Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2682/18 (S. B.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Eksproprijacija
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prekid postupka
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2682/18
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2682/18, rješavajući apelaciju Sulejmana Badića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (1) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sulejmana Badića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054147 17 Gž 2 od 17. siječnja 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, na temelju članka 74.
stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Sulejmanu Badiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Sulejmanu Badiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sulejman Badić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Ilidže, podnio je 10. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 054147 17 Gž 2 od 17. siječnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 054147 15 P 2 od 24. siječnja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i ŽGP Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 27., odnosno 30. prosinca 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je također zatražio odgovor i od „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: prvotužena), te je nakon neuspješnog pokušaja uručenja putem poštanske službe, dostava obavljena putem oglasne ploče Ustavnog suda 12. veljače 2020. godine.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 13., odnosno 3. siječnja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Prethodni postupak eksproprijacije
5. U povodu prijedloga Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) za potpunu eksproprijaciju apelantovih nekretnina u svrhu izgradnje servisne saobraćajnice za potrebe izgradnje II. etape određene saobraćajnice, općinski načelnik Općine llidža putem Službe za imovinsko-pravne, stambene, geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Služba) donio je Rješenje broj 05-31-1783/04-27 od 23. kolovoza 2006. godine kojim je usvojen prijedlog Zavoda i potpuno eksproprirane nekretnine u apelantovom vlasništvu, bliže opisane u rješenju. U rješenju je dalje navedeno da je opći interes za izgradnju saobraćajnice utvrđen rješenjem Općinskog vijeća llidža od 29. rujna 2005. godine, da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed ekspropriranih nekretnina danom pravomoćnosti tog rješenja, te da će na ekspropriranoj nekretnini nadležni organ izvršiti uknjižbu državnog vlasništva uz naznaku da je Zavod nositelj prava raspolaganja. Rješenjem je dalje određeno da za eksproprirane nekretnine apelantu pripada pravo na pravičnu naknadu, koja će se odrediti u posebnom postupku, nakon pravomoćnosti rješenja, te je odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za eksproprijaciju ostatka katastarske čestice i stambeno-poslovnog objekta sagrađenog na tom zemljištu. Također je određeno da će se troškovi postupka odrediti posebnim zaključkom tog organa.
6. Postupajući po apelantovoj žalbi, Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) Rješenjem broj 05-31-2-303/07 od 31. siječnja 2008. godine poništila je rješenje Službe i predmet vratila prvostupanjskom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
7. U obrazloženju rješenja Federalna uprava je navela da dokaz o osiguranim sredstvima priložen u spisu – akt Zavoda od 14. studenog 2005. godine, na koji se poziva prvostupanjski organ, nije u skladu s odredbom članka 25. stavak 3. Zakona o eksproprijaciji. U svezi s tim obrazloženo je da je navedeni akt izdao korisnik eksproprijacije, te da se iz njega ne vidi da su osigurana sredstva izdvojena na posebnom računu. Federalna uprava je istaknula da predmet eksproprijacije dispozitivom mora biti jasno definiran, što nije slučaj s rješenjem Službe s obzirom na to da se njim potpuno eksproprira dio određenih katastarskih čestica, pa je rješenje o eksproprijaciji kao takvo neprovodivo u katastarskom operatu. Dalje je navela da iz obrazloženja rješenja Službe proizlazi da je prvostupanjski organ održao usmenu raspravu na licu mjesta, pa se iz navoda zapisnika vođenog tijekom usmene rasprave vidi da je u prisustvu apelanta, predstavnika korisnika eksproprijacije i voditelja postupka vještak geodetske struke izvršio identifikaciju, nakon čega se pristupilo saslušanju stranaka. Istaknula je da iz daljnjih navoda proizlazi da je apelant tom prilikom postavio zahtjev za eksproprijaciju i preostalih nekretnina. Federalna uprava je dalje navela da se iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke vidi da je sačinjen 18. kolovoza 2006. godine, odnosno nakon održane usmene rasprave, pa s obzirom na to da u spisu nisu priloženi dokazi koji potvrđuju da je apelant, odnosno njegov punomoćnik naknadno upoznat s nalazom, zaključeno je da je postupanje prvostupanjskog organa u konkretnom slučaju protivno odredbama članka 141. Zakona o upravnom postupku s obzirom na to da apelant nije upoznat s činjenicama bitnim za odlučivanje, niti mu je omogućeno da se o njima izjasni prije donošenja rješenja. Istaknuto je da je rješenjem Službe apelantov zahtjev za eksproprijaciju preostalih nekretnina odbijen, a da nalaz vještaka, kao i navodi obrazloženja pobijanog rješenja nisu potpuni i obrazloženi. Shodno navedenom, Federalna uprava je ocijenila da se u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja nije vodilo računa o pravilima postupka, da prvostupanjski organ za donošenje odluke nije imao uporišta u spisu predmeta i primjeni citiranih odredbi Zakona o eksproprijaciji, pa se prvostupanjsko rješenje imalo poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje. Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. Apelant je 11. rujna 2007. godine podnio tužbu protiv tuženih radi predaje u posjed i naknade štete.
9. Tijekom postupka je došlo do rekonstrukcije spisa, apelant je ostao pri opredijeljenom tužbenom zahtjevu, a tuženi pri odgovoru na tužbu.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 054147 07 P od 16. siječnja 2012. godine obvezani su tuženi solidarno isplatiti apelantu određene novčane iznose za zemljište bliže precizirano u izreci presude, za oštećenje asfalta ispred objekta, kao i za oštećenje stambeno-poslovnog objekta, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima ovog postupka.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 054147 13 Gž od 22. rujna 2015. godine uvažene su žalbe tuženih, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
12. U ponovnom postupku, Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 054147 15 P 2 od 24. siječnja 2017. godine prekinut je postupak u ovoj pravnoj stvari i određeno da će se postupak nastaviti nakon okončanja postupka pred Upravnim organom za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo, koji se vodi pod brojem 05-31-2-303/07 od 31. siječnja 2008. godine.
13. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da se pred Upravnim organom za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo vodi postupak eksproprijacije, a da se u ovom postupku također traži naknada za cjelokupno zemljište koje je predmet eksproprijacije. Stoga je Općinski sud zaključio da se ne mogu voditi dva odvojena postupka u odnosu na istu nekretninu, a drugotuženi je solidarno tužen s prvotuženom gdje je postupak prekinut zbog stečajnog postupka.
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 054147 17 Gž 2 od 17. siječnja 2018. godine odbijena je apelantova žalba i prvostupanjsko rješenje potvrđeno.
15. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 379. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da, osim slučajeva posebno predviđenih u ovom Zakonu, sud će odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. U svezi s tim, obrazložio je da u konkretnoj pravnoj stvari apelant od tuženih kao izvođača radova potražuje naknadu za nezakonito korištenje i oštećenje nekretnina od strane tuženih kao izvođača radova na određenim katastarskim česticama, a istodobno se vodi postupak pred organom uprave za eksproprijaciju, gdje je korisnik eksproprijacije Zavod. Dalje je obrazložio da je uvidom u rješenja organa uprave iz postupka eksproprijacije ocijenio da se radi o istom zemljištu kao i u ovom sporu, te da je i sam apelant podnio zahtjev za eksproprijaciju ostatka nekretnina i stambeno-poslovnog objekta. Kantonalni sud je ocijenio da apelant neutemeljeno prigovara da je postupak pred organima uprave okončan, odnosno da se neće završiti budući da je, rješavajući o apelantovoj žalbi, rješenjem drugostupanjskog organa uprave od 31. siječnja 2008. godine prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, a sud nema saznanja je li i na koji način postupak okončan. Prema mišljenju drugostupanjskog suda, apelant bi morao biti zainteresiran za okončanje postupka eksproprijacije jer se odnosi na njegovu nekretninu, a i sam je predlagač eksproprijacije dijela nekretnine. Dalje je ukazao da je organ uprave u obvezi donijeti rješenje o stvari koja je predmet postupka u smislu odredbe članka 200. Zakona o upravnom postupku, odnosno zaključkom obustaviti postupak ako su se stekli uvjeti iz članka 129. u svezi sa člankom 218. Zakona o upravnom postupku. Stoga, kako je u konkretnoj pravnoj stvari prethodno pitanje rješavanje eksproprijacije zemljišta, Kantonalni sud je zaključio da je, suprotno žalbenom prigovoru, prvostupanjski sud donio zakonitu odluku kada je prekinuo parnični postupak do okončanja postupka eksproprijacije tog zemljišta.
16. Rješenjem Vrhovnog od 7. veljače 2019. godine, odbačena je apelantova revizija. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra pogrešnim stajalište suda da nema prava na zaštitu svoje imovine zbog pokrenutog postupka eksproprijacije. U svezi s tim, poziva se na odluku Ustavnog suda broj AP 3051/14 i ističe da je do pravomoćnog okončanja postupka eksproprijacije apelant isključivi vlasnik svojih nekretnina i ima pravo na sudsku zaštitu tog prava. Ističe da su tuženi 2007. godine samoinicijativno ušli u posjed njegovih nekretnina bez valjane pravne osnove i radi ostvarenja vlastite koristi, iskopali asfalt ispred objekta, postavili svoje kontejnere i cijelu parcelu koristili za skladištenje građevinskog zemljišta, zbog čega je devastiran stambeno-poslovni objekt. Apelant, također, navodi da je predmet sudskog postupka utvrđenje da su tuženi prouzročili štetu na stambeno-poslovnom objektu i da je nadoknade, pri čemu je potpuno irelevantno hoće li taj objekt biti predmet eksproprijacije. Posebno ističe da im je rješenje Federalne uprave dostavljeno tek 2015. godine, kao i da iz navedenog rješenja proizlazi da nikad nije dostavljen valjan prijedlog za eksproprijaciju. Ističe da on nije po zakonu ovlašten za vođenje postupka eksproprijacije, a s druge strane, niti korisnik eksproprijacije više ima takav interes jer su na apelantovim nekretninama faktički izgrađene dvije saobraćajnice i puštene u promet. Glede duljine trajanja postupka apelant navodi da je tužba podnesena 2007. godine, navodi i duljinu trajanja pojedinih faza postupka, te traži naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovori na apelaciju
18. Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava jer je drugostupanjska odluka donesena na zakonit način, uz jasno obrazloženje. Podsjeća da se rješenjem o prekidu postupka ne okončava pravomoćno parnični postupak, te da apelant u skladu s odredbom članka 381. stavak 2. ZPP ima mogućnost zahtijevati nastavak postupka ne samo u slučaju pravomoćnog završetka postupka pred sudom ili drugim nadležnim organom nego i kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Predlaže da se apelacija odbije i utvrdi da ne postoji povreda apelantovih prava.
19. Općinski sud navodi tijek postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te da je od momenta preuzimanja spisa uređujući sudac postupao u što žurnijim rokovima.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 379. stavak 1.
(1)Osim slučajeva posebice predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti:
1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;
2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja, kao što su poplave i slično, odsječeno od suda.
Članak 381. stavak 2.
(2)Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članku 379. stavak 1. točka 1. i stavak 2. ovoga zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 054147 17 Gž 2 od 17. siječnja 2018. godine, protiv kojeg nema učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu jer je rješenjem Vrhovnog suda 7. veljače 201. godine odbačena apelantova revizija. Potom, osporeno rješenje apelantov punomoćnik je primio 3. travnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. svibnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. aU odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud podsjeća da apelant smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud proizvoljno primijenili odredbe ZPP na konkretan predmet.
30. U svezi ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prekinuli predmetni parnični postupak u skladu s odredbama članka 379. stavak 1. točka 1. ZPP budući da odluka suda o apelantovom zahtjevu za naknadu štete (zbog nezakonitog korištenja i oštećenja nekretnina) protiv tuženih kao izvođača radova ovisi o odluci o eksproprijaciji istih nekretnina na kojima je navodno počinjena šteta, o čemu organ uprave još nije odlučio, a što se u predmetnom parničnom postupku pojavljuje kao prethodno pitanje. Nadalje, redovni sudovi su ocijenili da se radi o istom zemljištu u oba postupka, a Kantonalni sud je smatrao i da je organ uprave u obvezi donijeti odluku o stvari koja je predmet postupka. Kantonalni sud je također ukazao i da je apelant morao biti zainteresiran za okončanje postupka eksproprijacije jer se odnosi na njegovu nekretninu, a i sam je predlagač eksproprijacije dijela nekretnine. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP, kada su prekinuli predmetni postupak do okončanja postupka eksproprijacije pred organima uprave. U tom kontekstu, ističe da je sve do eventualnog pravomoćnog okončanja postupka eksproprijacije isključivi vlasnik svojih nekretnina i ima pravo na sudsku zaštitu tog prava. Također navodi i da su tuženi samoinicijativno ušli u posjed njegovih nekretnina bez valjane pravne osnove i radi ostvarenja vlastite koristi, te koristili i oštetili njegovo zemljište i objekt. Apelant smatra da je potpuno irelevantno hoće li taj objekt biti predmet eksproprijacije, imajući u vidu da je predmet sudskog postupka utvrđenje da su tuženi prouzročili štetu na stambeno-poslovnom objektu i njezina nadoknada. Iz apelacijskih navoda proizlazi i da su na apelantovim nekretninama faktički izgrađene dvije saobraćajnice i puštene u promet.
33. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je citiranom odredbom ZPP, na koju su se redovni sudovi pozvali, propisano da će sud odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su prilikom donošenja osporenih odluka propustili ispitati sve specifične okolnosti konkretnog slučaja i u skladu s tim ocijeniti predstavlja li predmetni postupak eksproprijacije doista prethodno pitanje o kojem ovisi odluka u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu za naknadu štete protiv tuženih kao izvođača radova koji su koristili i oštetili njegove nekretnine. Nadalje, rješenje o eksproprijaciji je ukinuto i, prema stanju spisa, u razdoblju od više od 12 godina nije donesena nikakva odluka o ovom pitanju. Dakle, nesporno je da u konkretnom slučaju nema pravomoćne odluke o eventualnoj eksproprijaciji apelantovih nekretnina. Apelant, također, tvrdi i da korisnik eksproprijacije više nema interes za eksproprijaciju jer su na apelantovim nekretninama faktički izgrađene dvije saobraćajnice i puštene u promet. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su trebali cijeniti prilikom donošenja odluke predstavlja li postupak eksproprijacije, imajući u vidu predmet spora, osnovu i tužene, doista prethodno pitanje i je li neophodno prekinuti predmetni parnični postupak do okončanja postupka eksproprijacije koji, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, nije okončan od 31. siječnja 2008. godine (kada je vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak i odlučivanje), dakle punih 12 godina. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka ne proizlazi da su sudovi uzeli u obzir navedene okolnosti, već su svoje odluke, u biti, utemeljili samo na tome da se radi o istim nekretninama, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini dovoljnim za takvu odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni procesnog prava utemeljeni. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim rješenjima proizvoljno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku glede uvjeta za prekid parničnog postupka, te su tako onemogućili apelanta u ostvarivanju prava da o njegovim građanskim pravima bude odlučeno u efikasnom sudskom postupku. Time su redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pristup sudu, što zapravo predstavlja ključni aspekt prava na pravično suđenje. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava pravo na pristup sudu pune nadležnosti, kao i pravo da sud donese odluku u meritumu apelantovog tužbenog zahtjeva, čak i u slučaju kada je odgovarajući upravni postupak u tijeku (mutatis mutandis Odluka broj U 24/00 od 31. kolovoza 2001. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stavak 28.).
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama zbog proizvoljne primjene odredbi ZPP prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao ključnom aspektu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
36. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
Razdoblje koje se uzima u obzir
37. Ustavni sud uočava da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu 11. rujna 2007. godine i da je Općinski sud 24. siječnja 2017. godine donio rješenje o prekidu postupka, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 17. siječnja 2018. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine postupka jeste razdoblje od oko deset godina i četiri mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
38. U konkretnom slučaju, glede ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku naknade štete zbog oštećenja apelantovih nekretnina, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, dva tužena i dokaze koji su provedeni (materijalna dokumentacija, saslušanje više vještaka i svjedoka), u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu. U svezi s apelantovim ponašanjem ništa ne ukazuje na to da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka.
39. S druge strane, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao više od deset godina prije njegovog prekida, što je neprihvatljivo dugo razdoblje za predmetni parnični postupak. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu duljinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Općinski sud o apelantovoj tužbi odlučio tek nakon četiri godine i četiri mjeseca (presuda od 16. siječnja 2012. godine), koja je poništena odlukom Kantonalnog suda u žalbenom postupku koji je trajao oko tri godine i osam mjeseci, i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, koji je trajao oko godinu i četiri mjeseca, Općinski sud je donio rješenje od 24. siječnja 2017. godine kojim je prekinuo predmetni postupak dok se ne okonča postupak pred upravnim organom. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja i ponovni žalbeni postupak je trajao oko godinu dana pred Kantonalnim sudom (sve računajući od datuma prethodne odluke). Ocjenjujući navedeno, kao i činjenicu da apelant ni na koji način nije doprinio duljini postupka, Ustavni sud smatra da se duljina predmetnog postupka može u cijelosti pripisati postupanju Kantonalnog suda i Općinskog suda, pred kojima su postupci trajali godinama, a koji nisu naveli razloge za prekomjernu duljinu trajanja postupka.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog duljine trajanja postupka do njegovog prekida povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
41. Apelant traži naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda: „Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnoga suda.“
42. U svezi s prednjim Ustavni sud ukazuje da je prilikom određivanja naknade apelantu imao u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za određivanje naknade u slučaju kršenja apelantovih prava, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog duljine trajanja postupka izvršenja treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
43. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na to da je u prethodnim točkama ove odluke Ustavni sud utvrdio da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su redovni sudovi osporenim odlukama, zbog proizvoljne primjene odredbi ZPP o prekidu postupka, u danim okolnostima prekršili apelantovo pravo na pristup sudu, tj. onemogućili ga da dođe do odluke o meritumu tužbenog zahtjeva za naknadu štete i predaju u posjed predmetnih nekretnina. Ustavni sud, također, zaključuje da je prekršeno i apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko deset godina i četiri mjeseca, pri čemu su duljini predmetnog postupka odlučujuće doprinijeli Kantonalni sud i Općinski sud.
46. Na temelju članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (1) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević