Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4698/19 (D. B.)
Odluka donesena 11. 03. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi i izdaci
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4698/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-4698/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Dalibor Borić, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dalibor Borić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 224383 19 Rsž 2 od 13. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dalibor Borić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojega zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 3. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 224383 19 Rsž 2 od 13. rujna 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, po žalbi tuženice (Republika Srpska, Ministarstvo unutarnjih poslova) preinačena je prvostupanjska Presuda Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 224383 18 Rs 2 od 6. ožujka 2019. godine u dosuđujućem dijelu, tako da je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se naloži tuženici da mu isplati na ime dospjelih naknada za troškove prijevoza određeni iznos za određeni vremenski period, bliže označeno u izreci drugostupanjske odluke, sa zakonskim zateznim kamatama, dok je prvostupanjska odluka ukinuta u dijelu kojim je poništeno rješenje tuženice od 27. studenoga 2014. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud naveo da je prema zapisniku o glavnoj raspravi od 28. ožujka 2016. godine apelant uredio tužbeni zahtjev, tako da više nije tražio poništenje rješenja, nego obvezivanje tuženice na isplatu točno određenoga iznosa, te se tuženica nije protivila takvome raspolaganju apelanta. Okružni je sud istakao da je u tom dijelu prekoračen tužbeni zahtjev apelanta, čime je u tom dijelu prvostupanjska odluka zahvaćena povredama odredaba parničnoga postupka iz članka 209. stavak 2. u vezi sa člankom 2. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Okružni je sud istakao da je pogrešan stav prvostupanjskoga suda da apelant nije mogao koristiti usluge javnog prijevoza autobusom prijevoznika „Golub turs“, koju je plaćala tuženica, na relaciji svojega prebivališta u Kotor Varoši do relacije mjesta rada u Banjaluci, zbog razlike u vremenu početka i završetka radnoga dana sa redom vožnje i vremenom polaska prijevoznika. Okružni je sud naveo da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio navode apelanta i svjedoka (G.P., M.S., V.S.) koji su tvrdili da početak i kraj radnoga vremena nisu bila podudarni sa rasporedom linija javnoga autobusnoga prijevoza, te da je apelant često radio duže od radnoga vremena, budući da su takvi navodi suprotni ispravi tuženice od 27. rujna 2018. godine, u kojoj je naveden broj dana dolazaka apelanta na posao u spornome periodu, početak i završetak njegovoga radnoga vremena u vezi sa redom vožnje javnoga prijevoznika. Okružni je sud naveo da je pogrešnom ocjenom navedenih isprava učinjena povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 209. stavak 1. u vezi sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku, pa je iz tog razloga pobijana presuda preinačena u dosuđujućem dijelu i odbijen tužbeni zahtjev apelanta na temelju članka 229. točka 1. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević