Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2151/18 (J. B. G.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Mjenica
  • Pasivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2151/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2151/18, rješavajući apelaciju Jadranke Bogdanović-Gaćanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Bogdanović- Gaćanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 023222 17 Gž 2 od 24. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jadranka Bogdanović-Gaćanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Banjaluke, podnijela je 11. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 023222 17 Gž 2 od 24. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužitelja NLB Banka a.d. Banjaluka (u daljnje tekstu: tužitelj) zatraženo je 23. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. septembra do 2. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Pravni prednik tužitelja je 26. januara 2004. godine sa D.K. (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključio ugovor o dugoročnom kreditu u iznosu od 15.000,00 KM sa rokom otplate pet godina i kamatnom stopom od 10% (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Sredstvo obezbjeđenja predmetnog ugovora su jemci. Kako korisnik kredita i jemci (apelantica, Z.S. i Lj.R., svi u daljnjem tekstu: jemci) u cijelosti nisu izmirili obaveze po kreditu, tužitelj je pokrenuo izvršni postupak protiv korisnika kredita i jemaca.

6. Tužitelj je 24. oktobra 2006. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za protest mjenice sa dospijećem na 23. oktobar 2006. godine nakon čega je taj sud donio protestni akt.

7. Proizlazi da je 3. jula 2007. godine tužitelj, tada u ulozi tražitelja izvršenja, podnio prijedlog za izvršenje izvršne isprave – mjenice radi naplate novčanog potraživanja protiv korisnika kredita i jemaca.

8. Osnovni sud je 6. decembra 2007. godine donio rješenje o izvršenju kojim je odredio predloženo izvršenje.

9. Zaključkom Osnovnog suda broj 71 0 I 023222 07 I od 25. novembra 2014. godine odgođeno je navedeno rješenje o izvršenju u odnosu na apelanticu, te Z.S. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te je istim zaključkom odlučeno da se prijedlog smatra tužbom. Shodno tome, 16. marta 2015. godine iniciran je parnični postupak.

Parnični postupak

10. Odlučujući u ponovnom postupku (nakon što je Okružni sud rješenjem ukinuo prvostepenu presudu kako bi se u ponovnom postupku iskristalisalo pitanje da li se radi o mjeničnom sporu ili tužbenom zahtjevu po osnovu ugovora o kreditu), Općinski sud je Presudom broj 71 0 P 023222 17 P 2 od 4. avgusta 2017. godine apelanticu i prvotuženog obavezao da solidarno isplate ukupan iznos od 11.390,64 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Apelantica je u odgovoru na tužbu osporila tužbu i tužbeni zahtjev ističući da je tužbeni zahtjev neuredan, da je tužitelj proizvoljno upisao datum dospijeća mjenice na isplatu, da je tužitelj postupao suprotno odredbi člana 80. Zakona o mjenici u kontekstu zastare za preuzimanje mjeničnih radnji.

12. Predmet parničnog postupka je zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da tuženi jemci isplate ostatak duga po osnovu predmetnog ugovora u ukupnom iznosu od 11.390,00 KM, kako glasi konačno opredijeljeni zahtjev tužitelja.

13. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je pravni prednik tužitelja sa korisnikom kredita zaključio predmetni ugovor, koji je obezbijeđen izjavom jemaca od 26. januara 2004. godine, i to u vidu bjankomjenice (mjenica preciziranog serijskog broja sa datumom izdavanja 26. januara 2004. godine) koju je korisnik kredita predao sa potpisima jemaca (avalista), a što je ujedno i bila obaveza korisnika kredita. Iz provedenih dokumenata je utvrđeno da je tužitelj u septembru 2006. godine apelantici dostavio obavijest da u roku od sedam dana uplati dugovanje u iznosu od 3.812, 63 KM, da se predmetni ugovor otkazuje i da cijeli dug odjednom dospijeva na naplatu, te da je u oktobru iste godine tužitelj apelantici poslao još jednu obavijest kojom ju je obavijestio da je mjenica dospjela na plaćanje 22. oktobra 2006. godine u iznosu od 11.759,20 KM, uz poziv da dođe na mjesto plaćanja radi prezentacije i isplate.

14. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je tužitelj 3. jula 2007. godine protiv korisnika kredita i jemaca pokrenuo izvršni postupak (vidjeti tač. od 7 do 9 ove odluke).

15. U vezi sa istaknutim prigovorom zastare potraživanja, Osnovni sud je naveo da je neosnovan. Pojašnjavajući takav stav Osnovni sud je imao u vidu da je predmetni ugovor zaključen 26. januara 2004. godine, a da iz svih provedenih dokumenata (prijedlog za protest mjenice i protestnog akta Osnovnog suda) proizlazi da je cjelokupno potraživanje tužitelja dospjelo na naplatu krajem 2006. godine slijedom čega je prigovor zastare neosnovan, jer je podnesen u opštem zastarnom roku iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

16. Osnovni sud je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, također, ocijenio neosnovanim, jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da su jemci potpisali izjavu u kojoj su naveli da su saglasni da kao jemci-platci u cijelosti ispune punovažnu i dospjelu obavezu korisnika kredita kao glavnog dužnika.

17. O osnovanosti tužbenog zahtjeva Osnovni sud se detaljnije izjasnio na str. 6. i 7. obrazloženja presude. Osnovni sud je prilikom odlučenja pošao od odredaba čl. 997. i 1004. stav 3. ZOO, koje je citirao, a iz kojih proizlazi obaveza jemaca da uplate dospjelo dugovanje glavnog dužnika a ta obaveza proizlazi i iz odredaba predmetnog kredita. Osnovni sud je, također, imao u vidu da jemci nisu imali potpisan ugovor o jemstvu sa tužiteljem po predmetnom kreditu, ali da su potpisali izjavu da će, u slučaju jednostranog raskida ugovora zbog neizvršavanja obaveza glavnog dužnika, na prvi poziv tužitelja isplatiti cjelokupno dugovanje po kreditu.

18. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju člana 386. ZPP.

19. Odlučujući o žalbama apelantice i prvotuženog Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 023222 17 Gž 2 od 24. januara 2018. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

20. Okružni sud je naveo da pravilnost prvostepene presude proizlazi iz činjenica koje su tokom postupka utvrđene, a koje žalbenim navodima nisu dovedene u pitanje (o čemu se drugostepeni sud detaljnije izjasnio na strani 2. obrazloženja). Okružni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni prigovori da je parnični postupak zasnovan na mjenici koju su potpisali jemci kao avalisti. Neosnovanim su ocijenjeni apelantičini prigovori da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu i da je postupak trebalo riješiti u skladu sa odredbama Zakona o mjenici. Navedeno stoga, kako je istakao Okružni sud, što je tužitelj tužbeni zahtjev zasnovao na predmetnom ugovoru, te činjenici da su se tuženi (jemci) izjavom od 26. januara 2004. godine sasvim određeno i bezuslovno obavezali da će kao jemci-platci u cijelosti ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu glavnog dužnika po predmetnom ugovoru. Upravo zbog tog razloga je, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

21. U vezi sa prigovorom zastare potraživanja, Okružni sud je istakao da prigovor nije osnovan imajući u vidu da je predmetni ugovor zaključen 26. januara 2004. godine, da se radi o dugoročnom kreditu sa rokom otplate od pet godina, a da glavni dužnik ni do dana podnošenja prijedloga za izvršenje (3. jula 2007. godine) svoju obavezu po osnovu kredita nije izmirio. Imajući to u vidu, te činjenicu da je prijedlog za izvršenje podnesen radi naplate cjelokupnog duga, a ne anuiteta, Okružni sud je naveo da se u takvim okolnostima zastarjelost potraživanja računa po opštem zastarnom roku iz člana 371. ZOO, koji nije istekao, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Pored toga, tokom postupka je pouzdano utvrđeno da je tužitelj 3. jula 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje, a da su apelantica i prvotuženi protiv rješenja o izvršenju podnijeli prigovor, koji se, shodno članu 50. stav (4) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), smatra tužbom. Saglasno citiranoj odredbi ZIP-a, proizlazi da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 3. jula 2007. godine.

22. Okružni sud je ispitao odluku prvostepenog suda i u dijelu iznosa potraživanja i kamata, te je, imajući u vidu ostale razloge koje je taj sud dao u osporenoj presudi, zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno relevantne odredbe ZOO.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica kršenje svog prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i izostanku razloga na kojima je sud zasnovao svoju odluku, jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Apelantica, također, ističe da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu i da je sud trebalo da primijeni odredbe Zakona o mjenici, posebno član 80. Zakona o mjenici koji govori o zastari potraživanja: „Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.“ Sud je zanemario citiranu odredbu jer se u obrazloženju nije ni dotakao citirane odredbe. Potom se u apelaciji naglašava da je tokom postupka isticano da je mjenica popunjena suprotno Zakonu o mjenici, kao i pravnom osnovu koji je predstavljao osnov za izdavanje mjenice. Sudovi su tokom postupka samo naveli da se ne radi o mjeničnom sporu i da je prigovor neosnovan, ali su redovni sudovi pri tome zanemarili činjenicu da je predmetni postupak proizašao iz izvršnog postupka koji je pokrenut na osnovu mjenice, kao vjerodostojne isprave, pa stoga predmetni postupak ima karakter mjeničnog spora, a što je vidljivo i iz obrazloženja presuda kada sud pojašnjava kako je pokrenut predmetni postupak. Apelantica, također, ukazuje i na sudsku praksu Vrhovnog suda zauzetu u Presudi tog suda broj 71 0 P 109314 16 Rev od 23. maja 2017. godine (koju apelant nije dostavio u prilogu apelaciji) a u kojoj je, prema apelantičinim tvrdnjama, u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima zauzet identičan stav onom na koji se apelantica dosljedno pozivala tokom postupka. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantičinih prava na koja se u apelaciji pozvala, te da se presude redovnih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

24. Okružni i Osnovni sud su naveli da ostaju kod razloga datih u osporenim presudama, jer one ne krše apelantičina prava na koja se u apelaciji pozvala, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Tužitelj je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da u pogledu primjene člana 80. Zakona o mjenici potraživanje zastarijeva za tri godine, računajući od dana dospjelosti mjenice, što znači da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost mjeničnopravnog zahtjeva. U pogledu apelantičinih navoda da se u ovom slučaju radi o „mjeničnom sporu“, tužitelj je istakao da u pozitivnom zakonodavstvu RS, odnosno u ZPP ne postoji poseban postupak „mjenični spor“ za koji bi vrijedile i u kojem bi se primjenjivale posebne odredbe, već je parnični postupak moguće voditi samo primjenom odredaba ZPP, a odlučuje se u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja, na osnovu predloženih i izvedenih dokaza parničnih stranaka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 31/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. (1) i (3) (1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 237. stav (3) tačka 2) (3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito: 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,...

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Pojam Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Član 998.

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.

Oblici jemstva Član 1004.

(1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).

(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.

(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).

(4) Jemac za obavezu nastalu iz ugovora u privredi odgovara kao jemac platac, ako nije što drugo ugovoreno.

Solidarnost jemaca Član 1005.

Više jemaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to da li su jemčili zajedno, ili se svaki od njih obavezao prema povjeriocu odvojeno, izuzev kada je ugovorom njihova odgovornost uređena drukčije.

28. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 67/13, 98/14, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:. Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave Član 50. stav (4) (4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

29. Zakon o menici (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 32/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se forma i sadržaj menice, te način poslovanja s menicom.

Menica, u smislu ovog zakona, predstavlja sredstvo plaćanja i instrument obezbeđenja plaćanja.

XIII - ZASTARELOST

Član 80.

Svi menično-pravni zahtevi protiv akceptanta zastarevaju za tri godine, računajući od dospelosti.

Menično-pravni zahtevi imaoca menice, protiv indosanta i protiv trasanta zastarevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u menici nalazi odredba “bez troškova”, onda od dospelosti.

Menično-pravni zahtevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastarevaju za šest meseci, računajući od dana kad je indosant iskupio menicu, ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.

Član 81. stav (1) Zastarelost se prekida podnošenjem tužbe sudu. (...).

Član 82. stav (1) tačka 1) Prekinuta zastarelost počinje ponovo teći:

1. u slučaju podnošenja tužbe i u slučaju ostvarivanja zahteva u toku parnice, od dana poslednje parnične radnje, ako se ni u drugom slučaju parnica ne nastavi.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 023222 17 Gž 2 od 24. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin punomoćnik je primio 16. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

37. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode (isplata duga po osnovu predmetnog ugovora), pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

40. Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni prigovori odnose na pravnu prirodu predmetnog spora, jer apelantica tvrdi, a to je tvrdila i pred redovnim sudovima, da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu i da je stoga predmet trebalo raspraviti po odredbama Zakona o mjenici, i to članu 80. tog zakona koji propisuje kraće rokove za zastaru potraživanja obezbijeđenog mjenicom, kao instrumentom obezbjeđenja plaćanja. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ukazuje da činjenica da se radi o mjeničnom sporu proizlazi i iz okolnosti da je izvršni postupak pokrenut na temelju mjenice tako da je izvršni sud zbog prigovora postupio po članu 50. stav (4) ZIP-a. Apelantica, također, ukazuje da je tokom postupka isticala da mjenica nije popunjena u skladu sa predmetnim ugovorom, a da se redovni sudovi na taj prigovor nisu osvrnuli. Apelantica se, također, poziva na presudu Vrhovnog suda (koju nije dostavila uz apelaciju) u kojoj je Vrhovni sud identično činjenično i pravno pitanje raspravio kao mjenični spor u skladu sa Zakonom o mjenici na način kako je to apelantica ukazivala redovnim sudovima tokom postupka.

41. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev (isplata duga po osnovu spornog kredita i izjavi jemaca) i relevantne odredbe ZOO (čl. 371, 997. i 1004), raspravili sporno pitanje utvrđujući da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, shodno članu 371. ZOO (ne radi se o isplati anuiteteta, već o isplati cjelokupnog duga po osnovu predmetnog ugovora), kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih (apelantice i prvotuženog) imajući u vidu da je apelantica, zajedno sa još dva jemca, potpisala izjavu kojom se obavezala na isplatu po osnovu predmetnog ugovora u slučaju da to glavni dužnik ne učini. U datom obrazloženju redovnih sudova i primjeni relevantnih odredaba ZOO Ustavni sud ne uočava proizvoljnost.

42. U vezi sa ključnim apelantičinim prigovorima koji se odnose na tvrdnje da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu, Ustavni sud zapaža da se upravo zbog tog razloga vodio ponovni postupak kako bi se to pitanje u ponovnom postupku rasvijetlilo. Ustavni sud, također, zapaža da je predmetni spor proistekao iz izvršnog postupka, shodno članu 50. stav (4) ZIP-a, i da je pokrenut kao mjenični spor. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužitelj tokom postupka svoj tužbeni zahtjev opredijelio tako da je isplatu duga zasnovao na predmetnom ugovoru, te činjenici da glavni dužnik svoju obavezu iz ugovora nije izmirio, a da su se jemci izjavom od 26. januara 2004. godine obavezali da će kao jemci-platci u cijelosti ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu glavnog dužnika po predmetnom ugovoru. O tome se izjasnio i Okružni sud ispitujući identičan apelantičin prigovor (vidjeti tačku 20. ove odluke). Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, shodno postavljenom tužbenom zahtjevu, nisu ispitivali apelantičine prigovore u vezi sa primjenom relevantnih odredaba Zakona o mjenici (član 80), pri čemu Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 2. stav (3) ZPP koja propisuje da je primjena materijalnog prava u isključivoj nadležnosti redovnih sudova koja je vezana za tužbeni zahtjev i činjenično utvrđenje redovnih sudova.

43. U vezi sa apelantičinim pozivanjem na stav Vrhovnog suda koji je zauzet u presudi tog suda broj 71 0 P 109314 16 Rev od 23. maja 2017. godine, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova sa nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se samo po sebi ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi, Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine, i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav29, 24. mart 2009. godine).

44. Shodno navedenom, Ustavni sud kao prvo zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja presude nižih sudskih instanci od Vrhovnog suda koji u predmetnom slučaju nije ni odlučivao. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovaj prigovor relevantan za Vrhovni sud koji je zadužen, između ostalog, i za ujednačavanje sudske prakse. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelantica je propustila mogućnost da izjavi reviziju Vrhovnom sudu sa pozivom na član 237. stav (3) tačka 2) ZPP, kako bi se sud koji je donio presudu na koju se apelantica u apelaciji poziva mogao izjasniti i eventualno uskladiti sudsku praksu. Pri tome je apelantica imala mogućnost da istovremeno podnese apelaciju Ustavnom sudu kako bi, u slučaju eventualnog odbacivanja revizije, zadržala pravo da Ustavni sud razmotri navode apelacije protiv konačne odluke u ovom predmetu. U takvim okolnostima kada je apelantica propustila izjaviti reviziju, a iz osporenih odluka Ustavni sud nije uočio proizvoljnost redovnih suda u segmentima na koje je apelantica ukazala, apelantičino pozivanje na stav Vrhovnog suda je u takvim okolnostima ostalo bez utemeljenja.

45. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

46. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje principa sadržanih u okviru prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

47. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev i iznesene prigovore (prigovor pasivne legitimacije i zastare potraživanja) ispitali u svjetlu relevantnih odredaba ZOO i okolnosti konkretnog slučaju utvrdivši da su prigovori neosnovani za šta su dali argumentovano obrazloženje, pri čemu je ispitan i ključni apelantičin prigovor koji se odnosi na pravnu prirodu predmetnog spora a obrazloženje Okružnog suda koje je dato u tom pravcu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

49. Nema ni kršenja prava na djelotovoran pravni lijek kada je apelantica imala na raspolaganju i kada je koristila zakonom propisane pravne lijekove a činjenica da ti pravni lijekovi nisu bili učinkoviti za apelanticu per se ne pokreće pitanje kršenja tog prava.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2151/18 (J. B. G.) | Sudska praksa | Aktio