpada na području Grada Mostara…“
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević